Autor Jelena MILOVIĆ
Zbor Praksa u Mostaru – Foto: šg
Ne smijemo biti pasivni promatrači i misliti kako naše “sitno” neće ništa promijeniti. Promijenit će. Treba razmišljati da živimo i pridonosimo da svijet bude bolje mjesto. I najmanja akcija je akcija, a prenošenje emocije i energije je najljepše što možeš dati ljudima. I premda nam se publika i neće pridružiti, kad dođu kući, nakon našeg nastupa, nose dojam i ideju, kaže Edna
“3 u 1” mogli bismo reći kada spominjemo povod(e) našeg razgovora s voditeljicom Zbora Praksa iz Pule, Ednom Strenja Jurcan. Zbor je obilježio svoj 9. rođendan koncertom na Dan žena te istovremeno promovirao svoj drugi album “Praksa pjeva/canta le Mondine”, posvećen radnicama na rižinim poljima početkom prošlog stoljeća koje su se svojom upornošću i nepotkupljivošću prve izborile za osmosatni radni dan i bolje uvjete rada. Ovaj pulski zbor kroz pjesmu i inače njeguje antifašističke vrijednosti, ističu društvene razlike, klasnu solidarnost i nadilaženje nacionalnih barijera. Takve su pjesme stoljećima služile osnaživanju obespravljenih te davanju poticaja za pravedniji život, a Zbor Praksa i nadalje nastavlja s praksom pjesme i snažnih poruka.
Ne dolaze nam samo ljudi koji vole pjevati, nego zato što žele pjesmom poslati poruku – Edna Strenja Jurcan (snimio Dejan ŠTIFANIĆ)
Razgovarala: Jelena Milović – glasistre.hr
Što je bio okidač da odlučite okupiti zbor s takvim repertoarom i takvom idejom?
– Kad sam studirala u Veneciji pjevala sam u jednom zboru i taj me zbor inspirirao. Završila sam osnovnu muzičku školu, ali sam otišla u druge vode, u arhitekturu. Po povratku u Pulu nisam mogla naći ni jedan zbor koji me tako zaintrigirao kao taj u Veneciji pa su mi rekli, mogla bi osnovati svoj zbor. U početku nisam vjerovala u tu ideju, ali te godine, kada sam ga ipak odlučila osnovati, u Puli su se dešavale neke situacije koje su zahtijevale ne samo glazbenu, nego općenitu angažiranost svih nas, a ja sam tada bila dio aktivističke Pulske grupe.
Na štrajku-reviji Arena trikotaže
– Te su godine bili aktualni štrajkovi i otkazi, najavljivana je privatizacija Muzila. Pitali su me bih li pjevala nešto na štrajku-modnoj reviji Arena trikotaže i otpjevala sam “Sebben che siamo donne paura non abbiamo”, pjesmu baš za tu priliku, a pratili su me Draško Ivezić na gitari i Emil Jurcan na tamburelu. Pomislila sam kako bi bilo super da ne pjevam sama, već da stojimo kao grupa, da smo glasni, da poruka bude snažna. Tu je krenula ta ideja: pjevati pjesme o ljudskim pravima, ženskim pravima, radničkim pravima, općenito pjesme s antifašističkom bazom u repertoaru. Stavila sam objavu na društvene mreže, želi li mi se tko pridružiti i ljudi su se javili. Puno je ljudi prošlo i dosta ih se promijenilo, nastupali smo u različitim prigodama, na manifestacijama i protestima, a zbog toga sam jako zadovoljna i sretna.
Je li se vremenom nešto promijenilo u toj inicijalnoj ideji Zbora Praksa, među članovima, u vama?
– Ne bih rekla. To je ta razlika između drugih zborova i nas. Ne dolaze nam samo ljudi koji vole pjevati, nego zato što žele pjesmom poslati poruku. Uvijek kažem, a čini mi se da se sa mnom slažu bivše i sadašnje članice, jer smo u većini ženski sastav, da u ovakvim situacijama svatko od nas treba koristiti ono što najbolje radi kako bi iskazao svoje nezadovoljstvo i bio aktivist na svoj način. Ne moraš nužno biti aktivist koji stoji s transparentom na ulici, jer tipova aktivizma ima više, a ovo je jedan od njih. Ja nisam neki govornik i radije ću pjevati i pred 300 tisuća ljudi, ali govor prepuštam nekom drugom. Mi smo izabrali pjesmu kao način da izrazimo svoje mišljenje i stavove. Neki kažu da nas je malo, jer nas najviše bude deset, jedanaest, pa bi nas se moglo nazvati i vokalnom skupinom, ali nije poanta u nazivu, već u ljudima koji su u tom trenutku bili dovoljno glasni da se izraze.
Uglavnom ste ženski zbor. Nema baš muških članova?
– To nam uopće nije bila namjera. Dečki nam se jednostavno nisu javili, a oni koje smo pitali da nam se pridruže, komentirali da im je to “preangažirano”. Ne smijem zaboraviti spomenuti našeg člana s početka, Miroslava Cerovca, koji je svirao gitaru, tarabuku, koji je krenuo u neki svoj projekt i nije imao više vremena za naše probe, ali podržava nas i dalje.
Zbor Praksa u Mostaru
Znači li to da su žene hrabrije?
– Pokazalo se tako, bez obzira na obitelj i posao, žene jednostavno pokazuju veći interes.
Možemo li to objasniti, a i u svjetlu nedavnog Dana žena, da su one zbog tretmana u društvu naučile biti u obrambenom stavu i ustajati kako bi se čule?
– Žene su stalno u niskom startu.
A pjevanje ima i terapeutski učinak…
– Kroz pjesmu, koja je sama po sebi lijek, pa i tih dva sata na probama, zaboraviš na sve izvan toga, a svi imamo neke svoje probleme. Imali smo članice koje su bile bolesne, čak i teško bolesne, operirane, ali su jedva čekale vratiti se Zboru jer je to za njih bilo mjesto gdje se osjećaju bolje. Osim toga, takve pjesme su posebno inspirativne. U tim se tekstovima svatko može pronaći, naravno, tko je takvog svjetonazora. Prošlo je 100, 150 godina otkako su nastale, ali njihova poruka vrijedi, a vrijedit će i dalje.
Naučile i himnu brigadista
Može li se reći da mi, ljudi ipak uvijek skočimo na nepravdu, premda ne moramo biti ratoborni po prirodi, da pjesma mobilizira u nama neka uspavana stanja?
– Pjesma najlakše to čini. Najlakše dođe do srca, takne te, a čini se da je kod ovakvih pjesama to posebno slučaj, znajući kako su one skladane. Na primjer, pjesma “Konjuh planinom” je skladana prije sto godina i svaki put kad je pjevamo, mi imamo suze u očima. Pjevamo je posebno emotivno, a to su nam i ljudi rekli, i uspijevamo prenijeti tu energiju na publiku. Nakon koncerta nam prilaze i upravo to komentiraju, da je to bilo to.
Zbor Praksa u Mostaru za Dan oslobođenja Mostara od fašizma u 2. sv. ratu
Pjesma koja nosi jaku poruku najdirektnija je interakcija s publikom?
– To i jest jedan od razloga zašto ja pjevam sa zborom, nisam voditelj u klasičnom obliku, ja sam tada dio njih. Osim, naravno, što stvarno volim pjevati, želim biti dio grupe i želim gledati publiku u oči, a ne okrenuti im leđa. I to mi je najbolji osjećaj, kad vidim da ljudi razumiju.
Baza i izbor pjesama je uvijek – antifašizam. Koliko je bogata baza takvih skladbi?
– Ima ih dosta iz cijelog svijeta. Imam nekoliko partizanskih pjesmarica, koje su nam donirali ljudi koji nas podržavaju, ali te pjesmarice nemaju zborske aranžmane. Postoji samo melodijska linija. Nešto sam pronašla u knjižnici u Zagrebu, a za ove druge pjesme, premda nema aranžmana, smatram da nije ni potreban, zato što je to više narodni način pjevanja. Nije cilj da bude savršen, uz posebne harmonije, tako da se najčešće pjeva u tercama, eventualno neko troglasje. Ljepota je upravo u tome da se prenese kako se to onda pjevalo. Jednostavno, ponavlja se, a pjeva se grleno i interpretacija je najvažnija.
Izvodite i pjesme izvan našeg govornog područja?
– Pjevamo ih 50-ak. Nisu stalno iste u opticaju, biramo pjesme ovisno o prigodi, recimo kad smo prošle godine u Španjolskoj sudjelovali na festivalu na kojem su se skupljale donacije za spomenik međunarodnim brigadistima koji su poginuli blizu Barcelone, u mjestu Malgrat de Mar. Gotovo 50 godina od smrti Franca dobili su dozvolu postaviti spomenik. A priča je vezana uz događaj u Španjolskom građanskom ratu kada su fašisti torpedirali brod i premda nije bio daleko od obale, ljudi su ostali zarobljeni u brodu. Ribari koji su bili u blizini, dok je brod tonuo, čuli su kako umirući pjevaju Internacionalu. Znali su da umiru, a pjevali su. Kad je spomenik svečano otkriven, mi smo pjevale Internacionalu i plakale. Svi su zborovi, a bilo nas je s raznih strana, pjevali zajedno tu pjesmu, svatko na svom jeziku. Bio je to vrlo moćan trenutak.
Lani na inauguraciji spomenika međunarodnih brigadista u Malgrat de Mar u Španjolskoj
Za tu smo prigodu naučile i himnu brigadista – “Himno de las Brigadas Internacionales”, a neke pjesme iz Španjolskog građanskog rata znale smo i prije, kao što su ” Carmela” ili “Los campesinos”, jako lijepe pjesme iz tog perioda. Kad smo išle u Francusku na nastup pripremale smo pjesmu “Penn Sardin”, nama najdražu francusku pjesmu, koju su pjevale radnice tvornice sardina, slično kao Mondine na rižinim poljima, a radile su u istim uvjetima, po 12 sati za nikakve plaće, nisu smjele ići kući i spavale su na radnim mjestima. Jednog su dana odlučile da tako više ne može. Izborile su se za bolja prava, a pjesma priča njihovu priču.
Ostatak teksta pročitajte na tacno.net