Zamislite godinu bez Božića. Bez gužve u trgovinama, bez otrcanih božićnih domjenaka, bez kolača i bez neželjenih darova. Što nam predstavlja Božić, to je blagdan srca za sve koji imaju srca. Božić bi trebao biti kraj svake svađe i nasilja, početak mira, ljubavi i istine. Svaki čovjek želi sebi i drugima mir, pravednost, bratsko susretanje jednog s drugim. Božić nam daje priliku da barem za neko vrijeme doživljavamo te osjećaje i čežnje za mirom, za pravednošću i solidarnošću.
Zamislimo sada drugu sliku, sliku i stvarnost koja se nalazi na jednom odjelu, odjelu bolnice koju zovu Psihijatrijom. Zamislimo da je sada netko tamo u sobi sam, bez obitelji, bez radosti… SAM…
Da, upravo je ovo Članak o svim ljudima koji su na Odjelu za psihijatriju, Članak o svim onima koji se brinu za njih od doktora, tehničara, sestara, portira i slično.
Kako je sada njima? Pomislimo li možda ikada… nekada možda ako se vozimo pokraj te zgrade pa pogledamo, je li se tada upitamo kako je onima tamo? Ne, rijetko tko da se upita.
Zašto pišem o Psihijatriji i osobama koje su na ovome odjelu, zato što je nekoliko razloga, ljudi koji završe na Odjelu psihijatrije su kroz život uzimali sve nedaće ovoga svijeta ka sebi, u njima nema „zla“, nema pohlepe, nema prikrivenih maski, jer da su se koristili maskama, licemjerstvom, sebičnošću itd. mislim da ne bi stigli ovamo. Drugi je razlog taj što smo kao društvo takvi da kada čujemo da je netko bio na psihijatriji „poremećen“ da znamo itekako izgovarati olako teške riječi, ali to ustvari nije tako, oni su samo više emocionalniji, krhki, previše vjeruju ljudima, ustvari bezopasni za svakoga osim za sebe, i onda mi kao jedno bezobrazno društvo njih odbacujemo, sklanjamo se, stigmatiziramo i slično. I treće što smatram jako važnom činjenicom koju će potkrijepiti medicina je to da su psihičke bolesti jedne od najtežih, i za bolesnika samoga, tako i za njegovu obitelj, pa onda šire.
Krivac – nehumano društvo jedan od razloga
I unatoč daljnjeg napretka u liječenju duševnih bolesti, društvo svojim negativnim djelovanjem i dalje vrlo često dovodi do nehumanih postupaka prema duševno oboljelima
Društvo mijenja pojam vrijednosti, od integrativnog humanizma do nastupajućeg globalizma, od ljubavi, rada i poštenja sve se više okreće uvažavanju vrjednota uživanja, vladanja i posjedovanja, od paradoksa osjećanja zajedništva u maloj grupi do osamljenosti u globalizmu. Sve to uz brzinu promjena u kojoj se suvremeni čovjek nalazi dovodi do brojnih i trajno frustrirajućih situacija, koje mogu imati trajne posljedice u razvoju psihičkih poremećaja.
Može se u raznim literaturama naći da je duševni bolesnik dio društva u kojemu živi, da društvo svojim (ne)humanim postupkom može dovesti do psihičkog poremećaja, utjecati na njegov tijek i prognozu, isključiti ga iz društva, ali isto tako i omogućiti mu adekvatnu (često vrlo skupu) terapiju, koja će dovesti do poboljšanja kvalitete njegovog življenja bilo direktno bilo preko adekvatne educiranosti potrebnih kadrova.
Zašto to mi KUKAMO?
Zato što ne znamo što ćemo od punih ormara garderobe, od novih Iphona, od bacanja, razbacivanja, da ne govorim od punih stolova za blagdane koji pola hrane poslije bacimo u smeće.
Kukamo, nezadovoljni, razdražljivi, bijesni, mučni, jer nam na manikuri nije nokat ispao kako smo si zamislili,
Kukamo od topline doma, uz peći, kamine, nove namještaje, nove LCD televizore,
Kukamo zbog čekanja u redovima shoppinga, jer iza sebe imamo prepuna kolica stvari za koje ni sami ne znamo što smo ih kupili, ali moramo ih imati na stolu,
Ma ne, mi smo jedna NEZAHVALNA SEBIČNA BIĆA. Otiđimo jedanput na ovaj odjel pa da vidimo zašto to mi KUKAMO? Otiđimo i vidimo kako su ove bolesti teške, otiđimo i vidimo kako nas nije sramota, kako se svaki dan budimo nezahvalni što smo živi, što nas je ova bolest zaobišla, što trebamo se BOGU zahvaliti jer mi nismo na tom odjelu ili netko od naših najmilijih!
Dan kao vječnost
Zamislimo jedan dan da se stavimo u kožu ovog/ih ljudi da ostanemo na ovome odjelu, okruženi praznim bijelim zidovima, željeznim krevetima, bijelim plahtama, sa vječnim pogledom u strop.
Pogotovo oni bolesnici koji imaju poteškoća sa depresijom, bipolarnim poremećajima, anksioznostima, raznim odvikavanjima itd., oni su na neki način svjesni svoga stanja (nisam stručna osoba ne mogu pričati o težim oboljenjima, psihoza, shizofrenije, sumanutosti, itd.)
Doktori, sestre,osoblje čine i daju sve od sebe da bi im olakšali patnju, i to sam uvjerena bila puno puta jer smo za blagdane i u toku godine par puta posjetili ovu Kliniku da bi ih obradovali sa poklonima.
Naklon do poda doktorima, sestrama i ostalima
Kažemo da svi idemo za onim nečim što nas zanima da odaberemo a studiramo i poslije radimo taj posao, tako je i psihijatrima, radnim terapeutima sestrama itd. Ali, uvijek je drugačije kroz teoretski dio završimo, dok ne dođemo i ne susretnemo se sa onim što je u praksi, onim što ih tamo čeka.
Vidjevši doktorice/e na KBC Psihijatriji Mostar (ovdje govorim zato što ih poznajem nekoliko), svaki put sama sebi kažem Bože daj im snage, da pomognu ovim ljudima, daj im strpljenja, snage, svega.
Pogotovo jedna doktorica koja sa svojim toplim pristupom, sa svojom strpljivošću se odnosi prema pacijentima, daj Bože da ih ima ovakvih da im pokušaju sa svojim radom i stručnošću i napretkom medicine olakšati njihove živote.
A mi smo kući sa svojim obiteljima za BOŽIĆ i blagdane, i trebamo biti zahvalni, pokazati duboko u mislima da mislimo o njima, i pokušamo pomoći… uvijek možemo otići i nešto ili donirati, nešto drugo!
Piše: Žana Alpeza
