Portret Ade Hasanovića, reditelja iz Srebrenice čiji filmovi spajaju lično i kolektivno pamćenje, uz kandidaturu za italijanski Oscar.
Ado Hasanović je jedan od onih autora kod kojih se brzo shvati da film nije samo profesija, nego unutrašnja potreba, način da se ostane u kontaktu sa sobom, ali i da se svijetu ponudi razgovor tamo gdje ga inače nema. Njegova biografija na prvi pogled izgleda kao “klasična” priča o talentu koji se iz lokalnog konteksta probio do europskih festivalskih adresa: Srebrenica, Sarajevo, Rim. Ipak, Hasanovićev put nije bio ni linearan ni komforan. U njegovom slučaju, profesionalni razvoj nikada nije bio odvojen od pitanja identiteta, pamćenja i traume, naprotiv, upravo se iz tog sudara gradi njegov pristup radu: topao, povremeno ironičan, ali uvijek usmjeren na čovjeka.
Nominacija za italijanskog Oscara
Ovih dana njegovo ime je dodatno u fokusu javnosti jer je dugometražni dokumentarni film “Dnevnici mog oca” (My Father’s Diaries / I diari di mio padre) ušao u uži izbor za nagradu David di Donatello, najznačajnije italijansko filmsko priznanje, često nazivano i italijanskim Oscarom, u kategoriji najboljeg dokumentarca. Film je svjetsku premijeru imao na Visions du Réel 2024, a do sada je prikazan više od stotinu puta.
Hasanović je dao kratki komentar za Aktu povodom njegove nominacije, ističući smisao i značaj ovog filma za njega samog.
“Film je nastao iz nužnosti da razumijem ono što se desilo meni i mojoj porodici tokom rata, i prije svega, da dam smisao sadržajima koje je moj otac zapisivao i snimao. Tokom rata u Srebrenici, u zaštićenoj zoni UN-a, moj otac, Bekir Hasanović, zamijenio je zlatni dukat za jednu VHS kameru. Zajedno sa prijateljima, osnovao je amatersku TV ekipu “Džon, Ben i Boys”, bilježeći svakodnevnicu ljudi koji su nastojali zadržati prisebnost u abnormalnim okolnostima. Kreativni proces, koji je za mene bio istinska terapija i alat, usudio bih se reći, za djelimično prevazilaženje vlastitih trauma”, kaže Hasanović.
Rođen 1986. godine u Srebrenici, odrastao je u iskustvu koje ga je trajno obilježilo. Rat i nasilno prekidanje djetinjstva nisu mu postali “tema” zato što je to očekivano, nego zato što su jednostavno neizbježan dio njegove unutrašnje geografije. Zato i njegova priča, kao ni njegovi filmovi, ne djeluje kao puka ilustracija tragedije, nego kao potraga za smislom: šta ostaje od čovjeka, porodice i sjećanja kada se historija preseli u dnevnu sobu, u šutnju za stolom, u pogled koji izbjegava pitanja.
Za razliku od mnogih autora koji se u jednom trenutku “odvoje” od vlastitog porijekla, Hasanović ga nosi kao stalni kreativni motor. Taj odnos prema korijenima nije nostalgičan, niti deklarativan, više liči na stalnu obavezu prema onome što je preživljeno i onome što tek treba razumjeti.
Od Srebrenice do Rima
Profesionalno, Hasanović je izgradio snažnu europsku obrazovnu i festivalsku putanju. Bio je učesnik Berlinale Talents Sarajevo (2008), završio je program Nansen akademije u Norveškoj fokusiran na interetnički dijalog, diplomirao režiju na Sarajevo Film Academy 2013. godine kratkim filmom “Mama”, a zatim se usavršavao na prestižnoj Nacionalnoj filmskoj školi Centro Sperimentale di Cinematografia u Rimu. Paralelno je gradio dramaturški senzibilitet kroz master iz dramaturgije na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, kao gost student. Ta kombinacija škole i života, strukture i instinkta, prepoznatljiva je u njegovom radu: Hasanović zna “sklopiti” priču, ali nikad ne izgubi ono najvažnije – puls stvarnog čovjeka.
U njegovoj filmografiji posebno mjesto imaju kratki filmovi koji su putovali i nagrađivani na brojnim festivalima: “Blue Viking in Sarajevo”, “The Angel of Srebrenica”, “Breath6 of Life Srebrenica”, “Pink Elephant”, “Nomophobia”, “Let There Be Colour”, kao i noviji radovi. Iako su različiti po formi i temi, zajedničko im je da se uvijek vraćaju istom interesu: čovjeku u pritisku okolnosti, porodici kao mjestu i sigurnosti i konflikta, te potrebi da se o teškom govori bez patetike.
Osim autorskog rada, Hasanović je godinama prisutan i kao festivalski radnik i edukator. Od 2015. godine umjetnički je direktor mediteranskog festivala Passaggi d’Autore – Intrecci Mediterranei u Sant’Antiocu na Sardiniji i selektor kratkog filma na više europskih festivala. U Rimu radi i na programima koji povezuju europsku i balkansku filmsku scenu, posebno kroz omladinske inicijative i razmjenu mladih autora. Kreirao je i edukativni format “Cortovisioni – How to Make a Short Film”, radionicu koja polaznike vodi kroz sve faze kratkog filma – od ideje do postprodukcije. Taj pedagoški impuls nije sporedna aktivnost, nego dio njegovog uvjerenja da film nije samo djelo nego i zajednica, kontinuitet i prenošenje znanja.
Most između prošlosti i budućnosti
Najjasnije se to vidi u onome što je posljednjih godina napravio u Srebrenici: Silver Frame Film Festival, koji će se ove godine održati po treći put. Festival je osnovao s idejom da gradu duboko obilježenom genocidom vrati prostor života, susreta i kulture, bez brisanja prošlosti, ali i bez pristajanja da Srebrenica bude svedena isključivo na traumu. Prvo izdanje održano je u Potočarima 2024. godine, a koncept je od početka imao snažan fokus na zajednicu: lokalni i međunarodni mladi žiriji, radionice kritičkog gledanja filma, projekcije koje donose “svjetski” program u sredinu koja takve sadržaje rijetko dobija. Posebno je važna ideja uključivanja mladih – ne kao publike koja samo prisustvuje, nego kao ljudi koji uče, odlučuju, ocjenjuju i stvaraju.
Za Aktu.ba Hasanović je dao komentar da je Silver Frame Film Festival osnovao sa ciljem da prikaže Srebrenicu kroz sve njene ljepote, živote ljudi koji tamo žive, njihove priče i budućnost koju oni grade.
“Danas mi je jednako važno da se ne govori samo o smrti i genocidu, nego i o životu u tom dijelu Bosne i Hercegovine. Zato sam pokrenuo Silver Frame Film Festival u Srebrenici i Bratuncu – da kroz film otvorimo vrata susreta, dijaloga i budućnosti. Srebrenica nije samo mjesto tragedije. Ona je i mjesto ljudi koji danas žive, stvaraju i žele drugačiju priču”, kaže Hasanović.
Hasanovićev rad je zbog takvog pristupa 2025. godine prepoznat nagradom Cinema Warrior 2025, koja se dodjeljuje onima koji s posvećenošću čuvaju i unapređuju svijet filma, često iza kulisa. U obrazloženju je istaknuta upravo njegova konstanta: intiman i angažovan izraz u kojem se porodična sjećanja stapaju s kolektivnim pamćenjem, kao i doprinos osnivanju Silver Frame festivala kao mjesta dijaloga i “ljepote” u jednom od najsnažnijih prostora sjećanja na Balkanu.
Film Dnevnici mog oca je snažan svojevrsni potpis Hasanovića i film koji na najličniji način potvrđuje kontinuitet svog rada – spoj intime, pamćenja i odgovornosti prema prošlosti koji se nikada ne iscrpljuje u samoj formi, ali i priču njegovog oca, čija je hrabrost i dosjetljivost za dokumentovanjem svoje priče vjerovatno i bila i osnova Hasanovićeve ljubavi prema filmu.
U središtu filma je Hasanovićev otac Bekir, koji je tokom rata u Srebrenici, trampljenoj kamerom nastojao zabilježiti svakodnevnicu ljudi, pokušavajući zadržati privid normalnosti. Bekir je vodio i šest dnevnika, počevši od 7. jula 1992. godine, a ti zapisi postaju jedan od ključnih slojeva filma. Prekretnica u njihovom odnosu dogodila se 2016. godine, nakon Bekirovog srčanog udara, kada Ado počinje snimati razgovore s ocem i uporno postavljati pitanja na koja ranije nije dobijao odgovore.
Film spaja tri vrste materijala: Adine savremene snimke razgovora i pokušaja razumijevanja, arhivske VHS zapise iz devedesetih i dijelove dnevnika koje autor čita u naraciji. Bekir Hasanović preminuo je 22. juna 2020. godine, u 58. godini, a Hasanović je taj gubitak opisao kao najteži trenutak u životu i istovremeno razlog da film dovrši kao čin zahvalnosti čovjeku koji ga je prvi naučio držati kameru.
Gradnja dijaloga kroz film
Ipak, ono što ovu vijest čini većom od festivalskog uspjeha jeste širi kontekst Hasanovićevog rada. Ulazak u uži izbor za David di Donatello samo je jedna od potvrda autorske putanje u kojoj on već godinama radi isto: gradi mostove, između ličnog i zajedničkog, između prošlosti i budućnosti, između Srebrenice i svijeta. Možda je baš u tome ključ njegovog portreta kao ličnosti: Hasanović ne pravi filmove da bi “objasnio” Srebrenicu. On radi da bi s njom živio i da bi je vratio životu. A njegov najjači potpis ostaje nešto tiše od nagrada i priznanja: upornost da se razgovor ipak pokuša, čak i kada je najteže.
akta.ba