Mnogi aktivisti vjeruju da rata ne bi bilo kada bi žene imale političku moć. Da li je to istina?
Margaret Thatcher. Foto: AP/Insider
Tokom prvih mjeseci Prvog svjetskog rata, dok je zapaljivi džingoizam buktao Britanijom, pjesnikinja Dorothea Hollins iz Ženske radničke lige predstavila je ideju “Ženske mirovne ekspedicije”. Predložila je da 1000 nenaoružanih žena pređe Evropu i odu “u žižu oružanog sukoba” i da stanu između zaraćenih vojski u rovovima. Njena ideja se nije ostvarila, ali nije se ni izgubila iz vida. Od zaborava ju je štitilo stoljeće aktivizma koji je bio zasnovan na majčinskoj ljubavi, ili kako je to opisala njena kolegica Helena Swanwick, na zajedničkom strahu da u ratu “žene umiru i gledaju svoju djecu kako umiru, ali tu nema slave; ništa osim užasa i srama neizrecivog.”
Swanwick je pomogla da se osnuje Međunarodna ženska liga za mir i slobodu, organizacija koja nastoji da otkloni uzroke rata. Nadala se “svijetu, u dalekoj budućnosti, koji neće imati niti jednog vojnika”. Mnogi aktivisti vjeruju da rata ne bi bilo kada bi žene imale političku moć. Međutim, da li je to istina? Da li bi veći broj žena koje zauzimaju vodeće pozicije ili povećani udio žena u parlamentima utjecao na broj nasilnih sukoba? U kojem smislu žene majke ratuju?
Ako ovo pitanje postavite naglas, neće proći ni minuta prije nego što neko odgovori “Margaret Thatcher”, britanska premijerka koja je na Falklandima vodila izuzetno popularan rat koji je doveo do njene ubjedive pobjede na izborima 1983. godine. Thatcher nije jedina žena koja se proslavila ratovanjem. Sjetite se Boudicce, kraljice Iceni plemena u istočnoj Engleskoj, koja je vodila narodni ustanak protiv rimskih osvajača; ili Lakshmi Bai, kraljice Džansija, koja je vodila indijsku pobunu protiv Britanaca 1857-58. godine; ili čak Emmeline Pankhurst, koja je predvodila britanske sufražetkinje u borbi koju su činili štrajkovi glađu, paljenja i razbijanja izloga i prozora, a zatim je 1914. godine postala pobornica britanskog ulaska u Veliki rat.
Ali ovi primjeri su samo anegdote, jer historijski gledano žene su rijetko zauzimale vodeće pozicije. Između 1950. i 2004. godine, prema podacima koje je prikupila Katherine W. Phillips, profesorica etike i vodstva na Columbia Business School, samo 48 državnih lidera u 188 zemalja – manje od 4 posto svih čelnika – bile su žene, uključujući 18 predsjednica i 30 premijerki. Dvije zemlje, Ekvador i Madagaskar, imale su ženu na predsjedničkoj poziciji, od kojih je svaka služila samo dva dana prije nego što ih je zamijenio muškarac.
S obzirom na tako mali uzorak, ima li uopće smisla zaključiti da bi žene, ukoliko bi došle na poziciju moći, bile manje sklone ratovanju od muškaraca? Medicinska antropologinja Catherine Panter-Brick, koja vodi program koji izučava konflikte, otpornost i zdravlje na MacMillan Centru za međunarodne studije Univerziteta Yale, smatra da nema. “Takav zaključak je utemeljen na rodnim stereotipima i ne uzima u obzir kompleksnost liderstva”, rekla mi je. Možda je aludirala na Stephena Pinkera. U knjizi “Bolji anđeli naše prirode” (2011) u kojoj izučava nasilje kroz historiju, Pinker je napisao:
“Žene su bile i uvijek će bit mirovna sila”. Ta pretpostavka i nije utemeljena na stvarnosti, kaže Mary Caprioli, profesorica političkih nauka na Univerzitetu Minnesota Duluth. Zajedno sa Markom A. Boyerom sa Univerziteta Connecticut, izbrojala je 10 vojnih kriza u 20. vijeku u koje su bile umiješane četiri liderice (od kojih je sedam uključivalo Goldu Meir, izraelsku premijerku od 1969. do 1974. godine). Za procjenu kako će se žene ponašati tokom kriza, kažu, treba nam veći uzorak – “koji nam historija u ovom trenutku ne može pružiti”.
Oeindrila Dube, profesorica globalnih konflikata na Univerzitetu u Chicagu i S. P. Harish sa Univerziteta New York – proučavali su četiri vijeka vladavine evropskih kraljeva i kraljica. U još neobjavljenoj studiji, ispitali su vladavinu 193 monarha u 18 evropskih država ili političkih entiteta između 1480. i 1913. godine. Iako su samo 18 posto monarha bile kraljice, što je njihovu analizu učinilo manje statistički pouzdanom, otkrili su da su zemlje kojima su vladale kraljice u 27 posto više slučajeva učestvovale u međudržavnim sukobima. Neudate kraljice više su uzvraćale ratovima u situacijama kada je napadnuta njihova država, možda zato da se ne bi činile slabim.
Strah od toga da djeluju slabo utječe i na savremene liderice, zaključuje Caprioli, što ih možda navodi da žustrije odgovaraju na pitanja koja se tiču sigurnosti i odbrane. Primjećuje da će žene koje oponašaju muškarce, poput Thatcher, Meir i indijske premijerke Indire Gandhi (1980-1984) – za koje se tvrdilo da su “biformirani ljudi”, ni muškarac ni žena – prije uspjeti kao političke vođe. One se također moraju boriti sa negativnim stereotipima muških protivnika: na primjer, Yahya Khan, bivši predsjednik Pakistana (1969-1971), rekao je da bi manje nasilno odgovorio prema Indiri Gandhi tokom rata sa Pakistanom 1971. godine, da je na čelu Indije bio muškarac. “Ne mogu prihvatiti da ta žena [Gandhi] misli da može praviti sprdnju od mene“, rekao je.
Dube i Harish su otkrili da će žene prije napadati ako dijele vlast sa bračnim partnerom, kao što je slučaj sa Izabelom I i Ferdinandom V, koji su vladali Kraljevstvima Leona i Kastilje između 1474. i 1504. godine. Značajan izuzetak je primjer Katarine Velike, koja je postala carica Rusije 1762. godine nakon što je ubijen njen suprug Petar III. Njeni vojni pohodi proširili su granice Rusije za 520.000 kvadratnih kilometara, zauzimajući Krim i veći dio Poljske.