Danas u Njemačkoj svoje živote započinju neke nove generacije, mladi ljudi što su iz BiH otišli izmoreni čekanjem i lažnim obećanjima. Nekad ih sretnem pa pitam kako im je tamo, samo ih potaknem i pustim da pričaju. Zanima me je li se moja tetka postarala, ili je još uvijek u snazi, i dostojanstvena
Izvor fotografije: A. K.
Ne sjećam se kad sam prvi put čuo za Njemačku, ali siguran sam da je bilo davno, možda i prije nego sam čuo za riječi Sarajevo ili Mostar. Ime ni jedne druge zemlje u mojoj svijesti nema značaj kao ime Njemačke na čiji spomen uvijek vidim istu sliku, tačnije jednu apstraktnu skulpturu koju iz nekog razloga krasi ovčje runo. Ta skulptura ima i spiralno uvijene ovnujske rogove i monolitna je. Ni s jednom drugom zemljom nisam uspostavio vezu kao sa tom mojom Njemačkom s kojom sam se povezao još u najranijim danima djetinjstva. Njemačka mi dođe kao imućna tetka, ona fina, gospodskih manira, samostalna i neudata.
Njemačka je u moj svijet došla preko očevog rođaka Zulfe koji je živio u Stuttgartu i redovno nas posjećivao. Tamo je otišao krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, nakon što su Jugoslavija i Zapadna Njemačka potpisali bilateralni sporazum o suradnji. Tada su se iz Jugoslavije mnogi zaputili na rad u Njemačku, o čemu upečatljivo govori film Specijalni vlakovi, to malo remek djelo Krste Papića. Tada se u Njemačku odlazilo na godinu ili dvije, s ciljem da se zarade novci, te da se od istih kupi auto ili da se napravi kuća u rodnome selu. Rijetki su odlazili da se tamo nastane za stalno, što je uvelike odredilo naš odnos prema toj zemlji ali i prema dijaspori uopće. Radne vize su izdavane na godinu ili dvije, niko od radnika u Njemačku nije odlazio da bi tamo ostao, a oni koji su (ipak) ostajali, čini se da nikada nisu ostali za stalno nego su svoj boravak produživali na samo još koju godinu, da se još malo uštedi pa da se vrati u rodnu grudu i tamo postane gazdom. Većina će ih svoj povratak odgoditi za vrijeme kada će otići u penziju, a što mnogi neće dočekati jer će umrijeti, kao što je umro naš dobri rođak Zulfo.
Njemačka se nakon rata gradila i ekonomski razvijala munjevito, što su Jugoslavenske vlasti vidjele kao priliku da umanje nezaposlenost, ali i da slanjem radnika u Njemačku učine ih kvalifikovanim za zanimanja kakvih je u Jugoslaviji nedostajalo. Bit će da su radne migracije u Njemačku odredile naš odnos prema stranom svijetu pa smo i danas nespremni negdje otići i tamo se primiti, dakle asimilirati se, postati Nijemcima, Amerikancima ili Ircima.
Krajem osamdesetih, s rođakom Zulfom nam je u posjetu redovno dolazio njegov njemački prijatelj Hans. Bio je to sredovječan čovjek, plave kose, lijepe građe i vedra duha. To je, usudio bih se reći, bio prvi pravi stranac kojeg smo imali priliku vidjeti, s njim sjediti, razgovarati ili ga čak dodirnuti. Naravno, izuzmemo li one njemačke vojnike koje su naši djedovi viđali u ratu, a koji bi, po riječima moga dede, znali doći u selo i bez da upitaju za dozvolu sa stogova uzimati sijeno za svoje konje. Hans je ubrzo postao atrakcija, s njim smo razgovarali mašući rukama, izgovarajući neke čudne riječi za koje smo vjerovali da bi ih mogao razumjeti. Ono po čemu je taj Nijemac ostao najviše upamćen, jeste da se u zimskim mjesecima tuširao hladnom vodom. To je za nas bio pravi kulturološki šok, da se čovjek ujutro tušira hladnom vodom pa da onda još izađe vani, i to mokre kose, i da se tako selom šeće.
Zulfo je svojim rođacima iz Njemačke redovno donosio stvari kakvih se nije moglo kupiti kod nas, ili je vjerovao da su tamo, u inostranstvu, bile kvalitetnije od istih takvih na jugoslavenskom tržištu. Jedna od tih stvari su bile makaze za orezivanje loze, a što je nama zemljoradnicima bila vrlo važna alatka. U kasnu jesen, s tim makazama se orezivalo vinograde i voćke, a što je spadalo među profinjenije poslove, koje su obavljali oni najiskusniji. Takvih njemačkih makaza je u selu bilo više i svima ih je donio Zulfo. Čuvali su ih na posebnim mjestima, dakle ne među ostalim alatkama u štali ili kakvoj prašnjavoj ostavi, nego u kućama, obično u ladicama sa dokumentima, među čarapama ili čak u regalima iza stakla, skrivajući ih od nas djece iza kakve masivne kristalne zdjele što su je držali kao ukras, nikad je ne iskoristivši, u njoj čuvajući tablete za spavanje, dobivene reklamne hemijske olovke, rezervne baterije i druge kojekakve stvarčice.
Na samom početku rata, Zulfo i Hans su nam dovezli nešto što se zvalo humanitarna pomoć. Mi djeca nismo najbolje razumjeli šta to znači, ali smo uživali u svim tim stvarima koje bismo dobili. Bili su to, uglavnom, hrana i odjeća, s tim da je bilo i igračaka, ali i nekih stvari čiju svrhu nismo znali. Kroz donacije smo otkrivali svijet koji se nalazio s druge strane granica naše države koja se raspadala. U selu su bili formirali nešto kao mali vašar, ili kao rasprodaju kućnih stvari, gdje smo dolazili i uzimali ono što nam je bilo potrebno. Generacije djece koja su stasavala tokom rata uvelike su odredile humanitarne akcije; sumnjam da je iko od nas ostajao ravnodušan na paket namirnica koji donesu u kuću pa se u nj zaroviš i prebireš. Pogotovo ako unutra nađeš neki egzotičan, tvom oku i njuhu nepoznat artikl.
Naša tetka Njemačka nam je i tokom rata slala pakete. Tačnije, paketi koje nam je slao Zulfo počeli su stizati na samom kraju rata, a do tada su se gubili u neprijateljskim teritorijama. Prvi takav paket nam je došao na poštu od koje smo obavješteni pismeno, pa smo ga s karijolom pokupili majka i ja. Bio je pun odjeće, pažljivo birane za sve nas ukućane. Bilo je tu i za mene i za brata, za majku, oca i za dedu. Bio je to veliki događaj, na sebe sam nakon dugo vremena obukao odjeću koja nije bila krpljena, isprana ili jednostavno stara. I danas, kad god vidim zapakovan paket, uzbudim se. Miris nove odjeće u razrušenom i opustošenom svijetu bio je intenzivan i utješan.
Nakon rata su krenule prve posjete ljudi iz Njemačke. Dolazili su tada i oni koji su otišli tamo šezdesetih, kao i oni koji su u Njemačku otišli jer su im ovi prvi poslali garantna pisma kako bi ih izvukli iz raznih koncentracionih logora. S našim vršnjacima (rođacima ili samo poznanicima) došlim iz inostranstva nismo bili u stanju da se igramo na način na koji smo se igrali mi djeca tek izašla iz podruma. Oni su nam po tom pitanju bili neupotrebljivi, nekako novi, očuvani… Bojali smo se da ih ne uprljamo. U njih smo uglavnom gledali, udisali mirise njihove odjeće koji će za mene ostati miris Njemačke. Nekad bismo od njih tražili da nam pričaju o tom dalekom svijetu, kako se tamo živi, te kakvi su sve običaji. Ali najomiljenija tema je bila vezana za hranu. Izgladnjeli u ratu, od njih smo tražili da nam pričaju šta to ima sve u njihovim frižiderima, tamo po minhenima i bohumima. Oni su na tu našu igru pristajali iako je nisu razumjeli, nije im se moglo objasniti otkud u nama tolika glad da nas zanima šta sve ima u njihovim kuhinjama. Obično, nakon što bi pobrojali obilje svojih rashladnih polica, pitali bismo ih mogu li s njih uzeti što god požele, bez obzira je li majka taj dan spremila ručak ili nije. I oni bi s čuđenjem odgovarali da, naravno da mogu. – I, šta, uzmeš cijelu salamu, staviš je na sto i jedeš dok se ne zasitiš!?, pitali bi neki. Kad bi oni odgovorili potvrdno, mi bismo se u nevjerici sagledavali, istovremeno uživajući i sumnjajući u izrečeno. – I tako isto otvoriš paštetu i pojedeš je sam? – Ili teglu eurokrema, izvadiš i mažeš koliko hoćeš? I oni bi na sve klimali glavom, sumnjajući u iskrenost naših pitanja.
Naš je rođak Zulfo redovno dolazio i nakon rata. Iako mu nismo bili najbliža rodbina, pomagao nam je jer smo bili među potrebitijim u selu. Oblačio nas je, davao nam džeparac, kupovao hranu i mjesečne karte za nas školarce. Nikada neću zaboraviti kada me je uveo u butik i insistirao da izaberem obuću koju želim, i to pod uslovom da ne gledam cijenu. Odabrao sam najnoviji Nike model, sive tenisice koje su bile zadnji krik mode došao u još razrušeni Mostar. Koštale su 172 KM, bile izložene visoko u polici, na zidu uz sami izlog. U njima sam završio četvrti srednje i fakultet, a da nikada nisam imao nikakvu zamjensku obuću, ni zimsku ni ljetnu. I sad su negdje u ostavi roditeljske kuće, malo pukle sa strane, tamo gdje se pet punih godina gnijezdio moj mali prst. Neka je rahmet duši našem dobrom rođaku Zulfi.
Danas u Njemačkoj svoje živote započinju neke nove generacije, mladi ljudi što su iz BiH otišli izmoreni čekanjem i lažnim obećanjima. Nekad ih sretnem pa pitam kako im je tamo, samo ih potaknem i pustim da pričaju. Zanima me je li se moja tetka postarala, ili je još uvijek u snazi, i dostojanstvena. Rijetki su zadovoljni svojim životima, ali ne zbog Njemačke, već zbog tuđine kao takve. Ne mogu da prihvate novi svijet na način da mu se bar malo prilagode; u njima se opire nešto da se asimiliraju u novoj sredini, da naprave onaj korak koji se očekuje od došljaka u civilizovanom svijetu. Bit će da smo odnos prema tuđini definisali onih šezdesetih godina kada je tamo otišao rođak Zulfo, i da u inostranstva odlazimo samo da bismo se vratili, da bi u našim selima gradili višespratnice i otvarali lokale. Žao mi nekako da je tako… Žao mi što će se mnogi u životu namučiti i što ga neće stići živjeti.
Almin Kaplan, Prometej.ba