Jedan uzvik “upomoć!”. Susret lovca i njegovog plijena. Dvije glave, jedna usijana i jedna nevina. Dva pogleda, žedan i umoran. Dva srca, onog poročno-krvoločnog i onog željnog života. Dvije sekunde, jedna ispunjena strahom, druga oslikana upitnikom.
I mogli bi još ovako opisno nizati metafore, poređenja, mogli bi rasipati riječi u nedogled, ali očigledno one više ništa ne znače. Mogli bi tražiti krivca, pitati organe vlasti šta se kog vraga napolju dešava?! Ali opet, nemamo odgovore! Valjda jer živimo u državi koja je izgubila kompas i osjećaj za empatiju. U državi koja je zanemarila sve bitne karike koje povezuju dijagosticiranje i rješavanje problema. U državi koja je ovaj put briljirala, jer u redovima onih koji nas trebaju zaštiti, rade oni koji ne mare za rane i ožiljke koje nanose, dok nazdravljaju novim pićem. I valjda, jer odavno nije samo dovoljno prošetati sa svijećom i transparentom, okupiti raju na ulici da kaže “Dosta je bilo”. Valjda to nije dovoljno, jer očigledno su izolacije u stanovima i restoranima gdje se dešava nasilje, ali i u kancelarijama institucija jako dobro urađene, da nasilnici i oni koji treba da riješe problem, jednostavno zbog dobre izolacije na zidovima ne čuju. Ko kaže da su svi dobri majstori pobjegli u Njemačku?
I evo, danas imamo još jedan rezultat svega toga, još jedna nevina žrtva. Još jedna žena. U amanet su nam ostavljene bolna tišina, rana koja ne zarasta i crvena rijeka čiji je vodostaj sve veći i veći. Do kad će rasti, ne zna se! Šta možemo preduzeti ne znamo, kome se možemo obratiti za pomoć, pogađate i to, ne znamo. Ali šta znamo, znamo da se u ovoj borbi za spriječavanje femicida nećemo tako lako predati, prozivaćemo i pozivati i dalje na pravdu. Borićemo se kako znamo, podrškom sigurnim kućama, apelima ka socijalnim radnicima, psiholozima te svima onima koji bi trebalo da se bore za ljudska prava. U ovoj državi ima još ljudi, malo nas je, ali ima nas. Ima ta jedna mala nekolicina kojoj srca nisu zatrovana materijalnim, već istinskim životnim vrijednostima. Tražimo da ovo stane, da reagujete na vrijeme svi vi koji ćete se osjetiti prozvanim, a znamo da vas ima poprilično.
I ne zaboravite, još jednu okrutnu istinu, dok smo ovih dana obilježavali sjećanje na jednu od najljepših pobjeda, davne 1984. kada su Sarajevo i ujedinjena Jugoslavija bili centar svijeta, u isto vrijeme se dešavala pobjeda zatrovanog i izgubljenog razuma. Jedna izjava za OI u Sarajevu kaže: “Tad smo svi bili ujedinjeni. Građani su sa ponosom čistili snijeg ispred ulaza, na cestama, na mjestima gdje je trebala prohodnost. Ukrašavali su grad, radili volonterski da bi Sarajevo sijalo svojim pravim sjajem. Da bi se radovali nečem lijepom” A danas, nit ima snijega, nit ujedinjenosti i sve manje lijepih povoda za slavlje, džaba nam to sjećanje jer se od stare slave ne živi i očigledno ne ide dovoljno naprijed u nove pobjede. Danas imamo blato ispred svojih ulaza koje ne čistimo i milion upitnika iznad glave, sa dva vodeća pitanja: Gdje je nestao Čovjek?, i Ko je sljedeća žrtva?
Autor teksta: Ribić Mirjana