Piše: Sara Velaga
Aktivizam je stil života, najbolje će vam to reći oni koji su dugogodišnji aktivisti. Azra Berbić je jedna od njih. Dugogodišnja je volonterka organizacija NARKO NE i OŠTRA NULA. Članice je mreže novinarki, aktivistkinja, ali i dopisnica časopisa Preventeen. Ona je ONA KOJA OSTAJE, uprkos svim svakodnevnim izazovima. Ovo je priča o njoj, istrajnoj i upornoj borkinji za ljudska prava, ma gdje god da se nalazila.
Za sebe kaže da je oduvijek bila taj tip koji je imao potrebu da se bori za svoja, ali više čak za tuđa prava. Za neke ljude koji nisu u poziciji da se bore za sebe. Nikada nije imala strah, a aktivizmom se počela baviti tokom studentskih dana.
„Kad sam počela studirati ispočetka sam htjela da budem super studentica, što sam i bila. Ali sam kasnije otkrila da formalno obrazovanje nije ključ uspjeha. Jednostavno se nisam osjećala ispunjeno, bez obzira na ocjene. Slučajno sam se aktivirala, prvenstveno u studentskim organizacijama koje su bile na Univerzitetu u Zenici. Pored toga sam počela volontirati u centru za besplatnu pravnu pomoć“, priča Azra.
Dodaje kako je istinski pravi aktivizam doživjela krajem visokoškolskog obrazovanja. Tada su uslijedili seminari, prilike za koje kaže kako ih je bilo malo, ali su se koristile maksimalno.
Upoznala je mnoštvo mladih aktivnih ljudi pa je uvjerena da postoji kritična masa, onih koji će biti nositelji važnih promjena. Ipak, dodaje kako je to nedovoljno.
„Prosječna mlada osoba nije zainteresovana da putuje čak ni iz svog grada, a da ne govorim dalje iz države. Dosta mladih biraju biti dio ovog sistema. To više nije ni linija manjeg otpora, to je konformizam. Uvijek su isti ljudi na svim seminarima. Mislim da je poseban problem što velike međunarodne organizacije kad finansiraju neke projekte, ipak u fokus stave velike gradove, posebno za istraživanja, lobiranja i slične strateške poteze.“
Azra poručuje kako se zaista moramo okrenuti malim sredinama, jer svi znamo kako je živjeti u Mostaru, Sarajevu, Banjaluci, jer to vidimo u medijima, to je svuda prisutno. Ali to nije mjerilo.
„To nije stvarna slika mlade osobe u BiH. To nije ni blizu prosječan mladi čovjek. Prosječan mladi čovjek živi u ruralnoj sredini, njegov najveći kontakt je internet konekcija. Nema priliku da širi vidike, da upozna druge mlade ljude. Mislim da je to velik problem“, ističe Azra.
Dodaje kako je problem i sistem formalnog obrazovanja, jer ne postoji kritičko promišljanje unutar njega. A naglašava i kako su zastarjele metode informisanja. Ipak, ona je, kako dodaje imala sreću da ima jednog inovativnog profesora, koji je bio dovoljan da potakne promjenu kod nje.
Većinu svojih radnih iskustava stekla je volontirajući pa zato sa posebnom pažnjom govori i o volonterizmu i njegovim prednostima, ali i manama.
„Problem je što volonterizam u većini slučajeva nije istinski priznat i prepoznat prilikom zapošljavanja. Naročito u javnim institucijama. Ali a s druge strane u civilnom sektoru zaista se to vrednuje, ali problem je što to nije adekvatno prepoznato u zakonu. U trenutku kad se to počne vrednovati, imaćemo priliku i žaliti se, tužiti i potraživati svoja prava. S druge strane mnogi volontiraju, bez da su ikada potpisali taj volonterski ugovor, što je poražavajuće. Sad da vam neko traži neki fizički dokaz da ste negdje volontirali, vi ga nemate“, navodi.
Ipak bez obzira na sve prepreke, uvjerena je da vrijedi biti volonter, jer su benefiti vidljivi. Naročito u pogledu razvoja socijalnih vještina. Prilike za aktivizam nalaze se svuda, uvjerena je Azra, a poručuje kako treba razmišljati globalno, a djelovati lokalno.
„Ako želiš neku promjenu, moraš prvo početi od porodice, mišljenja, ponašanja pa dalje. I to se zaista odnosi na bilo koji oblik aktivizma. Nekad je teško vidjeti rezultat, ali kad jedna mlada osoba kaže da je osjetila nešto što radiš i da je to prouzrokovalo promjenu kod nje, mislim da je stvarno vrijedno truda i rada“, iskrena je Azra.
Dodaje kako je važno priznati kako i u nevladinom sektoru postoji mnogo organizacija koje se bavi aktivizmom iz pogrešnih razloga, najčešće zbog ličnog interesa.
U valu odlaska mladih ljudi, kao predstavnica onih koji ostaju Azra iskreno govori kako je i sama nekada razmišljala kako bi to bilo da je negdje drugo. Ipak, nije razmišljala o trajnom odlasku, već kratkotrajnim odlascima zarad usavršavanja i sticanja novih vještina i znanja.
„Jednaku hrabrost zahtjeva ostati, ali i otići. Ne treba osuditi one koje su otišli za boljim životom. Većina ih odlazi jer su iscrpili ovdje sve resurse i zato što su bili primorani otići. Mnogi sve više odlaze i zbog samog sistema, jer ne žele biti dio njega. To je problem. Ta neka socijalna nesigurnost i zaštita. Ja sam ostala sam jer vjerujem da smo mi nositelji tih promjena. Ko će ako ne mi. Promjene jesu vidljive. Ima pozitivnih ljudi mladi. Mi to možemo. Postoje generacije koje su failale. Ali svako mora početi od sebe“, zaključuje Azra.
Uvjerena je da može u ovom društvu ostaviti trag i navesti na pozitivnu promjenu. A vjeruje da to mogu i oni koji su mladi, a pritom se bave politikom. Ali samo ako su dovoljno politički pismeni, jer to je, kako navodi, mnogo važnije od samog političkog angažmana.
„Prije svega treba znati biti birač, a ne glasač. Da ne budeš slijepo glasač, već da si sposoban na osnovu prethodnog znanja birati kvalitetne ljude i zahtjevati od njih da budu nositelji reformi“, poručuje Azra za kraj, ostavljajući nadu da će nositelji reformi biti ljudi kao što je ona.
Tekst je nastao kao dio serijala “Oni koji ostaju” podržanog od strane IMEP-a.