Najavljujući, ovogodišnje 15. izdanje Pravo Ljudski Film Festivala organizatori ovog značajnog filmskog događaja, u okviru kojeg se niz godina u Sarajevu otvara prilika za alternativne filmove i susrete koji propituju najtraumatičnije trenutke naše prošlosti i sadašnjosti, usmjeravajući se i ka problematiziranju onoga što donosi budućnost, istakli su kako sveopšta kriza koju svijet proživljava u toku 2020. godine ima stotinu lica. Ona je, prema mišljenju organizacionog tima festivala, idejna i politička, ekonomska i zdravstvena, okolišna i kulturna.
Zajednički i odvažno
– Istovremeno, ona se čini trajna i nepovratna: novo normalno već se uvlači u svakodnevnicu svih nas. Život mjesecima organiziramo u neprekidnim ciklusima otvaranja i zatvaranja, navikavamo se na vlastite virtuelne avatare, o sebi u svijetu i svijetu samom razmišljamo s mješavinom zebnje i nade, kazali su organizatori Pravo Ljudski Film Festivala.
Program 15. Pravo Ljudski Film Festivala stvaran je, kako je istaknuto, u atmosferi hitnosti koja istražuje i promišlja uzroke oboljelog svijeta, ali nikada iz vida ne gubeći potencijalno ozdravljenje. Festival će u skladu sa time u potpunosti biti održan na Mreži, online, od 25. novembra do 20. decembra.
– Umjesto, kako je to uobičajeno, jedne slike, vizuelni identitet ovogodišnjeg festivala otvara se ka pluralitetu vizuelnih reprezentacija koje odražavaju pluralitet današnjice, time i ka budućnosti koju valja graditi zajednički i odvažno. Razumijevanje budućnosti ne može počivati tek u jednoj slici, nego upravo u mnoštvu, istakao iz PLJFF.
Vizuali ovogodišnjeg festivalskog izdanja, dalje se navodi, komuniciraju izravno, gradeći značenja na prividno jednostavnoj, a ustvari asocijativno kompleksnoj relaciji između boje i oblika. Dominantna zelena boja, kako su objasnili organizatori festivala, priziva filmsko sredstvo iluzije, green screen, ali i neke od najnaprednijih političkih rješenja koje čovječanstvo trenutno ima.
– Krug konotira cikličnost vremena i kruženje kao osnovnu dinamiku prirode, no on je ujedno i motiv današnjice: omeđivanje teritorija i zajednica, prostori unutar kojih se u vrijeme krize zatvaramo i unutar kojih stojimo na disciplinarnoj distanci, ali i krug najbliskijih, onih koje u vremenu pandemije možemo zagrliti, naglašeno je.
Visoko iznad planinskog horizonta
Film otvaranja, kako je najavljeno, postavlja pitanje kako nas lekcije iz prošlosti pripremaju za budući otpor kapitalizmu i državnom nasilju. Radi se o ostvarenju “Kordiljeri snova” čileanskog reditelja Patricija Guzmána, koji je proglašen za najbolji dokumentarni film Kanskog festivala. Ovaj film, kako stoji u njegovom sinopsisu, zaokružuje svojevrsnu ‘’trilogiju’’ u kojoj ovaj autor istražuje društvene, historijske i političke traume svoje domovine. Guzmánovo djelo, kako ističu iz organizacije PLJFF-a, dobro je poznato domaćoj publici: njegov film “Dugme od bisera” prikazan je 2017. godine, a diskusija o nestalim osobama nakon projekcije “Nostalgije za svjetlošću” na 6. izdanju Festivala spada među najsnažnije i najemotivnije uspomene ovog festivala.
“Okosnica ‘Kordiljera snova’ su sjećanja na državni udar iz 1973. godine, čije se naslijeđe manifestira u historijskoj traumi, ali i, još kobnije, u ostacima Pinochetovog režima i brutalnom neoliberalizmu koji je betonirao socijalne razlike. Vizuelni motiv koji povezuje ove traumatične uspomene su veličanstvene Ande koje istovremeno Čile štite i izoliraju od ostatka svijeta. Guzmán, pak, u ovom filmu ne ostaje u njihovom podnožju, nego gleda dalje, visoko iznad planinskog horizonta, ne zadržavajući se na sjećanjima, niti na dijagnozama aktuelnog stanja, nego nastojeći u razgovorima s umjetnicima i umjetnicama svoje zemlje imaginirati neke nove mogućnosti otpora”, navedeno je o filmu koji će otvoriti 15. izdanje Festivala.
Film zatvaranja, pod naslovom “Sahrana države”, rediteljsko je ostvarenje Sergija Loznitse koje se takođe bavi pitanjima ukidanja slobode. Posrijedi je film koji se oslanja na snagu arhivskih snimaka kako bi upozorio na duhove totalitarizma, i dalje prisutne među nama. Ukrajinski reditelj, čiji su filmovi prikazivani i na ranijim izdanjima PLJFF, u najnovijem se filmu također vraća u prošlost, i to na događaj koji je definirao epohu i istovremeno je okončao: Staljinovu smrt. “Vidim ovaj film kao vizuelnu studiju kulta ličnosti i pokušaj dekonstrukcije rituala koji je činio temelj krvavog režima. Nezamislivo je da se i danas, 66 godina nakon Staljinove smrti, hiljade ljudi i dalje okupljaju svakog 5. marta kako bi položile cvijeće na njegov grob i oplakivale njegovu smrt. Vjerujem da je moja dužnost kao reditelja da upotrijebim moć dokumentarne slike i utičem na um mojih savremenika dok tražim istinu”, rekao je Loznitsa povodom ovog filma.
“Sahrana države” počiva, kako se opisuje sinopsijski ovaj film, na dosad neviđenim arhivskim snimcima te predstavlja “veliki oproštaj” s diktatorom, kojem su prisustvovale desetine hiljada ljudi, kao vrhunac kulta ličnosti. Istovremeno, film kult ličnosti dekonstruira kao iluziju nametnutu kroz teror, ispitujući prirodu režima čija nas zaostavština progoni i danas.