U proteklih pet-šest godina u pravosuđu i izvan njega stvoreni su pravi interesni klanovi i organizovane neprimjetne mreže likova međusobno povezanih ličnim i isključivo ličnim interesima.
Piše Milan Blagojević za Oslobođenje
Bože mili, u šta je pretvoreno pravosuđe u Bosni i Hercegovini. I sve to u posljednjih pet-šest godina za vrijeme šefovanja VSTV-om BiH Milana Tegeltije. Domaćoj javnosti ovih dana se kao u serijama (do)kazuju brojne pravosudne anomalije. Mediji i novinari istraživači su najprije iznijeli tvrdnje da je glavnoj tužiteljki Tužilaštva BiH, na njen zahtjev, država dužna da plati zakup stana u Sarajevu u kojem, kako navode ti isti izvori, nije stanovala. Ubrzo zatim, kada je upitan o tome da je on predmet istrage Tužilaštva BiH na osnovu anonimne krivične prijave, predsjednik Suda BiH je rekao da se, kako je prenijelo sarajevsko Oslobođenje, “konkretno radi o jednoj u nizu anonimnih prijava koje su ljudi sami sebi podnijeli i potom dali nekom od podobnih tužilaca”. To bi značilo da tužioci državnog tužilaštva sami podnose krivične prijave Tužilaštvu BiH, po kojima zatim postupa to tužilaštvo. Da je ovo rekao i predsjednik bilo kojeg od opštinskih sudova kod nas, bilo bi to porazno, a kamoli kada to kaže predsjednik Suda BiH. Naravno, kada ovo kažem, to nije moj negativan sud o izjavi predsjednika Suda BiH, već jedino ukazujem na to koliko je ta izjava istinska slika krajnje negativnog stanja u našem pravosuđu.
Hljeba preko pogače
Sve to je posljedica svojevrsne epidemije alavosti u pravosuđu, u kojem se, iako bi trebalo biti najplemenitija profesija koja ima uzvišenu društvenu i državnu misiju dijeljenja pravde, ne biraju sredstva da se obračuna s neistomišljenicima. U proteklih pet-šest godina u pravosuđu i izvan njega stvoreni su pravi interesni klanovi i organizovane neprimjetne mreže likova međusobno povezanih ličnim i isključivo ličnim interesima. Samo time se može objasniti sadržaj s početka ovog teksta, kao i događaji poput Potkivanja, u kojem šef VSTV-a BiH grubo prekrši zakon pokazujući spremnost da za nekoga interveniše u jednom tužilačkom predmetu, a zatim mu ona organizovana interesna mreža omogući da i dalje nastavi obavljati tu funkciju, nezakonito odbacivši disciplinsku tužbu, ne dozvolivši disciplinskom tužiocu ni da uopšte pokrene postupak. Potom se u sve to uključi politika, kao očigledan dokaz politizovanosti našeg pravosuđa. Jer, iako je Predstavnički dom Parlamenta BiH usvojio ustavno valjan zakon o prestanku mandata sadašnjeg VSTV-a BiH, kao ultima ratio borbe protiv nagomilanih negativnosti u tom VSTV-u, na scenu stupa Dom naroda BiH, s dvojcem SNSD-HDZBiH kao kormilarom, koji bez ikakvog pravnog uporišta odbaci taj zakon, baš kao što i disciplinske komisije VSTV-a BiH nezakonito odbaciše disciplinsku tužbu protiv Milana Tegeltije. Hoću reći kako između ova dva slučaja postoji isuviše sličnosti da bi se radilo o slučajnosti.
Šta za to vrijeme rade ostale sudije? Sudeći po odsustvu njihove organizovane i široke reakcije na protivpravnosti u radu Tegeltije i VSTV-a BiH, kao i Doma naroda Parlamenta BiH, rekli biste da sudije ne rade ništa. Taj vaš odgovor bio bi samo djelimično tačan, u odnosu na Tegeltiju, VSTV i Dom naroda. Ali uvijek ima ali, pa tako i ovaj put. Pitate se kako? Evo samo jednog primjera koji pokazuje kako sudije ipak ne spavaju, već reaguju kad je njihov novčanik u pitanju.
U julu ove godine stiže mi službeni mejl u kojem jedan od kolega sudija piše kako je Ministarstvu pravde Republike Srpske podnio zahtjev za otklanjanje navodne diskriminacije. Čitam taj njegov zahtjev, jer ga je dostavio u prilogu mejla, i vidim kako je napisao da “sudija koji ode u penziju u Federaciji dobije otpremninu u visini pet posljednjih plata, dok sudija iz Srpske kada ide u penziju, dobije otpremninu od jedne plate”. Dakle, kolegi je malo jedna njegova plata, koju u iznosu od najmanje 3.600 KM svakog mjeseca uredno prima već 16 godina, pa bi još da mu se kad pođe u penziju isplati odjednom pet tih plata, to jest 18.000 KM. Zato on piše sitnu knjigu pomenutom ministarstvu i, suštinski gledano, prijeti u zahtjevu, navodeći “da bi sve sudije trebale da podnesu kolektivnu antidiskriminacijsku tužbu kojom bi se uklonila diskriminacija”.
Tuga me je obuzela kad sam sve ovo pročitao. Prvo nije red da, kazano narodski, tražimo hljeba preko pogače. Jer, recimo, ja uredno svakog mjeseca primam sudijsku platu od 3.500 KM, od kojeg iznosa me je stid, vjerovali ili ne. Puno je to, s obzirom na to koliko male plate prima najveći broj naših radnika, a o ogromnom broju nezaposlenih da i ne govorim. Zato bih bio spreman da se moja plata smanji i za pola (što kažem ovako javno), i opet bih rado radio ovaj posao. Druga stvar koja me je rastužila je podatak da kolege sudije u Federaciji BiH prilikom odlaska u penziju dobiju jednokratnu otpremninu od pet njihovih mjesečnih plata. To je podatak koji iznese moj kolega u njegovoj sitnoj knjizi, pa ako je to istina, to ne služi na čast našoj profesiji. Kažem to zato što i sudije u Federaciji uredno svakog mjeseca primaju plate koje se mjere hiljadama maraka, i to godinama. Zamislite sudiju koji takvu platu prima već 20 godina, a ima toliko otkad sudije u BiH imaju tolike plate. I sad, poslije 20 godina, da mu se odjednom isplati još pet tih plata. Mnogo je to i nije moralno što takve odredbe uopšte postoje u zakonu. Treća stvar koja me je definitivno rastužila je činjenica da me je dan-dva kasnije telefonom iz jednog višeg suda pozvao jedan kolega sudija i, onako diskretno, stavio do znanja kako bi bilo dobro da i mi dobijamo pet plata kod odlaska u penziju, provukavši mi onako uzgred da jedna naša kolegica uskoro odlazi u penziju.
Najnovija kockica u mozaiku
S obzirom na ove porazne činjenice, kao i to da se niko od ostalih kolega sudija nije usprotivio navedenom zahtjevu za otklanjanje navodne diskriminacije, nisam mogao ćutati, pa sam kolegi “borcu protiv diskriminacije”, a i ostalim kolegama ćutolozima, rekao da se ne slažem s ovom inicijativom. Nije red, rekoh im, da pored toliko visokih plata koje primamo tražimo još. Osim toga, materija plata i drugih primanja sudija u Federaciji BiH se uređuje zakonima donijetim u Federaciji BiH, a u RS-u njegovim zakonom. Zato zakon RS-a ne može obavezivati zakonodavca u Federaciji BiH, a ni obratno, pa se stoga ne može raditi niti se radi o diskriminaciji. Nije mi bilo teško, pa sam ovaj moj mejl pored sudija poslao i u Ministarstvo pravde RS-a.
Nedugo potom iz tog ministarstva je stigao odgovor u kojem su kolegi “borcu protiv diskriminacije” odgovorili da entiteti, kantoni i Brčko distrikt imaju nadležnost da svojim zakonima uređuju plate i druga primanja sudija i javnih tužilaca. I nije time rečeno ništa novo, što barem mi, sudije, nismo već znali, već je to ministarstvo reklo još nešto, što je daleko važnije. Naime, ono je, uprkos svemu, ipak istaklo da će u narednom periodu, samo dok se saniraju posljedice trenutne epidemiološke situacije, cijeniti dalje korake u pogledu eventualne izmjene zakona, u skladu sa zahtjevom kolege “borca protiv diskriminacije”. Drugim riječima, i pomalo šaljivo u svojoj ovoj pravosudnoj tragediji, Ministarstvo je reklo da se sudije u vezi s pet plata za otpremninu strpe dok prođe korona.
Eto, to je suština jedne od najnovijih kockica koja se tako uklapa u mozaik alavosti u našem pravosuđu. Strašno!
(Autor je sudija Okružnog suda u Banjaluci)