Ruth Wodak: “Pomjerile su se granice onoga što se može reći”

Povodom predstojećeg bh. izdanja knjige originalnog naslova The Politics of Fear: What Right-Wing Populist Discourses Mean (London: Sage, 2015) predstavljamo Vam intervju sa autoricom Ruth Wodak. Radi se o drugom iz serije intervjua sa autoricama/ima i urednicima knjiga koje se prevode i koje će u izdanju Udruženja Mreža za izgradnju mira biti objavljene 2020. godine. Aktivnost je dio projekta kojeg realizira Udruženje Mreža za izgradnju mira u saradnji sa Mirovnom akademijom. Finansira ga Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID), a implementaciju podržava Međunarodna organizacija za migracije (IOM) u sklopu BHRI programa.

Intervju je inicijalno objavljen na njemačkom jeziku u Soziologiemagazin 2/19 (https://soziologieblog.hypotheses.org/soziologiemagazin-2-2019-parallele-welten-zwischen -alternativen-fakten-lebensrealitaeten-und-diskursverschiebungen). Pripremio ga je Andreas Schulz u augustu 2019. godine. Prevod na engleski jezik za naknadno izdanje u Discourse & Society, 2019 (https://journals.sagepub.com/doi/full/10.1177/0957926519889109) napravio je Tim Corbett. Prevod sa engleskog na bosanski jezik za ovo izdanje uradila je Aida Spahić, lekturu Sandra Zlotrg, a uređivački rad (prilagodbu za bh. izdanje) Nejra Nuna Čengić.

‘POMJERILE SU SE GRANICE ONOGA ŠTO SE MOŽE REĆI’:
stručni razgovor sa Ruth Wodak (pitanja postavio Andreas Schulz)

Andreas Schulz (AS): Gospođo Wodak, u uvodu Vaše knjige The Politics of Fear: What Right-Wing Populist Discourses Mean, (2015a) pisali ste da godinama radite na temi desničarskog/krajnje desnog populizma. Sjećate li se nekog konkretnog incidenta zbog kojeg ste počeli raditi u ovoj istraživačkoj oblasti i zašto?

Wodak: Dobro se sjećam incidenata koji su nagnali ne samo mene, već i moje kolege na Odsjeku za lingvistiku Univerziteta u Beču da se posvetimo preciznoj analizi desničarskog populizma i srodne mu retorike: uspon tadašnjeg lidera Slobodarske stranke Austrije (FPÖ), Jörga Haidera, 1986. godine, takozvana ‘afera Waldheim’ (npr. Wodak et al., 1990) te godine i izborni uspjeh FPÖ-a koji je uslijedio nakon 1989. godine bili su svakako presudni. Već je tada bilo jasno da su se pojavili novi imaginariji austrijskog nacionalnog identiteta i historijskih narativa, koje je pratio politički diskurs usmjeren na navodno homogen, ‘istinski’ (austrijski) narod. Ovaj diskurs je istovremeno pokrenut protiv establišmenta i elita, kao i protiv stranaca, posebice ljudi iz Istočne Evrope, iz bivših komunističkih država. Jasno je da je persona Jörga Haidera imala veliku ulogu u to vrijeme, uključujući i njegov habitus i retoriku i/ili konverzacijske vještine. S jedne strane, on je bio, poput većine političara FPÖ-a, obučen za NLP (neurolingvističko programiranje), dok je, s druge strane, bio vješt demagog koji je znao kako da se obraća ‘muškarcu i ženi na ulici’.

Nakon takozvanog ‘pada željezne zavjese’ 1989. godine, došlo je do masovnog porasta ksenofobije jer je mnogo ljudi iz bivšeg istočnog bloka imigriralo u Austriju. Sasvim slučajno, mi smo provodili niz istraživačkih projekata i objavljivali knjige na njemačkom i engleskom o tim dešavanjima, na primjer ‘Wir sind alle unschuldige Täter’. Diskurshistorische Studien zum Nachkriegsantisemitismus in Österreich (Wodak et al., 1990), Notwendige Maßnahmen gegen Fremde? (Matouschek et al., 1995), The Haider Phenomenon in Austria (Wodak i Pelinka, 2002), Dreck am Stecken. Diskurs der Ausgrenzung (Pelinka i Wodak, 2002), The Politics of Exclusion: Debating Migration in Austria (Krzyżanowski i Wodak, 2009), Right-Wing Populism in Europe: Politics and Discourse (Wodak et al., 2013) i The Politics of Fear: What Right-Wing Populist Discourses Mean (Wodak, 2015a), kao i niz eseja (uključujući, inter alia, Forchtner et al., 2013; Rheindorf, 2017; Rheindorf i Wodak, 2019; Wodak, 2015b, 2017a, 2017b, 2018, 2019).

Mnogi od argumenata na ovu temu, metafora i retoričkih tropa, kao i diskurzivnih strategija isključivanja od perioda oko 1989. godine mogu se ponovo razaznati u diskursima o izbjegličkom pokretu (takozvanoj ‘izbjegličkoj krizi’) iz 2015. godine (npr. Fuchs, 2016; Rheindorf i Wodak, 2018; Wodak, 2015a). Naravno, ti diskursi i argumentacijske sheme nisu samo vidljive u Austriji, već i, uvijek u zavisnosti od socio-političkog i historijskog konteksta, u brojnim drugim državama gdje ih provode desničarske populističke stranke i njihovi političari (vidjeti, na primjer, LEGA Mattea Salvinija, Predsjednik SAD-a Donald Trump, Brexit Party Nigela Faragea, kao i Fidesz Viktora Orbána).

PROIZVODNJA STRAHA

AS: O kakvim strategijama mi ovdje govorimo? Koje su tipične i za raniju i za trenutnu politiku straha?

Wodak: Te strategije uključuju, na primjer, takozvanu ‘zamjenu žrtve i počinitelja’, gdje se migranti predstavljaju kao moćni i agresivni, čak i kao ‘upadači’, dok se većinsko stanovništvo predstavlja kao nemoćno i slabo. Lingvističke strategije u diskursima o izbjeglicama i migrantima često uključuju metafore poplave i drugih prirodnih katastrofa (‘izbjeglice preplavljuju, tsunami, valovi izbjeglica’) kao i dehumanizirajuće usporedbe kojima se stranci izjednačavaju sa životinjama, posebice štetočinama i patogenima (stranci se opisuju kao ‘paraziti’ ili ‘virusi’). Ova retorika, kako tada tako i sad, ispoljava jedan opći okvir ‘rata’ i ‘borbe’, čime se referira na tipičnu politiku tijela, imaginarij Volka (u smislu etnosa) u koji se stranci prisilno umeću. Ovo je manifestacija nativističkih ideologija koje prizivaju asocijacije na fašistička i nacionalsocijalistička uvjerenja i ideologije.

…strategije uključuju, na primjer, takozvanu ‘zamjenu žrtve i počinitelja’, gdje se migranti predstavljaju kao moćni i agresivni, čak i kao ‘upadači’, dok se većinsko stanovništvo predstavlja kao nemoćno i slabo.

Dehumanizacija i s njom povezane metafore rata isprva potiču strah. U sljedećoj fazi, vođe takvih stranaka sebe stiliziraju kao ‘spasitelje nacije’ koji mogu i moraju zaštititi proizvoljno definirani i navodno homogeni ‘istinski narod’. Ovim se istovremeno uspostavljaju simplicističke dihotomije kojima je namjera da društvo karakteriziraju prema ‘okviru borbe’: svijet se sistematski dijeli na ‘Nas’ i ‘Njih’; ovi Drugi su, kako temeljna, nekad implicitna, a nekad eksplicitna pretpostavka tvrdi, zli i predstavljaju jedini uzrok svih problema koje treba riješiti. ‘Drugi’ se mogu definirati u odnosu na svaki mogući kontekst. U trećoj fazi, ‘strategija žrtvenog jarca’ omogućava da se proizvoljno definirani ‘Drugi’ okrive za sve izazove i probleme. ‘Drugi’ se naknadno isključuju.

Godine 1989. ‘Drugi’ su bili migranti iz država bivšeg istočnog bloka, a 2015. su to bile izbjeglice iz Sirije, Iraka, Irana i drugih ratnih zona. Svi stranci (čiji ulazak se nastoji spriječiti iz navedenih razloga) nadalje se svrstavaju u jednu kategoriju i istovremeno kriminaliziraju: sve ih se etiketira kao ‘nelegalne migrante’. Mora se naglasiti da društvene nauke, a slučajno i Globalni pakt o migracijama, navode koncept ‘neregularnih migranata’: samo one osobe koje ostanu u zemlji nezakonito, nakon što im je odbijen zahtjev za azil ili dozvola boravka nazivaju se ‘nelegalnim’. Ovdje trebam dodati da postoje i migranti koji su dobrodošli, na primjer, turisti ili bogati i kvalificirani/privilegirani migranti (kao što su osobe koje rade za međunarodne organizacije, istaknuti akademici ili direktori velikih međunarodnih firmi, itd.)

Ukratko, predlažem definiranje desničarskih populističkih ideologija, jer one to i jesu, u skladu sa sljedeće četiri dimenzije: prva, nacionalizam/nativizam/antipluralizam, što znači da se takve stranke pozivaju na navodno homogeni etnos (zajednica ili Volk) koji se često definira prema etničkim, čak i nativističkim (krvno zasnovanim) kriterijima. Ovdje se naglašava i takozvano srce zemlje (ili domovina/Heimat) koje se tobože treba odbraniti od ‘opasnih uljeza’. Ovako se omogućuje razvoj scenarija prijetnje – domovini ili ‘Nama’ prijete ‘Drugi’. Druga, prihvata se antielitizam, često zajedno sa izraženim EU-skepticizmom. Potraga za ‘istinskom, direktnom demokratijom’ stavlja se u kontrast sa takozvanom ‘formalističkom demokratijom’ kao svojim antonimom. Time bi se omogućilo većini da bude privilegirana, dok manjine više ne bi bile zaštićene. Treća, autoritarizam ima ključnu ulogu: štuje se spasitelj, harizmatični vođa, čija se uloga mijenja od Robina Hooda (zaštita države blagostanja i podrška ‘muškarcu i ženi na ulici’) do ‘strogog oca’ (npr. Lakoff 2004). A spasitelj bi očito pružio sigurnost kroz restriktivne politike zakona i reda. Četvrta, dimenzija konzervativizma i historijskog revizionizma ima ključnu ulogu: tradicionalne su, konzervativne vrijednosti (tradicionalna rodna politika i porodične vrijednosti) na kocki; ili se insistira na statusu quo ili se želi vratiti sat, tj. postići retrotopija. Zaštita domovine također zahtijeva vjeru u zajednički narativ o prošlosti u kojem smo ‘Mi’ bili ili heroji ili žrtve zla (npr. žrtve zavjere neprijatelja otadžbine). U okviru šovinizma dobrostanja, socijalna davanja trebaju se dodjeljivati samo ‘pravim/istinskim’ članovima etnosa. Takve stranke zagovaraju promjenu, okreću se od navodno veoma opasnog puta koji vodi ka budućnosti opisanoj kao apokaliptični inferno (Rheindorf i Wodak, 2019; Wodak, 2017b).

KAKO ISTRAŽIVATI DESNIČARSKI POPULIZAM?

AS: Koje ste promjene mogli uočiti od tada u ovim diskursima te kako su (društvene) nauke na njih reagirale?

Wodak: Društvene nauke su se pokrenule na više nivoa i sa različitih disciplinarnih stajališta, na primjer, u kontekstu istraživanja ponude/potražnje u političkim naukama, sa pitanjima, recimo, o tome kakve prednosti/resurse ove stranke nude, na koje potrebe odgovaraju te šta očekuju određene grupe glasača. U historiografiji, ove promjene postaju relevantne za proučavanje historijskih kontinuiteta i ruptura u fašističkim i desničarskim ekstremističkim strankama i pokretima. Ekonomija se, u međuvremenu, bavi uticajem globalizacije i finansijske krize na takve promjene.

Raznolikost krajnje desnih populističkih stranaka i razlozi za njihove uspjehe ne mogu se nikako jednoobrazno objasniti.

Ipak, ja sam duboko uvjerena da se ovako složene pojave mogu na najbolji način izučavati interdisciplinarno te da ih uvijek treba ispitivati u zavisnosti od konteksta. Raznolikost krajnje desnih populističkih stranaka i razlozi za njihove uspjehe ne mogu se nikako jednoobrazno objasniti. Na primjer, takve stranke su vodile ekstremno uspješne izborne kampanje i uživale veliku popularnost u veoma bogatim državama poput Norveške, Švicarske, Danske i Austrije, iako je finansijska kriza imala dosta manji učinak tamo nego u Južnoj Evropi. Ovo se desilo, između ostalog, zbog ogromnog straha od siromaštva, straha da će nešto biti ‘nama’ oduzeto, i zbog demografske panike (‘Mi’ možemo izumrijeti). Identitarna politika i šovinizam dobrostanja veoma su važni u ovim državama, kako danas tako i ranije. Njima se promovira teza da društvena postignuća moraju biti zaštićena i da su isključivo oni brana ‘istinskog’ naroda, ‘pravih’ Austrijanaca, Finaca, Nijemaca, Mađara, Francuza itd.

Situacija je drugačija, na primjer, u Italiji, Španiji, Portugalu i Grčkoj, gdje je finansijska kriza imala razoran uticaj i gdje još uvijek postoji (jedanaest godina kasnije) ogromna stopa nezaposlenosti među mladima. Neoliberalna politika štednje značajno je povećala jaz u prihodima, a brojne zemlje su morale praviti rezove u socijalnim davanjima. Stajalište mnogih ljudi bilo je i ostaje da je država spasila banke, a ne narod. Stoga je u Grčkoj, na primjer, došlo do intenzivne polarizacije između ljevičarskih populističkih i krajnje desnih ekstremističkih stranaka, poput SYRIZE, s jedne strane, i Zlatne zore, s druge (Katsambekis i Kioupkiolis, 2019). Donald Trump je također postigao veliki odjek u deindustrijaliziranim područjima i osiromašenim gradovima, iako ne isključivo u tim područjima; Trumpov izborni uspjeh zavisio je od mnogih faktora, kako, na primjer, detaljno elaboriraju Yascha Mounk (2018) i John Judis (2016).

‘BESRAMNA NORMALIZACIJA’

AS: Kakve implikacije ovi ‘diskurzivni preokreti’ imaju po naše razumijevanje suživota?

Wodak: Prvo, granice onoga što se može reći su se značajno pomjerile, a to je dovelo do normalizacije desničarskog ekstremizma, ranije tabuiziranih sadržaja i terminologije. Uprkos činjenici da uzrokuju primjerenu preneraženost, takozvani ‘izolirani slučajevi’ koji se dešavaju svake sedmice, ako ne i svakog dana, a koji uključuju provokacije političara i kršenje tabua, u vidu, na primjer, poticanja na mržnju, antisemitskih, mizoginih i antimuslimanskih izjava, aluzija na nacistički žargon i slično, proizvode sada efekat navikavanja. Erozija demokratskih institucija i sve bliže šuljajuće, ali često i sistematsko, redefiniranje ili čak i odbacivanje demokratskih procedura (poput odbijanja odgovora na parlamentarne zahtjeve, propusta da se revidiraju prijedlozi zakona, pokušaja zastrašivanja i napada na slobodu medija kao i na nezavisnost pravosuđa) korak po korak dovode, na primjer, u Mađarskoj ili Poljskoj, do sve većeg broja eksplicitno autoritarnih oblika vladavine. Zbog društvenih medija, četvrti stub pluralističke, liberalne demokratije, nezavisno novinarstvo, počinje gubiti na značaju za određene političare i stranke te može čak postati nepotreban: političari se sada direktno obraćaju ‘narodu’ i dopiru do svojih brojnih ‘prijatelja i sljedbenika’ putem Facebooka, Instagrama i Twittera.

U mnogim mjestima, muslimansko stanovništvo se izopćava (vidjeti, na primjer, za austrijski kontekst izvještaj koji je pripremio SOS Mitmensch, 2019). Pogrešne generalizacije pojačavaju predrasude, posebno u onim regijama ili državama gdje živi mali broj muslimana, ako ih uopće i ima, poput Poljske (Bevelander i Wodak, 2019). Tradicionalni Feindbild (tj. negativni koncept neprijatelja, bauk), odnosno takozvana ‘jevrejska svjetska zavjera’, opet služi kao globalni žrtveni jarac: američki jevrejski filantrop mađarskog porijekla George Soros se trenutačno metonimijski konstruira kao simbol zla: Orbán, Trump, Babiś, Kaczyński, Salvini, Gudenus i mnogi drugi desničarski populistički političari optužuju Sorosa da vuče veze koje navodno dovode sve izbjeglice i migrante u Evropu i Sjedinjene Američke Države. Tako se antimuslimanski, ksenofobični i antisemitski stereotipi kombiniraju u jednu gigantsku i ekstremno prijeteću teoriju zavjere koja istinski podsjeća na 1930-e: tada je ‘Rothschild’ bio simbol zamišljenih moćnih Jevreja na koje su se projicirali svi složeni društveni problemi, a danas je to ‘Soros’.

Još jedan značajan preokret u diskursu odnosi se na ponašanje koje ja nazivam ‘besramna normalizacija’: brojne postojeće konvencije (koje se odnose na ljubaznost, razgovorne maksime, konvencionalne norme i pravila kojima se vode rasprave, pregovori, upravljanje sukobom itd.) sve više se odbacuju u političkim debatama. Ovo uključuje i grozne seksističke izjave Donalda Trumpa usmjerene na političarke i novinarke, kao i laži i neistine koje skoro svakodnevno plasira, putem tradicionalnih ili društvenih medija. Iako se vrlo brzo razotkriju kao neistinite, ključna stvar je da ovakvo ponašanje povlači gotovo nikakve, ako ikakve, posljedice (Block, 2019; Moffitt, 2016; Montgomery, 2017; Wodak, 2019). Više se ne čini da su izvinjenja potrebna, uvrede samo ostanu. Ljudi se očito kreću u različitim, potpuno segregiranim diskurzivnim svjetovima, u kojima se primjenjuju izrazito različite norme i pravila.

NEDOSTATAK INTERESA ZA ČINJENIČNE DEBATE

Nadalje, često ne postoji interes za činjenične debate; rasprave se vode destruktivno, kao svađe (tj. ‘eristička argumentacija’). Kumulativni napadi protiv proizvoljno definiranih elita generiraju sve pozitivniji odjek, u smislu ‘konačno se neko usudio reći ono što svi misle’. U ovom kontekstu strašilo postaje relevantno: krajnje desne populističke stranke tvrde da se bore protiv ‘jezičke policije’, protiv ‘političke korektnosti’ koja se percipira kao cenzura – iako sloboda govora vlada svuda, pod uslovom da se ispoštuju određeni zakoni (poput zakona o zabrani diskriminacije ili Verbotsgesetz – Zakona o zabrani u Austriji). Istovremeno, takvi političari i sami odbijaju kritiku, a ako ih se kritizira, onda se stiliziraju kao žrtve (npr. antagonističke kampanje ili zavjere). To ponašanje je često povezano sa strategijom zamjene žrtve i počinitelja. Sve ovo ima prateći efekat, iako se naravno ne posmatra uzročno, na našu političku i medijsku kulturu (npr. Mudde i Kaltwasser, 2017).

Možemo uočiti i sve veći gubitak povjerenja u nacionalnu i transnacionalnu politiku, što vodi do sve veće frustracije politikom, depolitizacije, ‘postdemokratije’ (vidjeti teorije britanskog sociologa Colina Croucha (2004)). A ovo na kraju može pratiti i želja za ‘snažnim muškarcem’, ‘spasiteljem’.

Slogani su preuzeli funkciju argumenata, a površni koncenzus funkciju pluraliteta mišljenja i rasprave.

Odbacivanje akademskih elita i naučne ekspertize nadalje vodi ka odbacivanju kritičkih, nezavisnih eksperata; s druge strane, odbacivanja znanja zasnovanog na činjenicama. Činjenice se degradiraju na status mišljenja, takozvanih ‘alternativnih činjenica’. Jednostavna rješenja prirodno omogućavaju brze uspjehe, ali se često ispostavlja da su kratkovidna, neučinkovita ili čak lažna. Također je primjetno da performiranje politike stiče nadmoć u odnosu na diferenciran i složen sadržaj. Slogani su preuzeli funkciju argumenata, a površni koncenzus funkciju pluraliteta mišljenja i rasprave.

AS: Intelektualci i intelektualke poput Chantal Mouffe (2018) predlagali su ‘ljevičarski/lijevi populizam’ kao reakciju na ove diskurzivne preokrete, a ima i istaknutih političarki i političara koji dijele ovo stajalište. Koliko su po Vama smislene takve reakcije i zahtjevi u kontekstu demokratskog razumijevanja diskursa?

Wodak: Pristupkoji zauzimaChantal Mouffe je, svakako, veoma zanimljiv. Ljevičarski populizam, kako ona tvrdi, stavlja ‘narod’ u opoziciju ‘eliti’, dok populistička krajnja desnica dodaje i treću stranu, obično migrante, za koje se ‘elita’ optužuje da ih favorizira. Mouffe također drži da savremeni ‘populistički momenat’ predstavlja ogromnu priliku za demokratsku repolitizaciju kroz formiranje ljevičarskog populizma u ime takozvane ‘radikalne demokratije’. Ipak, izazov uključivanja stranaca i pridošlica u naša društva sigurno je najvažniji u bližoj budućnosti, i za ljevičarske populiste. Međutim, na pitanje ‘da, ali kako?’ Mouffe ne daje odgovor (vidjeti Davies, 2018).

Mislim da različiti konteksti zahtijevaju različite stilove komuniciranja, sadržaje i žanrove. Jasno, slogani jesu važni u kontekstu predizbornih kampanja; pozitivni narativi i različita uokvirivanja također mogu biti djelotvorni kao kontradiskursi. Generalno, potrebno je više inicijativa i postavljanja agendi, a ne samo reakcija na provokacije. Dinamika koju temeljito razmatram u knjizi The Politics of Fear (‘desničarski populistički perpetuum mobile’) mora se prevazići. U konačnici, mislim da je ključno stvoriti više prilika za učešće u donošenju odluka, posebno na lokalnom nivou. Potrebno je više dijaloga na ravnopravnoj osnovi. Irski model je primjer kako se to može postići, gdje stotinu nasumično odabranih osoba stalno radi zajedno godinu dana na izuzetno složenim problemima i uz pomoć moderatora i stručnjaka, a njihove sugestije se kasnije razmatraju u procesu donošenja odluka prije parlamentarnog glasanja. Njihovo učešće je institucionalizirano, a osobe koje učestvuju budu zaista zadovoljne jer osjećaju da se njihov ‘glas’ konačno čuo.

USPON DESNIH POPULISTA

AS: Na Vašim predavanjima, potcrtavate da je knjiga The Politics of Fear objavljena prije nego što je bilo moguće zamisliti Trumpa za predsjednika, Brexit i uspješnu uspostavu krajnje desne populističke stranke (koja naginje ekstremno desnoj, nacionalističkoj stranci) u Njemačkoj. Zašto se, po Vašem mišljenu, pojavilo tako mnogo reakcionarnih pokreta i političara u tom trenutku koji utiču na socio-političke diskurse, ali ih i određuju, do tolike mjere?

Wodak: To je teško pitanje. S jedne strane, mejnstrim stranke su potcijenile nezadovoljstvo i nesigurnost među velikim dijelom opće javnosti, dok su se, s druge strane, laži i neistine, čak i kupljeni podaci (što se desilo sa firmom Cambridge Analytica u slučaju referenduma o Brexitu 2016), koristili da presudno utiču na referendume i izbore.

Strah od gubljenja, ogorčenje i zavist su na mnogo mjesta lukavo poticani i njima se manipuliralo. Kao rezultat neoliberalne politike štednje, fokus na pojedincu i konkurenciji, kao i postignućima, također je značajno povećan na štetu kolektivnog osjećaja solidarnosti. Mejnstrim je sve manje pažnje posvećivao rastućoj nejednakosti i siromaštvu, što je također dovelo do opravdanog ‘bijesa’ kod mnogih (‘banke su spašene, a narod nije’; npr. njemački termin ‘Wutbürger’ (ljutiti građani)). Uticaj povećane migracije u gradove i posljedice koje su nastale kao rezultat toga obrazovne ustanove predugo nisu uzimale u obzir, ili ih nisu dovoljno uzimale u obzir. A zbog toga je premalo koraka poduzeto da se finansiraju, podrže i provedu smislene mjere za integraciju stranaca. Kako već znamo, u vrijeme velike nesigurnosti (vidjeti veoma važan rad Baumana, 1995), autoritarna i istovremeno simplicistička rješenja kojima se provode strategije žrtvenih jaraca su veoma učinkovita.

AS: Znamo da su nove forme autoritarne politike u potražnji ne samo u državama sa autoritarnim, nacističkim i fašističkim prošlostima. Da li postoje sociološke odrednice putem kojih se može pristupiti ovim današnjim društvenim razvojima? Koliko je adekvatan model kojim se objašnjava da mnogi ljudi čeznu za ‘snažnim vođom’ u ovoj trenutnoj fazi globalizacije?

Wodak: Živimo u vremenu velikog ubrzanja, velikih izazova i djelimično nepredvidivih kriza. Sve ovo može dovesti do osjećaja kolektivne bespomoćnosti i nesposobnosti među pojedincima; nacionalnu politiku također određuju transnacionalne i globalne pojave i ona od njih zavisi. Pored toga, čini se da ekonomija usmjerava politiku, a ne obratno. S jedne strane, svako je potencijalno povezan ‘sa gotovo cijelim svijetom’ kroz globalizaciju komunikacije, ali, s druge strane, veliki problemi kao što je klimatska kriza, terorizam, migracije itd. vode retrospektivnom, nostalgičnom pogledu, retrotopiji, oživljavanju nacionalizma i povlačenju novih materijalnih i simboličkih granica. Referendum o Brexitu i trampizam odražavaju velike urbano-ruralne razlike, kao i (ne)mobilnost kao razlikovnu karakteristiku za glasačke odluke: mobilni, obrazovani ljudi nastoje živjeti, prema pretpostavci, u urbanim područjima i percipiraju se kao kozmopolitski. Generacijske razlike su također relevantne (npr. starije osobe su više glasale u korist Brexita). Rodne politike sve više dolaze u prvi plan: nativistički i heteronormativni, isključujući nacionalni identiteti sve se više suočavaju sa multikulturnim i diversificiranim, inkluzivnim nacionalnim identitetima. Dokazana je činjenica da više muškaraca nego žena glasa za krajnje desne populističke stranke.

Akademski rad može značajno doprinijeti prosvjećivanju, ali ‘akademski rad’ treba zauzeti stav i izraziti se na razumljive načine, u brojnim različitim javnim sferama i putem različitih žanrova teksta i govora.

AS: Šta je potrebno da se različite sfere društva i njihove ‘istine’ (ključna riječ ‘postčinjenične stvarnosti’) ponovno ujedine i kako u tu svrhu može pomoći akademska zajednica?

Wodak: Akademski rad može značajno doprinijeti prosvjećivanju, ali ‘akademski rad’ treba zauzeti stav i izraziti se na razumljive načine, u brojnim različitim javnim sferama i putem različitih žanrova teksta i govora. Sve dok se od akademskih radnika i radnica (posebno mlađih) očekuje da objavljuju u što je moguće većem broju časopisa (čime nužno onemogućavaju da njihovi nalazi dopru do šire javnosti), teško je da će vršiti bilo kakav uticaj. Naravno, akademski radnici i intelektualci, više od svih, pripadaju ‘elitama’. Akademska zajednica i akademski radnici i radnice stoga moraju nastojati ući u dijalog sa različitim ljudima, odgovarati na pitanja, slušati, bez moraliziranja, i istovremeno ukazivati na jasne granice prihvatljivog na temelju principa naše pluralističke demokratije i našeg ustava.

Bibliografija

Bauman Z (1995) Making and unmaking of strangers. Thesis Eleven 43(1): 1–16.

Bevelander P i Wodak R (ur.) (2019) Europe at the Crossroads. Confronting Populist, Nationalist and Global Challenges. Goteborg: Nordicum Press.

Block D (2019) Post-Truth and Political Discourse. Basingstoke: Palgrave Macmillan.

Crouch C (2004) Post-Democracy. London: Polity Press.

Davies W (2018) For a Left Populism by Chantal Mouffe. Review – the right doesn’t have to win. The Guardian (7. juli 2018).

Forchtner B, Krzyżanowski M i Wodak R (2013) Mediatization, right-wing populism, and political campaigning: The case of the Austrian Freedom Party. U: Tolson A i Ekström M (ur.) Media Talk and Political Elections in Europe and America. Basingstoke: Palgrave Macmillan, str. 205–228.

Fuchs C (2016) Racism, nationalism and right-wing extremism online: The Austrian Presidential Election 2016 on Facebook. Momentum Quarterly 5(3): 172–196.

Judis JB (2016) The Populist Explosion: How the Great Recession Transformed American and European Politics. New York: Columbia Global Reports.

Katsambekis G i Kioupkiolis A (ur.) (2019) The Populist Radical Left in Europe. London: Routledge.

Krzyżanowski M i Wodak R (2009) The Politics of Exclusion: Debating Migration in Austria. New Brunswick, NJ: Transaction Publishers.

Lakoff G (2004) Don’t Think of an Elephant. White River Junction, Vermont: Chelsea Green Publishing.

Matouschek B, Wodak R i Januschek F (1995) Notwendige Maßnahmen gegen Fremde? Genese und Form von rassistischen Diskursen der Differenz. Vienna: Passagen.

Moffitt B (2016) The Global Rise of Populism. Stanford, CA: Stanford University Press.

Montgomery M (2017) Post-truth politics? Authenticity, populism and the electoral discourses of Donald Trump. Journal of Language and Politics 16(4): 619–639.

Mouffe C (2018) Für einen linken Populismus. Frankfurt am Main: Suhrkamp.

Mounk Y (2018) The People Vs. Democracy. Cambridge: Cambridge University Press.

Mudde C i Kaltwasser R (2017) Populism. Cambridge: Cambridge University Press.

Pelinka A i Wodak R (ur.) (2002) Dreck am Stecken. Diskurs der Ausgrenzung. Vienna: Czernin.

Rheindorf M (2017) Integration durch Strafe? Die Normalisierung paternalistischer Diskursfiguren zur ‘Integrationsunwilligkeit’. Zeitschrift für Diskursforschung 2: 182–206.

Rheindorf M i Wodak R (2018) Borders, fences, and limits – Protecting Austria from refugees: Metadiscursive negotiation of meaning in the current refugee crisis. Journal of Immigrant and Refugee Studies 16(1–2): 15–38.

Rheindorf M i Wodak R (2019) ‘Austria first’ revisited: A diachronic cross-sectional analysis of the gender and body politics of the extreme right. Patterns of Prejudice 53(3): 302–320.

SOS Mitmensch (2019) Antimuslimischer Rassismus in der österreichischen Politik Bericht 2018. Vienna. Dostupno na: https://www2. sosmitmensch.at/dl/OMulJKJKNmKJqx4KJK/Bericht2018_Antimuslimischer_Rassismus_ in_der_Politik_SOS_MItmensch.pdf (pristupljeno 29. oktobra 2019).

Wodak R (2015a) The Politics of Fear: What Right-Wing Populist Discourses Mean. London: SAGE.

Wodak R (2015b) ‘Normalisierung nach Rechts’: Politischer Diskurs im Spannungsfeld von Neoliberalismus, Populismus und Kritischer Öffentlichkeit. Linguistik Online 73(4): 27–44.

Wodak R (2017a) The ‘establishment’, the ‘élites’, and the ‘people’: Who’s who? Journal of Language and Politics 16(4): 471–484.

Wodak R (2017b) Vom Rand in die Mitte – ‘Schamlose Normalisierung’. Politische Vierteljahresschrift 59(2): 323–336.

Wodak R (2018) ‘Strangers in Europe’: A discourse-historical approach to the legitimation of immigration control 2015/16. In: Zhao S, Djonov E, Björkvall A, et al. (ur.) Advancing Multimodal and Critical Discourse Studies. London: Routledge, str. 31–50.

Wodak R (2019) Entering the ‘post-shame era’: The rise of illiberal democracy, populism and neo-authoritarianism in EU-rope: The case of the turquoise-blue government in Austria 2017/2018. Global Discourse: An Interdisciplinary Journal of Current Affairs 9(1): 195–213.

Wodak R i Pelinka A (ur.) (2002) The Haider Phenomenon in Austria. New Brunswick, NJ: Transaction Press.

Wodak R, KhosraviNik M i Mral B (ur.) (2013) Right-Wing Populism in Europe: Politics and Discourse. London: Bloomsbury Academic.

Wodak R, Pelikan J, Nowak P, et al. (1990) ‘Wir sind alle unschuldige Täter!’ Diskurshistorische Studien zum Nachkriegsantisemitismus in Österreich. Frankfurt am Main: Suhrkamp.

Biografija autorice

Ruth Wodak je istaknuta profesorica emerita diskursne analize na Univerzitetu u Lancasteru, u Ujedinjenom Kraljevstvu, i primijenjene lingvistike na Univerzitetu u Beču. Doktorirala je 1974. godine, a habilitaciju stekla 1980, oboje na Univerzitetu u Beču. Primila je brojne nagrade, uključujući i Nagradu Wittgenstein za elitne naučnike/ce (1996), Odlikovanje časti u srebru za službu Republici Austriji (2011) i Nagradu za životno djelo Ministarstva za žene Austrije (2018). Članica je Academia Europaea i Britanske akademije društvenih nauka. Njeni istraživački interesi obuhvataju kritičke studije diskursa, jezik i politiku (studije populizma), identitarnu politiku i politiku prošlosti, rodne studije, migracijske studije i studije rasizma i antisemitizma. Nedavno objavljene knjige su Europe at the Crossroads (2019, sa P. Bevelanderom); The Handbook of Language and Politics (2018, sa B. Forchtnerom); i Politics of Fear. What right-wing populist discourses mean (2015).

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.