Šest osoba koje su imale ulogu govornika u projektu ‘Živa biblioteka’, kazuju svoje autentične priče protkane emocijama i životnim iskustvom. Poruka je da su najveće žrtve rata – ljudi poput nas samih, koji su ostali bez svojih najmilijih i kojima su se životi dramatično promijenili. Tuga ne poznaje ni vjeru ni naciju.
Događaj ‘Živa biblioteka’ organizovan je u Sarajevu 29. novembra u prostorijama Prve gimnazije u Sarajevu. Namijenjen je učenicima šest srednjih škola koji su slušali šest različitih životnih priča koje čine živu biblioteku.
Tako je govorio fra Ivo Marković: Pokajmo se, napravili smo zlo!
Razlika između klasične biblioteke koju čine police sa knjigama koje čuvaju različite pisane priče, i ove biblioteka živih, su živući govornici koji pred slušateljima iznose svoje priče. U ovom slučaju, to su ljudi iz svih krajeva BiH koji su bili žrtve određenih predrasuda ili su pretrpili velike patnje kako u ratu tako i nakon njega, a pritom su pripadnici svih naroda koji pričaju životne priče.
Svoju ratnu priču ispričao je i Zeničanin Nesib Subašić, pripadnik Republike Armije BiH, autor knjige “Priča kapetana Sibe”, pojašnjavajući svoje iskustvo prije, tokom i nakon rata. Prije rata su ga, kako kaže, tapšali po ramenima, a nakon rata on za državu ne postoji i nepotreban je.
“Ne vrijedi ratovati za sijede starce i nakaradne politike, ali uzet ću oružje u ruke svaki put ako mi neko dirne porodicu, ako mi neko dirne prijatelje bez obzira kako se zovu. Nema razlike između mrtvog Srbina, Hrvata i muslimana, svi jadno i tužno izgledaju i niko ne žali njihova tijela osim njihove porodice”, izjavio je Nesib. Kako kaže, “Majke plaču isto na svim stranama, a političari dođu na svoje nakon rata.”
Bosanski franjevac fra Ivo Marković, mirotvorac, priča svoju životnu priču mladim ljudima i na taj način proučava mlade generacije i prenosi im fragmente iz svog bogatog životnog iskustva. U ratu je fra Ivina porodica teško stradala. Ubijen mu je otac s kojim je puno radio na suzbijanju neprijateljstava i pomirenju, devet rođaka, 32 komšija, 82 župljana rodne župe Brajkovići. Svi njegovi rođaci, komšije i sva rodna župa su prognanici i u njihovim kućama su nekoliko godina živjeli bošnjačke izbjeglice koje je fra Ivo posjećivao i pomagao. Ratno stradanje ga je učinilo svjedokom praštanja. Stoga je fra Ivo dobitnik Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva.
Fikret Bačić iz Prijedora te kobne 1992. godine preživio je samo jer je spletom okolnosti radio u Njemačkoj. Ubijeni su mu najuži članovi porodice, dvoje djece, supruga, majka, tri snahe i njihova djeca, tri strine i njihova djeca i unučad. Svi su ubijeni i strijeljani ispred kuće, a brat i dva strica su takođe ubijeni. Ubijeno mu je 29 članova familije, a za njihovim tijelima traga još uvijek.
“Svaka majka žali za svojim djetetom bez obzira na vjeroispovijest“, rekao je Fikret u ulozi biblioteke živih, podsjećajući se da su mu prve komšije ubile porodicu. Ipak, u selu u kojem je živio bilo je i dobrih ljudi, kao što je baba Sava, koja je spasila ostatak žena u selu, znajući šta se dešava. U Prijedoru je ubijeno ukupno 3.176 nedužnih osoba, civilnog stanovništva, podsjetio je. Fikret je danas Predsjednik Udruženja ubijene djece Prijedora.
Analiza DW: Ko zavadi narode u BiH?
Svaka žrtva rata posljedice nosi kroz život, a mnogima treba dosta vremena da naglas izgovore sve što im se desilo. Kroz projekte poput Žive biblioteke, žrtve koje su prošle kroz traumu doprinose suočavanju s prošlošću i katarzi društva.
Smanjenje predrasuda prema drugima i drugačijima realizuju se kroz najveći mirovni projekat u BiH pod nazivom ‘PRO-Budućnost’, a ove žive knjige su direktne ili indirektne žrtve rata. Pričaju o tamnim stranama rata, o posljedicama koje rat ostavlja na porodicu, majke, sestre, rodbinu i društvo u kojem žive, a sve s ciljem smanjenja predrasuda prema žrtvama među drugim narodima.
‘Živa biblioteka’ djeluje od 2016. godine, a do sada je održano oko 80 događaja kojima je prisustvovalo oko 3.500 srednjoškolaca, studenata i građana u pedeset gradova BiH.