Ahmed Isanović
Drugost je ogledalo jastva – rasno drugo (I)
Savremeno promišljanje fenomena i koncepta D/drugog postavlja tri ključna pitanje:
1. Pitanje D/drugog kao mjesta s kojeg se pred subjektom postavlja pitanje njegova postojanja
2. Pitanje kulturne i društvene konstrukcije i reprezentacije drugog unutar diskursa
3. Pitanje razlike
Od druge polovine 20. stoljeća, pa sve do danas, niti jednom pitanju nije posvećeno toliko teorijske pažnje i intelektualne znatiželje kao pitanju D/drugog. Na taj rang se možda jedino može svrstati pitanje ideniteta, ali pitanje D/drugog i pitanje identiteta su, suštinski, ustvari, dva ista pitanja. Iako su se, na globalnom nivou, desili značajni pomaci u političkom i kulturnom odnosu prema drugom, ipak i dalje zabrinjava ogroman stepen društvene zatvorenosti, stereotipnosti, netolerantnosti, isključivosti i slično. Niti jedna kultura i civilizacija neće postoći visok nivo humanog i duhovnog razvoja sve dok ne osvijesti jednu činjenicu i ne počne se ponašati u skladu s tom činjenicom – drugi određuje ono što ja jesam ili oni određuju ono što mi jesmo, koliko god, naizgled, ova sintagma paradoksalno zvučala. Svijest o onome što jesmo, dakle uspostavljanje vlastitiog, bilo individualnog, bilo kolektivnog identiteta, uvijek se dešava kroz razlike. Jedini način saznavanja onoga što jesmo moguć je kroz razlike. Ustvari, to znači da ja spoznajem i saznajem sebe jedino preko i pomoću odnosa sa drugim, bilo da se s razlikom identificiram (čime razlika prestaje biti razlika i postaje prividna istost), bilo da se s razlikom neidentificiram. Paradoksalno, razlika s kojom se neidentificiram (žensko, crnac, katolik itd.) uvijek je konstitutivnija u tvorbi identiteta nego li „razlika“ s kojom se identificiram (musliman, Bošnjak itd.), jer bilo koji proces identifikacije se ne može ostvariti bez procesa neidentifikacije. Jedno drugo uslovljavaju. Prema tome, da sam ja „ja“ tek znam kroz ono što ja nisam. Ahmed sam jer nisam Ivo, Miljenko, Franc, Muhamed itd. Na fundamentalnom nivou, ja znam da sam ja „ja“, jer znam da nisam ti ili da nisam on, ona ili ono. Prema tome, moje ja nije „realno ja“, već je to moja slika o meni, a ta slika ili taj doživljaj formiran je kroz doživljaj cjelokupne okoline koja vidi mene.
Egzemplum povijesnog „drugog“ jeste rasno drugo kao temeljno pitanje rasizma. Međutim, treba primjetiti, bilo da se radi o rasnom, etničkom, religijskom, političkom ili bilo kojem „drugom“, logika je ista. Uvijek se koriste isti mehanizmi i strategije odnosa, mišljenja, ponašanja, diskriminacije itd.
Ljudska bića se naravno po svojim psiho-fizičkim i biološkim osobinama razlikuju. Međutim, rasizam ne proizilazi iz razlike, već iz značenja koja upisujemo običnim, prostim, biološkim razlikama. Zanimljivo je pitanje zašto jedne (boja kože), a ne druge razlike (boja očiju) postaju element socijalne diskriminacije i predrasuda. Najjednostovanije govoreći, rasizam je stereotip utemeljen na društveno važnim razlikama, tj. onim razlikama kojima određena zajednica pridaje poseban značaj. Rasista je onaj ko smatra da je zbog svoje različitosti bolji, superiorni, prirodno privilegovaniji, odnosno da je onaj „drugi“, koji se po određenim biološkim karakteristikama, koje zajednica smatra posebno važnim, razlikuje od mene inferiorniji, po prirodnom zakonu slabiji, manje vrijedan i slično.
Tri su glavna razloga razvoja rasizma:
1. Simbolika bijelog i crnog koja je duboko ukorijenjena u evropskoj kulturi. Čitava zapadno-evropska, pogotovo judeo-kršćanska tradicija, zasniva se na binarnim oprekama gdje je jedan pol razlike metafizički privilegovaniji (dobro-zlo, desno-lijevo, bijelo-crno, svjetlo-tama, gore-dolje, duh-tijelo itd). Bijelo se tradicionalno veže za čisto, nevino, dobroćudno, dok se crno veže za prljavo, tajanstveno, zloćudno i slično. Crno je imalo negativnu konotaciju i prije nego je Zapad došao u bliži dodir sa crncima, pa su Zapadnjaci, u skladu sa vlastitiom vrijednosnom i simboličkom tradicijom, crnce otpočetka smatrali negativnom pojavom
2. Oblikovan pojam rase u Zapadnoj misli koja je nastojala uzdići bijelu rasu nad ostalim kako bi opravdala imperijalne pretenzije i eksploataciju, odnosno kako bi stvorili idejne pretpostavke za opravdavanje i potvrđivanje „prirodno“ datog prava bijeloj rasi da vlada svijetom
3. Ideološko-identitarni razlog koji treba stvoriti osjećaj posebnosti i nadmoći u svrhu homogeniziranja i manipuliranja zajednicom
Rasizam je svoju najsnažniju (pseudo)znanstvenu potporu dobio u drugoj polovini 19. i prvoj polovini 20. stoljeća u teoriji socijaldarvinizma. Socijaldarvinizam, odnosno rasno-biološka teorija utemeljena na darvinizmu, stvorila je iznimno opasne elemente unutar nacionalne svijesti: ideju da je svijet podjeljen na superiorne i inferiorne rase i da rasni i nacionalni sukobi, kao povijesna nužnost, stvaraju progres, odnosno da je rat plemenit i prirodan način eliminacije nepodesnih. Rasistički mislioci poput Artura de Gobina, Hjuston Stjuart Čembrlena i Alfred Rozenberga, smatrali su da se rase razlikuju ne samo na osnovu fizičkih karakteristika, nego i po moralnim i intelektualnim kvalitetima. Oni su koristili jezik nauke, dajući idejama privid objektivnosti, kako bi opravdali svoju mržnju. Rasni mitovi kao organizirane predrasude pružali su narodu pogled na svijet i život koji je ispunjavao njihovu žudnju ili potrebu za pripadnošću, povezanošću, jedinstvom i smislom. Rasni mitovi su nudili emocionalno zadovoljavajući okvir za razumijevanje povijesti, svijeta i života.
Sticanje ili očuvanje onog vlastitog, parola je svih akcija čišćenja ili izgrađivanja identiteta. Identitet se čisti ili čuva odstranjivanjem ili nedolažanjem u kontakt s onim što se smatra stranim. Strani mi treba jer u razlici prema stranom formiram vlastitost i svijest o sebi, ali ujedno strano odbacujem kao nečisto, bezvrijedno, kao prijetnju, kao nepoželjno koje mora ostati podalje, dakle odsutno, ali uvijek prisutno kao primjer kakvi ne smijemo biti. Ono što se isključuje kao različito nama ili suprotno nama biva uključeno u gradnji onoga što jesmo jer znamo šta nismo. Što smo više svjesni onoga što nismo, a bit ćemo svjesniji ukoliko to što „nismo“ stalno obezvrjeđujemo, to smo više svjesni onoga što „jesmo“.
Selektivna okrutnost (II)
Gotovo svaki kolektivni identitet ljubomorno čuva vlastite etničke ili kulturne posebnosti, što se jasno odražava u otporu davanju vlastitih i primanju tuđih elemenata. Džordž Devero u knjizi „Komplementaristička etnopsihoanaliza“ navodi niz primjera otpora davanja i primanja. Ovdje ćemo radi ilustriranja navesti samo dva:
– Otpor davanja – Bijelci na jugu SAD namjerno ohrabruju neodgovornost, nemoralnost i infantilnost crnaca, potiču ih da se drže izvan sfere „protestantske etike“ kako bi utvrdili i opravdali nadmoćan položaj bijelaca. Dakle, bijelci na svaki način odbijaju da daju elemente svoje kulture crncima sistemski ih držeći podalje u svakom smislu. Slične slučajeve svjedočimo i danas gdje se u velikim gradovima stranci svjesno i planski getoiziraju.
– Otpor primanja – Stari zavjet obiluje upozorenjima Jevrejima da paze da ne postanu slični svojim susjedima i neprijateljima. Dakle, Jevreji se upozoravaju da nipošto ne primaju elemente susjednih, neprijateljskih naroda. Uopće nije bitno da li su ti elementi korisni, nije bitno da li će ti elementi unaprijediti kvalitet života, bitno je samo da se ne bude sličan drugome, odnosno da se strogo čuva vlastita „vlastitost“.
Indijski duhovni učitelj Sadhguru, u jednom obraćanju ili predavanju, poručio je jako zanimljivu i čini se izuzetno vrijednu moralnu, duhovnu i humanističku poruku govoreći o rasizmu, diskriminaciji i selektivnosti. Naime, Sadhguru kaže da logika „okrutan sam prema svinjama, ali fin sam prema ljudima“ ne može funkcionisati. Takvu logiku on naziva „selektivnom okrutnošću“, iz koje vrlo lahko može proisteći da ćemo jednog dana neko ljudsko biće nazvati svinjom i okrutno se ponašati prema njemu. Tako, okrutnost prema svinjama, ili bilo čemu drugome, lahko može postati okrutnost prema drugim bićima ukoliko nam se iz nekog razloga ne sviđaju ili nam ne odgovaraju. Prema tome, selektivna okrutnost jeste, ustvari, okrutnost u cjelini, jer ako smo spremni biti okrutni prema nekim stvarima, pa bile te stvari i svinje, spremni smo biti okrutni, uz određenu (ideološku, iracionalnu) pripremu, prema svemu ostalom. Zbog toga, naglašava Sadhguru, osjetljivost mora postojati prema samom životu kao takvom, a ne prema ovom ili onom stvorenju ili problemu i situaciji.
Logika selektivne okrutnosti primjetna je, također, i kada je riječ o milosrđu, odnosno selektivnom milosrđu. Jedina selektivnost kada je riječ o milosrđu mora biti da li je nekom zaista potrebna milosrdnost ili pomoć. Ostale selekcije su nesvjesni tragovi fašizoidne logike: biću milosrdniji prema onome ko pripada meni, ili je po nečemu sličan meni, nego nekom drugom, stranom, drugačijem, različitom iako mu je možda i potrebnija pomoć.
U kontekstu društveno-kulturnog razumijevanja i doživljavanja drugog i selektivne društvene logike, uvijek mi je zanimljiv primjer miješanog braka. Naime, ova naizgled bezezlena odrednica, nosi u sebi duboko kulturno značenje. Generalno, imenovanje pojava i predmeta svjedoči o načinu na koji se određena jezička, kulturna i politička zajednica odnosi prema stvarnosti. Imenovanjem pojave i predmete označavamo prema onome kako ih doživljavamo i vrednujemo. Imenovanjem određujemo postojanje i vrijednost pojavama i predmetima, dajemo pozitivne, negativne ili neutralne konotacije u skladu sa vrijednostima koje baštini zajednica. Imenovanjem trajno određujemo postojanje određene pojave ili predmeta, cementiramo značenje, ali i fiksiramo odnos prema imenovanoj pojavi ili predmetu. S tim u vezi, imenujući brak osoba različite pripadnosti miješanim, određena zajednica svjedoči svoj odnos prema braku, prema pitanju pripadnosti, pitanju drugog, te, svakako, prema razumijevanju čovjeka kao bića. Zašto smatramo da je miješani brak između Muhameda i Dženifer ili Tonija i Selme? Šta nam to govori o tome na koji način doživljavamo čovjeka? Naša zajednica, kojoj je od presudne važnosti pitanje kolektivnog identiteta, reducira čovjeka na njegove pripadnosti, ponajprije rodnu, etničku i religijsku. Čovjek se poima prema kolektivnom identitetu koji nije prirodna vlastitost čovjekovog bića, već upisana i stečena „vlastitiost“, nešto što čovjek jeste slučajno, a ne izborom, odlukom, snagom i naporom vlastitiog bića. Odlukom da jedne stvari nazovemo različitim ili miješanim, a druge nerazličitim ili istim, ili da nekim miješanjima dajemo nepoželjne, a nekim poželjne konotacije, suštinski govori o načinu na koji određena zajednica poima sebe i druge. Zašto brak između matematičara i književnice ne zovemo miješanima, a brak između muslimana i hrvatice ili crnca i bjelkinje nazivamo miješanim? Kolektivitet određuje koga ćemo smatrati drugim, određuje koje ćemo razlike smatrati važnim, a koje nevažnim, šta je poželjno, a šta ne, šta je miješanje, a šta ne, u konačnici ko je „čovjek“, a ko nije. Dakle, čovjek se ne posmatra kao čovjek, već kao pripadnik određene skupine kojoj pripada po automatizmu putem imena, prezimena, boje kože i slično, dakle svega onoga što ne pripada pojedinačnom, već kolektivnom izboru. Prema tome, kolektiv određuje ko će meni biti drugi, a kome ću pak ja biti drugi, time što se pripadnosti stavljaju na nivo apsolutnosti i esencijalnosti. Uspješni miješani brakovi potvrđuju da upoznati „drugog“ znači moći živjeti s „drugim“, potvrđuju da razlike jesu važne samo u onoj mjeri u kojoj one razlikuju univerzalno moralno od nemoralnog, ljudsko od neljudskog.
Različitost je raznovrsno bogatstvo koje ne treba svoditi na esencijalno (III)
Amin Maluf u sjajnoj knjizi „Ubilački identitet“ piše o problemima homogeno i ekskluzivistički shvaćenog identiteta i pripadnosti. Naime, Maluf polazi od vlastitiog primjera pišući kako njegov identitet određuju raznorodni faktori, gdje suštinsko identitarno određenje uvijek izmiče u kompleksnosti životnih prilika i uticaja s kojima se čovjek susreće. Ovu knjigu Maluf počinje analizom jednog, za njega, provokativnog pitanja na koje često nailazi. Naime, Malufov identitet je egzemplarno višestruk, bez, kako on naglašava, jasnog žarišta (niti jedan identitet nema jasno, čisto žarište). On je i pravoslavac i Arap i Libanac i Francuz i sve ono što je obilježilo njegov život u najširem smislu. A onda mu priđe neko i upita ga: „Upravu ste što tako govorite, ali u najvećoj dubini svoje duše, šta zapravo osećate?“. Ovo pitanje podrazumijeva da u čovjeku postoji jedna prava pripadnost, jedna istina, jedna suština, određena rođenjem i nepromjenjiva bez obzira koliko život bio promjenjiv i složen, dakle ono što nepobitno, jednom i zauvijek određuje ko sam i šta sam. Onaj ko postavi takvo pitanje, odnosno onaj ko reducira čovjeka na jedno, sutra vas je spreman i ubiti. Onaj ko smatra da život opstoji na načelu homogene i monolitne pripadnosti (crnac, bijelac, Jevrej, musliman itd.), taj je spreman počiniti i zločin.
Zašto toliko snažno ističemo razlike, stvaramo nepropusne granice među nama, pravimo čvrsta razgraničenja između ja-drugi, mi-oni i slično? Našem Ja, našem doživljaju sebe, vlastitiosti i identiteta, iznimno je teško pomiriti se s životnom činjenicom da nas drugi presudno definira. Zbog toga toliki napadi na drugo i drugačije, jer se mora održati iluzija o samodostatnosti, integritetu, suverenitetu vlastitiog Ja kao neovisnom i snažnom entitetu. Dakle, ljubomorno se čuva slika o sebi kao nečemu posebnom, diferenciranom i jedinstvenom, što ovisi samo o sebi.
Džordž Devero u knjizi „Komplementaristička etnopsihoanaliza“ piše kako je došao do zaključka da je raznovrsnost kultura i etničkih identiteta prijeko potrebna ljudskoj civilizaciji. Taj zaključak donosi na osnovu drugog zakona termodinamike koji nas uči da zatvoreni, potpuno homogeni sistemi prestaju proizvoditi izvana primjetan rad. Ovaj zakon entropije predstavlja proces unutarnje razgradnje ili termičke smrti što znači da sistemi koji su čvrsto zatvoreni nemaju šansu za opstanak i funkcionisanje.
Filozof Emanuel Levinas u djelu „Totalitet i beskonačno“ smatra da je jedini način razumijevanja i priznavanja „Drugog“ pogled u lice „Drugog“, jer u licu se jedino manifestira trancendecija, bit, dakle ono što drugi jeste. Lice govori direktno o onome što „Drugi“ jeste. Putem imenovanja jezik ne dozovanja „Drugom“ da bude ono što jeste u svojoj drugosti, jer imenovanje uvijek jeste i porobljavanje, raspolaganje i dominacija samim činom imenovanja onoga što se označava. Dakle, jedini način da se „Drugi“ prizna u njegovoj autentičnosti jeste kroz kontak s licem „Drugog“ ili, jednostavnije rečeno, kroz neposredni doživljaj iskustva „Drugog“. Drugog moramo razumijevati ne u odnosu prema meni, ne prema mojim okvirima, mjerilima i vrijednostima, ne mojim jezikom, već prema onome što drugi jeste u svojoj drugosti, dakle drugi kakav jeste ne zato što je drugi, nego zato što jeste.
Odnos prema drugom nekad se pokazuje kao želja da se drugi upozna, shvati ono što je drugačije, strano, novo, neshvaćeno, nepoznato, a ponekad, znatno češće, kao želja da se drugom nametne moje i na taj način se osvoji, poništi, obezvrijedi. Šta, dakle, učiniti s razlikom ukoliko je ne možemo poništiti, ukoliko je ona nužnost postojanja? Dževad Karahasan će čitavu zbirku eseja „Knjiga vrtova“ posvetiti ideji vrta kao simboličkog i fizičkog mjesta sustra i spajanja, vrt koji nam u svoj simboličkoj i doslovnoj predstavi pokazuje kako od razlika, drugog i drugačijeg ne trebamo praviti rov, nego vrt, mjesto koegzistirajuće harmonije.
Upoznati drugog uslov je izgradnje mira. Pod „upoznati“ mislim spoznati, integralno razumjeti, dakle spoznati drugog, prvo, izvan okvira koje nudi moj individualni i kolektivni vrijednosni sistem, a drugo, razumjeti drugog u njegovoj drugosti, ne u odnosu prema meni ili prema nečemu trećem, već drugog u odnosu prema samome sebi. Dakle, treba se odvažiti i upoznati vjerovanja i običaje kroz njihovu genezu, uvijek u odnosu na okolnosti u kojima nastaju, treba upoznati strahove, želje, užitke, potrebe, poroke, gađenja, prezire, ne samo površinski u njihovim manifestacijama, već najprije u njihovim najdubljim uzrocima. Čini mi se da takav pristup nužno dovodi do saznanja o suštinskoj sličnosti svih ljudi. Mislim da se upravo ovakvog saznanja boje većina individualiteta i kolektiviteta zazirući pred integralnim upoznavanjem drugog upravo iz razloga jer postoji velika vjerovatnoća identifikacije i prepoznavanja suštinske sličnosti sa onim što smatramo i želimo da bude različito od nas, daleko i strano nama kako bi time održali privid jedinstvenosti vlastitiog bića.