Alfred Döblin: „Berlin Alexanderplatz“

Ovo jest prije svega politički roman, ili roman naglašene političnosti, koji oštro apelira na svijest čitatelja, koji ga neće imati prilike čitati a da pri tome ne angažira vlastitu društvenu odgovornost

S njemačkoga prevela: Snješka Knežević

Biblioteka Vrhovi svjetske književnosti, Alfa, Zagreb, 1999.


Roman „Berlin Alexanderplatz“, izvorno objavljen 1929. godine, smatra se najvažnijim i najuspjelijim djelom njemačkog pisca Alfreda Döblina, koji je stvaralački najplodnije djelovao u periodu između 1919. i 1933. godine, objavivši, uz mnoštvo eseja i kritika, nekoliko romana koji se uzimaju kao važni za oblikovanje njemačkog i europskog modernizma. Ono što nije uspjelo njegovim prethodnim djelima, koja su katkada zahtjevnija i hermetičnija, uspjelo je romanu „Berlin Alexanderplatz“ – prodor prema široj publici, a da djelo pri tome ne gubi na svome umjetničkom značenju, inovativnosti i eksperimentu, otvorenosti za brojne i mnogolike interpretacije, postavši ujedno i neka vrst reprezentativnog teksta za takozvani montažni roman – što su sve karakteristike koje u cijelosti obilježavaju rukopis ovog autora, inače liječnika, neurologa, odnosno psihijatra po obrazovanju.

Ponovna čitanja ovog velikog romana europskog modernizma oživljavaju shvaćanja o njegovoj važnosti, između ostaloga i zbog toga jer se, kao malo koji roman tog perioda, poštujući visoke umjetničke standarde, uspijeva iznimno živo i atraktivno baviti svijesti takozvanog čovjeka mase, pa čak i niže od toga – svojevrsnim polusvijetomsumnjivim ljudima, označenim siromaštvom i dvojbenim načinima snalaženja i opstanka, plivanjem u mulju jednoga društva koje proživljava svoj paralelni, ekonomski i moralni slom (u čemu je paralela sa, također berlinskim autorom, Bertoltom Brechtom, njegovim dramama i poezijom nastalim otprilike u istom vremenskom periodu).

Taj se slom najočitije reflektira na društvenoj površini, legitimnim dolaskom nacionalsocijalista, odnosno fašizma na vlast u Njemačkoj, čiji tadašnji povijesni period ovaj roman prilično živopisno i vjerno oslikava.

Döblinov junak, Franz Biberkopf, se nakon služenja zatvorske kazne ponovno nađe na slobodi, prepušten ulicama u gradu Berlinu kao svojevrsnoj utrobi kojom luta i po kojoj rovari – zajedno sa mnogima sebi sličnima, sitnim kriminalcima, u okruženju takozvanog velegradskog podzemlja, u iskrenim pokušajima da sebi osmisli neku vrst egzistencije koja bi bila poštena, no njegova lakovjernost, sklop okolnosti i prigodna društvena atmosfera i datosti dovode ga u opetovane situacije sukoba sa zakonom i vlastite životne ugroženosti…

Pokazuje se kako za takozvane ljude društvenoga dna, koje Döblin nipošto ne idealizira, niti im podilazi u nakani da od njih stvori antijunake ili simpatična čudovišta, drugoga izbora nema, čime se osobni tragizam junaka romana uzdiže do općeljudskog, otvarajući čitatelju mogućnost da doživi njihove sudbine u svjetlosti i razumijevanju univerzalnog značenja.

Kontekst materijalne osiguranosti – upravo kao i u današnjim vremenima – diktira suviše mnogo toga, a ideal socijalne države nije organiziranim građanskim političkim akcijama uspio zaživjeti, izboriti se za svoje mjesto kao važeća politička kategorija koja bi, uza sve druge, pridonijela socijalnim promjenama kakve bi bile sposobne društvo lišiti golemih socijalnih nejednakosti, klasnih podijeljenosti koje uvjetuju visoke privilegiranosti jednih, na štetu potpune obespravljenosti – i manjka životnih prilika – za one druge.

Čitan u tom ključu, koji se sam po sebi ovim tekstom nameće kao dominantan, ovo jest prije svega politički roman, ili roman naglašene političnosti, koji oštro apelira na svijest čitatelja, koji ga neće imati prilike čitati a da pri tome ne angažira vlastitu društvenu odgovornost. Istovremeno, ta se autorska nakana tekstom ne provlači kao vrst programatski osmišljenih i izvedenih silnica, svjesno ucijepljenih u tekst, već ona prirodnošću svojih shvaćanja i prisustva proizlazi iz višestruko umjetnički interesantnog teksta, koji ima zahvaliti prije svega svojoj jezičnoj živosti, uvjerljivosti i žovijalnosti, kojom plastično oslikava govor, život, vrijednosne sustave i misli svojih berlinskih uličnih junaka – prodavača novina, švercera, sitnih lopova, trgovaca, prostitutki i drugih, a potom i svojim inovacijama, montažno-kolažnim postupcima u načinu svojega oblikovanja, po čemu je ovaj roman poznat i slavljen, kao i po poetsko nadrealnim proznim pasažima…

Iako startno podrugljivo, naglašeno kritički – ponegdje čak i do gađenja – postavljen spram svojih junaka (Franz Biberkopf nema glavu, odnosno mozak veličine zrna bibera, bez razloga), što dovodi do grotesknosti, iskrivljenosti slika koje su istovremeno i okrutne i mučne, i smiješne i jezive, i tužne i deprimirajuće, i kritične i pobunjeničke, a po svojoj cijelosti svakako amblematske, poput onovremenog slikarstva njemačkih slikara Otta Dixa ili Georga Grosza, tekst romana ipak uspijeva kod čitatelja pobuditi osjećanja općeljudskog razumijevanja i sućuti za društvene izgubljenike i nevoljnike raznih vrsta, sa mogućnosti da se u njihovim karakterima prepozna i ono dobro, toplo, plemenito i ljudsko, istovremeno sa onim dominantnim – veoma prizemnim, sirovim, mentalno i duhovno zapuštenim i zaostalim.

Tekstualni umetci, intarzije raznovrsnih sadržaja (od tekstova novinskih ili billboard reklama, tekstualnog izvoda dnevnog prometa u nekoj klaonici, preko tekstova koji zvuče kao parafraze biblijskih, do tekstova aktualnih vijesti, umetaka radijskih ili TV priloga na razne teme, političkih ili reklamnih letaka – a reklamama Döblin daje ogroman značaj u kreiranju kaotične svijesti), kao i jezikom oživljena, svojevrsna, svjesno nekontrolirana i neartikulirana događanja u unutrašnjosti čovjeka, često ne i određenog, konkretnog junaka pripovijesti, neki su od načina kojima Döblinu uspijeva ostvariti jednu pripovjednu artikuliranost višega nivoa, gdje se uzde naracije obuzdavaju, prepuštajući vrst prirodnoga prelijevanja tekstova koji dolaze iz najrazličitijih pravaca (ponekad čak i samo kao enciklopedijske natuknice koje se u tekstu romana nađu bez konkretno motiviranog povoda).

Pri tome, takvi, za ovaj roman karakteristični montažni postupci, u pripovjednu cjelinu ne unose kaos i recepcijsku neartikuliranost, već naprotiv, doprinose njegovom dubljem, autentičnijem, intenzivnijem doživljaju.

Baveći se neobrazovanim, primitivnim, tupim i samoživim čovjekom (koji pri tome karakterno nije nužno loš ili iskvaren), koji samo „hoće nešto što brzo donosi novac“, prikazujući efektno njegovu glupost – prodirući svojim rečenicama koje oslikavaju njegove misaone obrasce, životne odluke i postupke, Döblin zapravo pokazuje potpuno odsustvo težnje i potrebe takvog čovjeka da prodre do bilo kakve istine, da li one koja se tiče njegovog privatnog, intimnog života, da li do istina koje pripadaju takozvanom „širem kontekstu društvene zajednice“.

Drugim riječima, na jedan način autor time indirektno sugerira i pokazuje kako fašizmu, uz tako prosvijećeno i spoznajno aktivno građanstvo, nipošto nije – niti je ikada – teško doći na vlast.

Teško osobno životno iskustvo, kako demonstrira pripovijest ovoga romana, nažalost često nije kadro ničemu dobrom niti mudrom poučiti za učenje nezainteresiranog čovjeka, koji je po stanju svoga duha bliži animalnom, nego onim vrijednostima koje shvaćamo kao ljudsko civilizacijske.

Döblinov „Berlin Alexanderplatz“ smatra se svojevrsnim „epom modernog velegrada u određenom povijesnom trenutku, pripovijest o Berlinu, godine 1928.“. Povijest književnosti pamti velike 19-stoljetne književne epove koji su karakterizirani svojim velikim interesom za velegrad – poput Balzacova interesa za Pariz, ili Dickensova za London, no iskoraci koje su, baveći se tom tematikom, učinili autori poput Joycea, Dos Passosa, Döblina, novi su po svojim težnjama da pripovjednoj građi pruže do tada neuvriježene oblike.

Sam Alfred Döblin već se svojim člancima objavljenim prije Prvog svjetskog rata, u glasovitom ekspresionističkom časopisu „Der Sturm“, zalagao za novu prozu, koja će potisnuti motivacije i analize psihološkog romana, i silovito prikazati snage tehničke ere, bujice slika koje nadiru na čovjeka, metež velegrada. Prema Döblinu, kojega hrabrost i invencija literarnog eksperimenta izdiže ka vanvremenskom tijeku i važnosti modernog književnog izraza i oblikovanja, moderni se roman (ili, kako on kaže, moderni ep), mora ugledati u tehniku filma, u mogućnost montaže, u nagle skokove, rezove, asocijativne postupke…

Pišući o suvremenoj prozi u periodu kada je radio na romanu „Berlin Alexanderplatz“, i kada je čitao prvi njemački prijevod Joyceova „Uliksa“, Döblin će zapisati: „U područje književnosti prodrlo je kino, novine su se osnažile, postavši najvažnija, najviše rasprostranjena vrsta tiska, kruh svagdanji svih ljudi. Doživljaje današnjih ljudi obilježavaju nadalje ulice, mijena uličnih prizora svake sekunde, mnoštvo napisa, automobilski promet. Junačka gesta, općenito: važnost izdvojenih radnji i pojedinaca očito je potisnuta, sve je više u sjeni čimbenika poput države, stranaka, ekonomskih zbivanja. Bilo je toga, donekle, i prije, ali sada čovjek doista nije veći od vala koji ga nosi. U slici današnjice opaža se nesuvislost njegovih djelatnosti, njegove egzistencije uopće, neutemeljenost i nemir. Sklonost fabuli i pripovjednim konstrukcijama stoga djeluje naivno.“

Sama struktura velegrada, a ne samo život njegova podzemlja, predmet je Döblinova romana, jednako kao što je to i sudbina dobričine nestalnih uvjerenja, podložnog tuđim utjecajima, djetinje naivnog Franza Biberkopfa, kojemu unatoč naivnoj volji da nakon zatvora krene dobrim putem, to ne uspijeva.

No, „Berlin Alexanderplatz“, kako ističe u izvrsnome pogovoru knjizi ugledni germanist i sveučilišni profesor Viktor Žmegač, „djelo je po snazi kojom predočuje velegradska iskustva uopće, univerzalan prikaz racionalnih i iracionalnih strana urbane civilizacije“. A iza „aktualnoga sloja zbivanja (onoga u Berlinu 1928. godine), autor nastoji otvarati vidik na trajnu narav ljudskoga bitka, na mitske jezgre povijesti. Mnoštvo je odlomaka u tekstu u kojima autor otkriva duboke dimenzije svakoga bitnog ljudskog čina: očitovanja ljubavi, nagona, mržnje, dobrote, samilosti, otpora, duševne snage, ushićenja ljepotom…“

Alfred Döblin (rođen 1898. g.), preminuo je u Njemačkoj 1957. godine, gotovo zaboravljen od tadašnje književne javnosti, ne doživjevši zbiljski odjek svojih djela, ponajprije glasovitog „Berlin Alexanderplatza“, koji je ubrzo po njegovoj smrti postao jednim od modernih klasika. Širi i međunarodni uspjeh zacijelo je potaknula i uspješna televizijska obrada romana, koju je na upečatljiv način ostvario čuveni režiser i dramatik Rainer Werner Fassbinder.


Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.