Félix Fénéon je faits divers pretvorio u formu umjetnosti, koristeći ih kao prostor za avangardni eksperiment, zasnovan na narativnoj snazi dobro konstruisane rečenice
Paul Signac, Portret Félixa Fénéona, 1890, Muzej modernih umjetnosti, New York
Portret Félixa Fénéona, urednika francuskog književnog časopisa La Revue Blanche (Bijeli pregled, od 1889. do 1903. godine), koji je 1869. godine oslikao Félix Vallotton, prikazuje mračnu figuru, pogrbljenu nad radnim stolom, kako skoncentrisano gleda gomilu spisa ispred sebe. Obučen je u crno, sa olovkom u ruci, a zelena lampa tek toliko osvjetljava ured. Njena boja možda podsjeća na čašu apsinta koju je, kako kažu, Fénéon pio dvije godine ranije, dok je sjedio u baru i gledao eksploziju bombe u kafiću preko puta, koji je bio popularan među diplomatama i političarima. Glasine se kružile da je upravo Fénéon bio taj koji je uređaj stavio u saksiju zumbula koja je stajala na prozorskoj dasci kafića, te ga zapalio svojom lulom od slonovače. Na suđenju, detektivi su pokazali bočicu sa živom i 11 detonatora koje su pronašli u ormaru u odjelu ministarstva u kojem je Fénéon radio. Fénéon je tvrdio da je njegov otac, koji je preminuo nekoliko godina ranije, pronašao detonatore i živu na ulici i na kraju je oslobođen. Za Stéphana Mallarméa, koji je bio svjedok na suđenju, njegova nevinost bila je neupitna: “Za Fénéona nema boljih detonatora od njegovih članaka.”
“Ljubav definitivno ne može da miruje. Émile Contet, 25 Rue Davy, nožem je probo grudi svoje žene.”
“Kada je požar u Deschamps pekari u Limogesu ugašen, utvrđeno je da je pekar živ izgorio.”
Anarhista zaposlen godinama kao službenik u Ministarstvu rata. Esteta koji se klonio reflektora. Fénéon je bio poznata i utjecajna ličnost u avangardnim krugovima fin-de-siècle (kraj vijeka) u Parizu. Kao kritičar i urednik neumorno je radio na promovisanju neoimpresionizma – izraz koji je osmislio 1886. godine da bi opisao pokret koji je predvodio Georges Seurat. U La Revue Blanche objavio je djela Claudea Debussyja, Andréa Gidea, Marcela Prousta i Arthura Rimbauda; naručio je prvo francusko izdanje djela Jamesa Joycea i sam preveo tekstove Jane Austen i Fjodora Dostojevskog. Bio je poput kameleona, jer je radije promovisao tuđi rad, a svoj čuvao od javnosti. “Samo težim šutnji”, insistirao je Fénéon kad su ga pozvali da objavi svoje sabrane eseje. Često je objavljivao djela anonimno ili pod pseudonimima (Porfiry, po detektivu iz romana Zločin i kazna, koji je objavljen 1866. godine; Gil de Bache, ime portugalskog gusara iz 17. vijeka; ili, jednostavno, Hombre). 1895. godine Henri de Toulouse-Lautrec skicirao je Fénéonovo lice koje se nazire iza gustog dima cigareta, kao da bi mogao nestati svakog trenutka. 1890. godine Paul Signac smjestio ga je u centar apstraktnog Technicolor vrtloga, sa ljiljanom u ruci koji nudi liku koji se ne vidi. Signacov portret, uprkos činjenici da je Fénéon smatrao da je ovo najgore djelo njegovog prijatelja, sada ima glavno mjesto u izložbi u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti. Ovo je jedna od tri skorije izložbe koje prikazuju Fénéonovu umjetnost i njegov utjecaj na modernizam. (Prošle godine otvorene su dvije izložbe u Musée de l’Orangerie i Musée du quai Branly u Parizu, usvojenom rodnom gradu ovog kritičara.)
Ostatak teksta pročitajte na prometej.ba