Bastašić o ‘balkanskoj zemlji čuda’, bez logike i smisla

Shvatila sam da je i Bosna, na neki način, u tom ratu bila žena, u smislu da je silovana, da je iskorištena, da je niko ni za šta ne pita, da se njeno tijelo gleda kao teritorija za velike muške priče. Zbog svega toga mi je imalo smisla da taj roman ima ženski glas, ispričala je u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) spisateljica Lana Bastašić, opisujući svoj roman “Uhvati zeca”.

Intervju radio Milorad Milojević

Upravo za roman “Uhvati zeca”, Lana Bastašić nagrađena je nagradom Evropske unije za književnost.

Mlada spisateljica rođena je u Zagrebu, no ratna dešavanja uticala su na to da najveći dio života proživi u Banjaluci. Objavila je i dvije zbirke kratkih priča, jednu knjigu priča za djecu i jednu zbirku poezije. Njena pisana riječ već je dobrano osvojila publiku, ali i brojne nagrade u regiji Roman “Uhvati zeca”, bio je i u užem izboru za NIN-ovu nagradu.

Donedavno je živjela u Barseloni, danas živi u Beogradu, a zatekli smo je u rodnom Zagrebu, odakle je i razgovarala sa nama. 


RSE: Nagrada Evropske unije za književnost je veliko priznanje za Vas kao spisateljicu. Kako se osjećate zbog ove nagrade?

Bastašić: Meni je iznimno drago, između ostalog, i zato što su ove godine u žiriju za Bosnu i Hercegovinu bili ljudi koje ja cijenim kao čitaoce, ali i kao autore, kao kritičare. Svaka nagrada je zapravo skup nekolicine ljudi koji imaju svoje subjektivne kriterijume, tako da mi je čast da su baš ti ljudi odabrali moj roman. Isto tako, smatram da su drugi romani koji su bili u najužem izboru za našu zemlju također jako kvalitetni. Nadam se da će i oni da dobiju priliku da budu prevedeni i primijećeni, zahvaljujući toj nominaciji. Tako da sam apsolutno zadovoljna i sretna što se ovo desilo.

Pitanje identiteta

RSE: Roman ‘Uhvati zeca’ na neobičan način povezao je čuveno djelo Lewisa Carolla ‘Alisa u zemlji čuda’ sa Balkanom. Zbog teme su Vas čak nazvali ‘balkanskom Elenom Ferrante’, a u kritici roman je opisan kao susret Carolla i Ferrante u Zemlji čuda na brdovitom Balkanu. Pišete o djetinjstvu, prijateljstvu, sjećanju na jednu zemlju, putovanju… Kakvu ste poruku željeli poslati ovim djelom?

Bastašić: Ne znam koliko kad pišem razmišljam o tome da šaljem neke poruke. Imam jednog prijatelja, pisca, koji kaže ‘Ja sam pisac, a ne poštar’. Ali, recimo da sam htjela da postavim neka pitanja, u nadi da će čitalac sam da pronađe neki svoj odgovor. Svako pronalazi svoje.

Za mene je najvažnije bilo to pitanje identiteta, za nas koji smo bili djeca devedesetih i odrastali u zemlji koju sam uporedila sa Zemljom čuda, zbog toga što je to jedna zemlja bez logike, jedna zemlja besmisla i nasilja i kako u toj zemlji odgovoriti na pitanje ko sam i šta sam, kada ti svi drugi nameću neki identitet, prije nego što imaš dovoljno godina da shvatiš sebe i šta želiš.

To je za mene bio neki osnovni cilj, a isto tako da pokažem ne još jednu priču o ratu, nego prosto posljedice toga na djecu, pogotovo djevojčice. Odrastati kao djevojčica i graditi se kao žena u jednom nasilnom, patrijarhalnom društvu ima svoje posljedice na sve nas, na cijelu moju generaciju, tako da mi je to takođe bila važna tema.

RSE: U romanu se prepliću životna iskustva dvije žene. Kroz njihovo zajedničko putovanje i prijateljstvo dotakli ste se pitanja i nacionalnosti… Otkud uopšte ideja da se roman o jednoj zemlji, njenoj sudbini i posljedicama rata priča upravo kroz iskustvo žena?

Bastašić: Nije to bila neka velika odluka. Možda bi bilo onako egzotičnije da priču priča neki pas ili neko drvo, ali žene su pedeset posto stanovništva, tako da tu nema ništa specijalno. Ja sam žena i to je iskustvo koje je meni blisko i to što pišem iz pozicije žene nije odmah aktivizam.

Prosto govorim o svojim iskustvima, govorim o tome što smo mi preživjele. I mislim da je važno, koliko god se ljudi žalili da stalno pričamo o devedesetima – da, ali moramo pričati o njima iz pozicije onih koji nisu pričali o tome, čiji glas i perspektivu nemamo, pogotovo ne u književnosti. To su svi oni akteri koji su sa strane rata, ali trpe njegove posljedice. I zbog toga je meni bilo važno progovoriti o ženama i ženskom iskustvu, u poređenju jednog lika sa Bosnom, kao zemljom.

A shvatila sam da je i Bosna, na neki način, u tom ratu bila žena, u smislu da je silovana, da je iskorištena, da je niko ni za šta ne pita, da se njeno tijelo gleda kao teritorija za velike muške priče. Zbog svega toga mi je imalo smisla da taj roman ima ženski glas.

Književnost kao loša savjest društva

RSE: U jednom intervjuu ste se dotakli i ‘naslijeđene krivnje’ sa kojom se kao pripadnica mlađe generacije suočavate u romanu ‘Uhvati zeca’, govoreći o kolektivnoj odgovornosti većinskog srpskog stanovništva u Banjaluci. Koliko je danas piscu teže pisati, kritikujući društvo u kojem živi, sopstveni nacionalni korpus, u odnosu na pisanje iz uloge žrtve?

Bastašić: Smatram da književnost treba u neku ruku da bude loša savjest društva. Ona nije tu da nam nešto olakšava, uljepšava, nije tu da nas zabavlja, iako može da nas zabavi. Ona je tu da se bavi svim onim što je skrajnuto, što je na neki način potisnuto u društvu, kolektivno potisnuto, i treba da se bavi pitanjem sopstvenih privilegija.

Mene je zanimala ta moja privilegija – odrastanje u jednoj Banjaluci, u kojoj sam igrom slučaja imala ispravno prezime i zbog čega sam onda uživala privilegiju mirnog odrastanja, za razliku od drugih, koji to nisu imali, ovisno o tome da li im se u imenu nalazi ili ne nalazi neko slovo.

Zato mislim da je odgovornost pisca da gleda u mračnu stranu stvari koje ljudi često pokušavaju potisnuti, ne vidjeti ih, ne gledati u njih. Već sam to puno puta rekla – mene u književnosti ne zanima da li ja pišem o Srbima, Hrvatima ili Bošnjacima.

Mene zanimaju ljudi, mene zanimaju ljudske priče. I to je jedna ljudska priča kojoj sam prosto svjedočila na mnoge različite načine, u Banjaluci dok sam tamo odrastala, i devedesetih i dvijehiljaditih. Bilo mi je logično da pišem o tome.

Ako neko može da svjedoči patnji drugih, a da okrene glavu na drugu stranu i opisuje ljepote cvijeća, apsolutno ima pravo na to, svaki pisac ima pravo da priča o čemu god želi, ali ja sam osjetila da je došlo vrijeme da se pozabavim tim sjećanjima iz svog djetinjstva i da pokušam to uraditi na etički način, da ne iskorištavam tuđu traumu, nego da takođe pišem o tome kako sam ja imala tu privilegiju drugačijeg djetinjstva.

RSE: Rođeni ste u Zagrebu, najveći dio života ste proveli u Banjaluci, živjeli ste u Barseloni, a sad odnedavno ste opet na Balkanu, u Beogradu. Šta Vas je bilo odvelo sa Balkana?

Bastašić: Pa da, najnovija vijest je da odnedavno živim u Beogradu, odnosno između Beograda i Zagreba. Vratila sam se na Balkan, mahom zbog književnosti, ali bilo mi je potrebno da odem zato što mi je trebala neka distanca i zato što sam u jednom trenutku osjetila da, ako možda provedem neke formativne godine na Balkanu, mogu vrlo lako da postanem još jedna ogorčena spisateljica kojoj sve smeta, kojoj svi nešto duguju, takvih ima jako puno.

Takođe mi je trebala distanca da bih mogla da pišem o Bosni. To je ono isto kao što je Joyce morao da ode iz Dublina da bi pisao o Dublinu. Isto tako, htjela sam neka nova iskustva, htjela sam da izađem iz te neke kutije. Jako je lako kad dugo živite negdje da pomislite da je to sve. Pomoglo mi je da gledam stvari sa strane.

I onda sam nedavno, isto tako u jednom trenutku, osjetila da je vrijeme da se vratim, mada ja ne mogu dugo da budem na jednom mjestu, tako da je i ovo sad za mene samo faza.

RSE: Vraćamo se opet na odnos prema ženi na Balkanu. I sami ste rekli da su to izrazito patrijarhalna društva, no koliko je stvarno teško ženama koje svojim odijevanjem ili djelima odudaraju od uobičajenog? I Vi ste doživjeli javni napad, prozvani ste kao “ukrašena čudnim tetovažama i poznata kao autorica lezbijskih priča”. Kako biste Vi kroz Vaše iskustvo opisali današnji status žene?

Bastašić: Pa postoji taj status građanina drugog reda, o tome se ne priča, to se ne vidi, ali to se dešava, od nekog najpovršnijeg, minimalnog nivoa, do nekih većih, kao u slučaju tog gospodina koji je mene prozvao zbog moje, kako je rekao, blasfemične poezije, što je meni bilo i simpatično.

Ali, činjenica je da uvijek postoji neki problem, neko ko ima problem s tim da žena na bilo koji način istupa u javnosti. Dakle, samim tim što sam ja odlučila nešto napisati, objaviti, progovoriti, o bilo čemu, izaći iz neke tihe pozicije nekoga ko se ne vidi, to je već samo po sebi problem. I onda vi imate često tu situaciju da žene, pogotovo umjetnice, konstantno moraju da se pravdaju, zašto su nešto napisale, zašto su nešto objavile.

Ako dobijete neku nagradu – to se desilo i u slučaju ove nagrade, jednom kolegi je zasmetalo – to nikad nije iz književnih razloga nego je uvijek: ‘Jasno, vi ste to dobili jer ste žena, jer ste politički korektni, jer ste ovo, jer ste ono’.

Dakle, nikada vam ne opraštaju to i uvijek postoji taj stav da mi nekom oduzimamo neko mjesto, nekom pravom piscu koji je to mjesto zaslužio, kao da postoji ograničen broj mjesta. Iskreno, kako je rekla makedonska književnica Rumena Bužarovska, ne mislim se više pravdati zašto pišem. Svako ima pravo da sjedne i piše, to je prosto način da se nešto kaže i dobro je da imaš što više različitih glasova da to kažu.

Ako neko i dalje smatra, makar i podsvjesno, da je glavni posao žene da uljepšava atmosferu, da ćuti, da se ne pravi pametnom, to je njegov problem, to nije moj problem. I ako će neko na taj način opisati žene, to više govori o njemu nego o našim knjigama.

RSE: Spomenuli ste negativnu reakciju kolege pisca. Koliko su žene pisci u drugačijem položaju od muškaraca pisaca?

Bastašić: Svakako bih rekla da je nama mnogo lakše nego prethodnoj generaciji. Kad pogledate, mi smo u Jugoslaviji imali Dubravku Ugrešić, to je svjetska spisateljica, za njeno ime svi vani znaju, prevedena je na sve jezike, ali nikada je niko neće nazvati našom genijalkom, kao što su, na primjer, Jergovića nazvali našim genijalcem.

Dakle, kod nas postoji nekakva slika pisca koji je uvijek neki stariji čovjek, tu bih rekla da i mladi kolege imaju problem, dakle, uvijek je neki stariji gospodin koji se rodio, eto, s nekim talentom i koji će nam ispričati neku priču.

I to je nešto s čim moraš da se boriš, prvenstveno zato što, kad si djevojčica, uopšte ne znaš da postoji opcija da se baviš pisanjem, jer prosto oko tebe ne postoje primjeri žena koje se bave pisanjem, ni u čitanci, ni na zidovima učionica, niti u nagradama, tako da treba jako dugo vremena da uopšte osvijestiš da možeš time da se baviš i da je to što ti imaš reći jednako važno kao i nešto drugo.

S druge strane, mislim da dolaze malo bolja vremena u smislu da, koliko god da sam ja nailazila na različite vrste seksizma kod nas, isto tako postoje ozbiljni ljudi, čitaoci, urednici izdavačkih kuća, kojima to više nije važno, koji zaista svakom tekstu prilaze na načih da ih zanima isključivo tekst. Isto tako moram reći – ono što me iznenadilo jeste koliko je različito čitanje moje knjige na različitim mjestima.

Na Balkanu svi pričaju o tome kako sam napisala knjigu o ženskom prijateljstvu, dok, na primjer, u Španiji pišu o tome kako sam napisala knjigu o prijateljstvu. I to mi je bilo jako simpatično. Nikome nije bilo, iako je Španija dosta konzervativna i patrijarhalna zemlja, posebno interesantno što su igrom slučaja to dvije žene, a ne dva muškarca.

Nadam se da mi idemo ka tome, nadam se da se to mijenja. Moramo još puno, puno da radimo na tome da djevojčice koje danas sjede u tim klupama, u tim školama, po Bosni i šire, imaju uzore i da vide da je to što one imaju da kažu jednako važno kao ono što govore dječaci.

RSE: I na kraju, kada možemo očekivati neko novo djelo iz Lanine Zemlje čudesa? O čemu pišete trenutno?

Bastašić: Trenutno radim na zbirci kratkih priča, ne želim prebrzo završavati novi roman. Potrebno je vrijeme da se čovjek nekako očisti od glasa iz jedne knjige i počne da se bavi drugom, osim ako ne želite pisati istu knjigu cijeli život.

Najviše volim kratke priče, mislim da su one za svakog pisca najbolji način da obnovi znanje. Nadam se da će do kraja godine ta knjiga izaći, mada sada sa cijelom ovom situacijom mnoge važnije stvari su odgođene, tako da ne mogu ništa da obećam. Radi se o jednoj zbirci u kojoj sve priče procesiraju temu traume u djetinjstvu i na koji način se djeca nose sa činjenicom da žive u svijetu odraslih koji, pogotovo na Balkanu, često baš ne obavljaju svoju roditeljsku funkciju onako kako treba. Ali ne bih više od toga da otkrivam.

slobodnaevropa.ba

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.