Razmišljam koliko mi je ova godina donijela najboljih ljudi…i trenutaka. I bilo ih je. Dovoljno! Razmišljam, koliko me ova godina približila meni samoj. I zaista jeste. Jako! Od januara krenulo je sa dobrim. I pregršt je utisaka…ali jedan bih izdvojila, jer nikada nisam prestala misliti o tome.
Tokom oktobarske posjete Makedoniji, obišli smo staru crkvu i džamiju u Tetovu. Neobične po svom izgledu, odolijevaju vremenu…i ljudima. U džamiji je bilo nekoliko starijih muškaraca koji su, u tišini, obavljali vjerske obrede. Prišla sam čovjeku koji je sjedio uz prozor i čitao Kur'an. Šapatom sam ga pitala da li mogu fotografisati. Odobravajući, klimnuo je glavom i rekao da mogu sve što želim. Ubrzo zatim, upitala sam tiho mogu li otvoriti Kur'an koji je bio na stalku pored…samo da bih napravila nekoliko fotografija. Ponovio je da mogu sve…šta god želim. Dok sam podizala korice velike knjige, grupa muškaraca je uznemireno povikala da to ne činim…ako nisam uzela abdest. Uz izvinjenje, jer to nisam znala, dodala sam da nisam muslimanka. Moj neznani prijatelj blago je podigao pogled prema njima, povisio glas i rekao da “ja sam njegova i da mi je on to odobrio”, dodao je da ne mari za to šta sam, jer ja sam Čovjek i to je dovoljno. I postigao je, u jednoj rečenici, da se svi vratimo sebi u sebi. Tek tad sam mu prišla…za ime u pitala. Snažan stisak ruke. Selam se zove starina. Ustao je i teškim korakom krenuo sa mnom kroz džamiju. Pričao je o tome kako su se nekad zidovi farbali…koliko truda je uloženo…kada se obavila restauracija…a ništa ja posebno čula nisam od topline srca ljudskog koje je izgaralo za Čovjeka…. Selam se zove. I vjerujem da ima toliko simbolike u njegovom imenu. I vjerujem u čuda! Nepopravljivo.
Neka nam Nova godina donese Ljude. One najbolje. Koji će nam misli zatalasati…na dobro!!!
Piše: Valentina Gagić