Potrebni su nam solidarnost i izgradnja tolerantnijeg društva

Elisabetta Deidda, volonterka iz Italije, koja radi u Mreži za izgradnju mira podijelila je sa nama svoja iskustva boravka i rada u našoj zemlji

Razgovarao: Đorđe Krajišnik

Šta vas je motivisalo da volontirate u Sarajevu? Šta ste znali o tom gradu prije nego što ste došli ovdje?

– Prvi put sam došla u Sarajevo prije par godina. Tad sam se kratko zadržala u gradu, svega nekoliko dana, ali sam se oduševila i odlučila da ponovo dođem. Trenutno studiram master program koji mi omogućava da obavim volonterski staž, i misla sam da je to bila najbolja prilika da dođem u Sarajevo i tu živim neko vrijeme. Srećna sam što mi je to uspjelo, zahvaljujući ljudima koji su mi dali savjete i pomogli da uspostavim kontakte. Još jedan razlog zbog kojeg sam željela da dođem ovdje je što sam zainteresovana za situaciju na Balkanu, a posebno za situaciju u Bosni i Hercegovini. Dok sam tu, radim intervjue sa ljudima koji se bave aktivizmom, i ti razgovori unaprjeđuju moje razumijevanje situacije, koja će biti tema mog master rada. U Italiji, Sarajevo je grad za koji prvi put čujete u ranom djetinjstvu, kad učite o Prvom svjetskom ratu. Ali treba vremena da se to ime nađe na mapi, i još više da se upozna skorašnja istorija, naročito rat 90-tih, događaj za koji mnogi mladi u Italiji nisu čuli. O njemu se ne uči u školi, što smatram problematičnim. Čula sam neke ljude iz Bosne koji kažu da građani EU, kad slave dugotrajni mir u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, zaboravljaju da su ratovi u Jugoslaviji takođe bili evropski događaj. Posljednjih nekoliko godina sam čitala, slušala i gledala dosta toga o ovom prostoru i njegovoj istoriji. Ali živeći ovdje i razgovarajući sa ljudima, radeći u Mreži, učim nešto novo svaki dan, što obogaćuje moja saznanja.

Ovdje ste tri mjeseca. Kakav je vaš generalni utisak o Sarajevu?

– Kad sam prvi put došla ovdje, grad je ostavio vizuelni utisak na mene – jako je lijep, a takođe sam bila fascinirana raznolikošću kultura i interesovanja za istoriju. Nakon što sam ovdje provela malo više vremena, još više sam se zaljubila (uprkos užasnom zimskom smogu). Ono što me je najviše impresioniralo je kulturalna klima: bioskopi, festivali, muzeji, izložbe, pozorišta, jazz barovi, koncerti…u Sarajevu sam se baš osjećala okruženom kulturom. Dopao mi se način življenja, posebno ljudski odnosi. Volim razgovore sa strancima, koliko je lako uspostaviti nove prijatelje ,i kako ljudi vole dobru hranu i dobru priču – nešto što sam uzimala zdravo za gotovo. Ali nakon što sam živjela u Švedskoj, gdje ljudi komuniciraju na drukčiji način, naučila sam to da cijenim.

Fokus vaših studija u Švedskoj su etnicitet i migracije. Zašto su vam te teme zanimljive?  

– Prvo sam studirala psihologiju, koja mi se dopadala ali sam shvatila da nije za mene. U međuvremenu, počela je migrantska kriza, što mi je tada bilo teško da shvatim, ali me istovremeno jako zaintrigiralo. Zašto se ljudi sele? Kako Evropa reaguje? Kako možemo olakšati život tim ljudima? Osjetila sam se bespomoćno, razgovarajući sa ljudima koji su bili netolerantni i koristili govor mržnje kad su govorili o tim ljudima, koji su doživljavali patnju, i kad sam otkrila stav moje zemlje i stav EU kao cjeline, koje su u početku zauzele stav solidarnosti, ali taj stav se uskoro pretvorio u stav očuvanja sigurnosti. Po mom mišljenju, postoji način da se izborimo sa situacijom u Italiji i Evropi, a to je solidarnost, izgradnja tolerantnijeg društva, ako želimo da se nazovemo civilizovanim društvom. Istovremeno, želim da shvatim šta je natjeralo ljude da odu, zato što je rešenje da ispitamo razlog toga, jer niko ne bi trebalo da se seli jer se osjeća primoranim na to. Osjećam se usamljenom, jer strah i netolerancija preovladavaju kod mnogih ljudi, i ne govorim samo o medijima i političarima. Željela sam da doprinesem nekoj promjeni, pa sam odabrala temu gdje mi treba odgovarajuće znanje  i gdje mogu sresti ljude koji su kao i ja, voljni da promijene stvari. Upis na ovaj program master studija, na univerzitetu Linkoping, je najbolji izbor koji sam mogla da napravim.

Koji ste pristup koristili u istraživanju te teme u BiH? Šta ste otkrili o migracijama u BiH?

– U mom radu istraživala sam situaciju u BiH u posljednjih nekoliko godina. Da bih istražila ovu temu, oslanjam se na stručne članke i istraživanja, dokumente (izvještaje, zvanične dokumente, EU dokumente) i intervjue, naročito sa aktivistima. Intervjui koje sprovodim ne pomažu mi samo da odgovorim na svoja početna pitanja, koja su bila fokusirana na to kako ljudi iz Bosne razumiju situaciju, već je uslijed njih došlo i do redefinisanja mojih početnih pitanja. Dakle, shvatila sam da nema mnogo smisla da se fokusiram na stavove ljudi bez uzimanja šire slike u obzir, koja se odnosi na to kako je ova situacija nastala. Da bismo je razumjeli, moramo se osvrnuti na pristup EU migracijama, koji sadrži strategiju “eksternalizacije” spoljašnjih granica i prevazilaženja odbrane. Spoljašnja granica EU je udaljena od stvarne fizičke granice,i njena odbrana (od takozvane invazije migranata) se dešava u zemljama na periferiji EU, kao što je BiH, kojima često nedostaje sredstava da se izbore sa ovakvom situacijom. Odlučila sam da ima više smisla da se u svom istraživanju fokusiram na ovaj aspekt, uzimajući u obzir da sam građanka EU. Moj rad će biti kritički – pokušaću da ukažem na efekte koje pristup EU ima na ljude koji dolaze, neželjene koje žele da zadrže van svoje teritorije, i za ljude koji žive na teritoriji BiH, koji doživljavaju porast nestabilnosti i pogoršanje odnosa sa susjednim zemljama.

Da li imate neke zaključke u vezi sa, “Balkanskom rutom” migracija? Kako BiH tretira te ljude?

– Uslovi su jako loši. Krajem 2019. više od polovine ljudi je loše spavalo, u improvizovanim kampovima koje su hladnoća i snijeg činili krajnje nehumanim. Ali s druge strane, čak i uslovi u kampovima koje je obezbijedio IOM su nedovoljni, prema izvještajima aktivista i samih migranata. Osim materijalnih uslova, ne smijemo zaboraviti efekte života u limbu – u neizvjesnosti i brizi za budućnost, bez kontrole nad svojim životom i kretanjem, u ilegali, skrivanju i nevidljivosti – na psihološko zdravlje. Želim da naglasim da BiH, političari i vlast imaju samo djelimičnu odgovornost za uslove života ljudi u migraciji. Ova situacija ima veze sa EU i njenom strategijom da spriječi migracije preusmjeravajući menadžment i kontrolu zemljama trećeg svijeta (koje nisu članice unije). BiH već ima dosta problema i iako može preuzeti odgovornost za ljude koji se trenutno nalaze na njenoj teritoriji i omogući im normalne uslove za život i poštovanje osnovnih prava (uključujući i pravo na azil), ne može sprovesti upravljanje migracijama umjesto EU. To je nepravedno i izvan mogućnosti BiH.

Postoji li način da se riješe problemi migranata? Vidite li neko rešenje?

– Možemo govoriti o rešenjima na tri različita nivoa. Prvi nivo se odnosi na kratkoročna rešenja, na to kako su migrant u BiH tretirani. Naravno treba da budu tretirani na humani način, smješteni u odgovarajućim uslovima i ne treba da se plaše da će biti žrtve nasilja na granici ili u zemlji. EU je donirala značajnu svotu novca za smještaj migranata, ali IOM ne koristi te izvore na pravi način, prema izvještajima o uslovima života migranata. Dugo vremena je bilo manje kreveta nego ljudi, a čak i sada mnogi spavaju napolju, na ulici. Ti resursi treba da se bolje koriste. Kao što su mi rekli neki aktivisti, jedno rešenje bi bilo da se država natjera da se pobrine za situaciju: na taj način bi bilo lakše pratiti kako se resursi koriste. Uprkos problemima u funkcionisanju državnih instutucija BiH, lakše je da odgovorna bude država, a ne nevladine organizacije. Drugi nivo se odnosi na srednja i dugoročna rešenja. Tu BiH ne može uraditi mnogo: rešenje ima Evropska unija, koja usmjerava migrante,i ima uslove da ih smjesti i integriše. EU je stvorila tu situaciju i jedina je koja je može popraviti. Problem je što EU, od 2015, ne zna da se izbori sa problemom migracija. Jedini vid saradnje oko kog su se članice složile je bio zaštita spoljašnje granice. Strategija je uzrokovala i uzrokuje toliko patnje, i za migrante i za građane zemalja na periferiji EU. Po meni, najlogičnije rešenje bi bilo otvaranje granica i raspoređivanje migranata po zemljama članicama. Nažalost, to se vjerovatno neće desiti, jer članice EU nisu voljne da sarađuju. Konačno, postoji treći nivo, u vezi sa razlozima koji tjeraju ljude da migriraju. Različiti faktori primoravaju ljude na to, većina njih ima veze sa prošlim i sadašnjim akcijama zapadnog svijeta, od direktnog i indirektnog učešća bogatih zemalja u ratovima širom planete, do klimatskih promjena koje su rezultat neracionalnog korišćenja prirodnih izvora u posljednjih 100 godina. Dok god se ti uzroci ne uzmu u obzir, ljudi će biti primorani da migriraju.

Kakvo je vaše iskustvo u saradnji sa Mrežom za izgradnju mira? Kakvo je vaše mišljenje o organizacijama koje se bave tim temama?

– Dopada mi se u Mreži mira. To je divno radno okruženje, tim je sjajan. Aktivnosti u ovoj organizaciji su divna prilika da naučim više o BiH, njenoj istoriji i izazovima sa kojima se današnje društvo suočava, posebno o političkom sistemu koji ne radi na ujedinjenju i miru, nego naprotiv podstiče podjele i neprijateljstvo među ljudima. Imajući u vidu teškoću mijenjanja političkog sistema, koji je povezan sa ustavom, civilno društvo,i organizacije kao što je Mreža mira imaju ključnu ulogu, jer imaju potencijal da započnu promjenu odozdo. Naravno njihov zadatak nije lak, jer njihove napore ne finansiraju instutucije, ali vjerujem da imaju potencijal da izazovu promjenu ako se ujedine. Mreža mira radi u tom pravcu, ujedinjujući organizacije raštrkane širom zemlje, promovišući udruženi napor civilnog društva i djelujući kao zajednica, sa zajedničkim ciljem da izgradi ujedinjeno i mirno društvo. Vjerujem da će to doprinijeti društvenim promjenama u BiH. To će omogućiti razvoj nezavisnog glasa, što nije lako jer civilno društvo zavisi od spoljašnjih donacija. Jedina beneficija rada civilnog društva bi trebalo da budu ljudi BiH, koji moraju što više da se uključe u aktivnosti, jer promjena treba doći od njih. Mreža mira radi na tome od kad je bila neformalna organizacija,i zato vjerujem da će dugoročno doprinijeti boljem stanju u zemlji.

This article has been produced with the support of the European Endowment for Democracy (EED). Its contents do not necessarily reflect the official opinion of EED. Responsibility for the information and views expressed in this publication lies entirely with the author(s).

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.