Arnela Fazlić: OLUPINE HISTORIJE ili kad se sretnu feminizam i religija…

Tekst preuzet iz knjige (zbornika) KAD SE SRETNU FEMINIZAM I RELIGIJA – potpisuje grupa autora

“Predavati predrasude kao istine je najgora moguća stvar. Dječiji sluh ih prihvata i vjeruje u njih i samo ih se uz veliki bol može osloboditi u kasnijim godinama. Ustvari, čovjek će se za predrasude boriti isto tako odlučno kao za živu istinu – čak i više od toga, jer su predrasude tako neopipljive da ih ne možete shvatiti da biste ih odbacili, dok istina zavisi od tačke gledišta i zato je promjenjiva.” Hipatija

Sigurno se sjećate priče o Šeherzadi iz 1001 noći (perz. بش كي و رازه Hezār-o Yek shab). Cara Šahrijara žena je prevarila s robom. Naredio je da preljubnike ubiju. Od tada je Šahrijar patio zbog pretrpljene sramote i nanesene boli. Svoju bol je gušio sveteći se cijelom ženskom rodu tako što bi svaku noć dovodio djevicu, spavao s njom i ujutro je ubijao. Na isti način, i sa istim ciljem, dovedena mu je Šeherzada. Međutim, Šeherzada je bila obrazovana i mudra vezirova kćer.

Grčka neoplatoničarska filozofkinja i matematičarka koja je živjela u 4.st. Bavila se filozofijom, matematikom, geometrijom i astronomijom. Nažalost, sačuvano je vrlo malo pisanih tragova. Okolnosti pod kojima je umrla vrlo su nejasne, no najvjerovatnije je da se radi o političkom ubistvu. O Hipatijinom liku i djelu je 2009. snimljen film pod nazivom Agora.

Shvatala je bol koja je razdirala cara i tjerala da okrutno ubija djevojke nakon što bi s njima proveo noć. Razumjela je da nju čeka ista sudbina ako ne razmisli šta može učiniti i samo se prepusti.

Samo zato što je cara prevarila žena završiti tako jadnom smrću?! Nije pristajala na logiku autoriteta pa je, zahvaljujući učenosti, domislila kako spasiti vlastiti život. Šta je uradila? Nećete vjerovati, ali pričala mu je priče! Svaku noć je Šeherzada počinjala priču.

Pametna, kakva je bila, nije dovršavala priče nego bi stala uvijek pred zoru. Na taj je način izazivala, golicala i dražila Šahrijarovu moć, maštu i radoznalost. To je značilo da je svaku noć pred zoru odgađala svoju smrt. O čemu mu je toliko pričala? Kazivala je priče u kojima je sve moguće. O životu, o čudesnim svjetovima, da ga nasmije, da odledi njegovo srce, pričala mu je o ženama koje su varale svoje muževe, o ženama koje su voljele svoje muževe, o ženama mudrim i domišljatim, o dobrim i zlim vješticama, o zlobnim ženama, o dobrim ženama, o ženama koje su bile zle pa postale dobre (i obrnuto). Pričala mu je o muškarcima koji su dobri, zli, mudri, koji vole i ne vole, koji su naivni, koji su mudri, o pravednim carevima i caricama, o nepravednim carevima i caricama… I tako je pričala 1001 noć.

Zašto je to radila? Neko bi mogao upitati šta je Šeherzada htjela postići tim pričama? Dat ću vam jednostavan odgovor! Osim što je pričama odgađala smrt, njima je i mijenjala Šahrijara. Priče mijenjaju ljudsko biće jer ih ljudska bića oduvijek ispredaju i njima doživljavaju svijet. Šeherzada je pokazala Šahrijaru da je život nepredvidiv i vrijedan. Promijenila je njegovu zlu namjeru da se sveti dok je grcao u bolu jer mu je nanesena uvreda. Šahrijar je prestao dovoditi djevice koje će ubiti. Nije se više jedio zato što ga je žena prevarila s robom. Upoznao je novu ljubav sa Šeherzadom koja mu je otkrila da se svijet sastoji od različitih ljudskih bića i da ne mogu svi biti krivi za bol koju je doživio. A Šahrijar je nakon 1001 noći (konačno) shvatio poruku koju mu Šeherzada želi prenijeti. Kad mu je poruka uspješno dostavljena, legenda kaže da je Šahrijar, kao dostojan car, priredio gozbu za sve građane tadašnjeg Bagdada. Zabava je trajala trideset dana i naredio je pisarima da zapišu sve Šeherzadine priče. Možda je želio je da te priče budu sačuvane od zaborava zbog neizmjernog bogatstva koje sadrže i želio je da posluže i nekim drugim ženama i muškarcima.

Percepcija feminizma

“Helmer: Ti govoriš kao dijete. Ti ne razumiješ društvo u kome živiš.

Nora: Ne razumijem ga. – Svakako. Ali sad ću ga izbliza pogledati. Moram saznati ko ima pravo, društvo ili ja.”

(Ibsen, 1879:53)

Mnogo žena, a još više muškaraca, zazire od riječi feminizam. Feministkinje bivaju predstavljene kao žestoke mrziteljice muškaraca, lezbijke, one koje ruše porodicu, ponekad čak i kao one koje na feminizmu grade karijeru. Gdje je istina? Rekla bih da je negdje na granici. Na svijetu ima različitih žena: onih koje su prihvatile patrijarhalne dogme i onih kojima je draža sloboda. Da, postoje žene koje vole žene. Zasto bi nas to iznenađivalo?! Da, postoje žene koje “ruše” porodicu, no iz toga proizilazi da u toj porodici nisu pronašle sreću (i obrnuto). Da, postoje žene koje svoju karijeru grade na feminizmu. Treba se sjetiti da ne postoji ideja koja na neki način nije bila pogrešno iskorištena. Isto važi i za feminizam.

Svako ima svoj doživljaj te ozloglašene riječi, zato i jesam odlučila da ovaj tekst pišem iz lične perspektive te pokušam objasniti šta mi privatno znači feminizam. Do prije par godina nisam se izjašnjavala feministkinjom, iako sam bila upoznata sa svim dimenzijama pokreta. Razlog tome je, donekle, bila ideja da meni to ne treba jer se svakako mogu boriti za sebe, “ne dati na sebe”, i slično. Ali, šta je sa drugim ženama kojima je izmakla srž ideje?

Feminizam treba žene i muškarce kao suradnike i prijatelje. Feminizam je raskrinkao društvene stege i nelogičnosti koje su se dugo taložile svijetu i neminovno bile usmjerene protiv žena. Te iste stege i nelogičnosti nasljeđivane su i promovirane kao prirodne datosti. Jednom sam imala momka koji je slijepo vjerovao da je njemu Bog rekao kako su muškarci iznad žena i kako žena može u džennet samo preko muškarca. Nakon što je to izjavio, bila sam u blagom šoku. Šta ću ja s nekim ko me ne smatra sebi ravnom? Šta ću ja s nekim ko vjeruje da je moralno i intelektualno iznad mene? To sam sebe pitala, a njemu sam postavila sljedeća pitanja: Bog je rekao da smo pred Njim svi jednaki i daćemo pred Njega doći kao individue koje će odgovarati za svoje postupke. Zašto onda žene i muškarci nisu jednaki u očima pojedinih muškaraca? Pa zar Bog nije rekao da smo pred Njim jednaki? Je li važnije šta kaže Bog ili šta kaže neki muškarac koji je prije više od deset stoljeća tumačio Kur’an?

Pokušala sam razgovarati s njim o tome, ali nije želio čuti moje argumente. Kad sam ga pitala da li je on uopće pročitao Kur’an, rekao je da nije. Pa zašto onda misli tako? Zato što je to čuo u roditeljskoj kući, na selu, džumi, u razgovoru sa drugim muškarcima ili na osnovu ponašanja žena koje su dobrim dijelom čuvarice patrijarhata, itd. Dakle, nije znao šta da mi odgovori. A ja nisam željela imati pored sebe momka koji ne poštuje žene i smatra ih nižim bićima. Nisam htjela ni da mu pričam hiljadu i jednu noć, kao Šeherzada. Ipak, Šeherzada je spašavala svoj život, a moj nije bio ugrožen zbog takvog stava jednog muškaraca – i to samo zato što su se moji preci izborili i za moja prava. Trebamo zahvaliti svakoj ženi na čijem tijelu se lomila historija okrutnih društvenih stega. Zahvaliti se ženama o kojima nas nisu učili u školama, a koje su mnogo napravile za ljudsku vrstu. Sjećam se koliko mi je značilo kad sam prvi put čitala o Rosalindi Franklin koja je doprinijela razumijevanju DNA strukture, Adi Lovelace koja je bila prva programerka, Valentini Terješkovoj prvoj ženi koja je letjela u svemir, hemičarkama Lisi Meitner i Marie Curie, prevoditeljici, matematičarki i zičarki Gabrielle-Emilie Le Tonnelier de Breteuil, astronomkinji Annie Jump-Cannon, spisateljici Mary Shelley, pjesnikinji Sapfo i mnogim drugim ženama.

Fatima Mernissi je sociologinja, marokanskog porijekla, koja u knjizi Zaboravljene vladarice u svijetu islama piše o ženama (od Španije do Dalekog istoka) izbrisanima iz historijskog sjećanja. Povod za pisanje ove fascinantne knjige Mernissi je našla 16. novembra 1988. godine kada je Benazir Bhutto pobijedila na izborima i postala premijerka Pakistana, nakon čega su pobjedu osporavali lideri tadašnje opozicije. Naime, oni su se pozivali na historiju i tradiciju koja, po njihovim riječima, nikad nije imala ženu na čelu muslimanske države. Mernissi dokazuje da to nije tačno i navodi imena žena koje su suvereno vladale. Time brljantno pokazuje kako je cijela slika svijeta bivala brisana iz zvanične historije. Ukazuje na momente u historiji u kojima su žene nasljeđivale tron od majke, momente u kojima je otac ostavljao tron kćerki jer su sinovi, po njegovim riječima, bili nesposobni za vladavinu. Navodi još i momente u kojima su muž i žena ravnopravno dijelili tron, itd. Preciznije rečeno, Mernissi vrlo iskrenim pripovjedačkim i istraživačkim tonom osvjetljava živote Malike ‘Arve, ‘Alam al-Hurre, Sultane Radijje, Šadžarat al-Durre, Turkan Hatun i drugih. Fatima Mernissi u knjizi govori o njihovom načinu vladavine:

“Neke su dobile vlast nasljedstvom; druge su, pak, morale ubiti nasljednike da bi došle na vlast. Mnoge od njih su vodile bitke, nanosile poraze i zaključivale primirja. Neke su imale povjerenja u sposobne vezire, dok su se druge oslanjale isključivo na sebe. Svaka je imala svoj način ophođenja s ljudima u izricanju pravde i u načinu na koji je upravljala poreskom politikom. Neke su uspjele ostati dugo na prijestolu, dok su druge jedva imale vremena da se priberu.” (Mernissi, 2005: 17)

Gdje su učiteljice?

Žena mora upoznati sebe. Odnosno, iznova mora upoznavati sebe. Dok sam studirala jedan od profesora nam pričao je o pozorištu i izvođenju drame Nora ili Lutkina kuća. (Ukratko: to je drama u kojoj žena napušta muža. Sve se dešava u društvu u kojem je to bilo neprihvatljivo po logici da žena treba trpiti muža i ostati s njim bez obzira šta se dešavalo, a sve to (navodno) zbog djece i stava sredine. Pri tome se zaboravljalo da djeca najviše trpe zbog roditelja između kojih nema ni poštovanja niti ljubavi. Zbog toga je ova drama bila inovativna i važna, a napisao ju je muškarac.)

Dok je pričao o tehnikama u drami, profesor je rekao: “Nećemo se sad baviti ženskim pitanjem, kao da je to važno kad se svijet raspada.” Javim se ja i kažem mu: “Važno nam je da se bavimo ženskim pitanjem, zato što pola svjetske populacije čine žene u tom svijetu koji se raspada. A i u ovoj učionici ima žena i važno nam je to pitanje jer je svaka žena bogme pomalo Nora.” Moj profesor se na to kratko nasmijao i nastavio pričati o tehnikama, ali vidjela sam mu na licu da je shvatio. Dovoljno je da pogledaš u svoju majku, tetku, komšinicu, nanu, prananu i da shvatiš kako su te žene uglavnom lišene najvažnije stvari u ljudskom životu: obrazovanja. Zašto? Zašto ne znamo (ili malo znamo) o učiteljicama koje su djelovale na našim prostorima? Zašto ne znamo za snažne žene koje su opismenjavale stanovništvo, borile se za izmjenu zakona i poboljšanje ženskog položaja poput Mare Radić, Nate Hadžić-Todorović, Nasihe Porobić i mnogih drugih? O njima znamo malo ili nimalo, a doprinijele su tome da ja danas, između ostalog, imam pravo na obrazovanje.

Nekad su se ženama nudile samo tri profesije: kćer, majka, supruga. Ženski um i tijelo su odgajani isključivo za brak. Pod izlikom da pojedini poslovi nisu za ženu – jer je tobože obezvrjeđuju i ne dolikuju joj – žena je kroz historiju bila vraćana u kuhinju da miješa gulaš i krpi čarape.

Žene su i danas često izložene agresivnom seksizmu. Mnogo opasniji jeste skriveni seksizam na koji upozorava Zilka Spahić Šiljak:

“Benevolentni seksizam zapravo je mač s dvije oštrice koji laska mnogim ženama. Njime se potvrđuje i veliča tradicionalna uloga majke, odgajateljice, učiteljice i općenito čestite žene koja ima osjećaj za porodicu i druge ljude, što je većini žena bitno, i u tome nema ništa sporno. Problem nastaje onda kada se ženi zbog te važne uloge majčinstva osporava da se angažira i iskaže i u drugim poljima djelovanja, a posebno na mjestima odlučivanja i kreiranja politika koje se tiču kako porodice tako i zajednice i društva u cjelini.” (Spahić Šiljak, Zašto još uvijek govorimo o seksizmu)

Danas se nijedna žena koja radi, bez obzira na stav o feminizmu, ne bi odrekla prava da zarađuje. A šta ako bi jednog dana, na primjer, vlada (koju i u svijetu, a ne samo u BiH, čine većinom muškarci) odlučila da žene više ne mogu imati bankovne račune?!

Treba mi feminizam. Jako mi je važno kako kultura u kojoj živim misli o ženama i muškarcima. Važno mi je kakve odnose ta kultura proizvodi. Fizičke razlike između žena i muškaraca ne osporavam, ali insistiram na intelektualnoj, moralnoj i etičkoj jednakosti. Sve dok u društvu i kulturi postoji mržnja ili odbojnost prema ženama i sve dok postoje djevojčice, dječaci, žene i muškarci koji su izloženi bilo kojem vidu diskriminacije, ponižavanja i nasilja društvo se ne može razvijati.

Autorica teksta: Arnela Fazlić – rođena 1993. godine u Goraždu gdje je završila i gimnaziju. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo, studijska grupa Komparativna književnost. Piše kratke priče, eseje, teorijske i historijske tekstove. Živi i radi u Sarajevu.

izvor:
KADA SE SRETNU FEMINIZAM I RELIGIJA
Izdavač: IMIC Zajedno Sarajevo, suizdavač TPO fondacija i Omladinski forum iz Mostara.
Sarajevo 2017.

poduzetnice.ba

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.