Cover photo: Privatna FB arhiva
Nasilje nad ženama je gorući problem u gotovo svim zemljama svijeta. Demokratske države nastoje da zakonski, ali i praksom brojnih aktivistica i aktivista, unaprijediti sigurnost, u ovom slučaju možemo slobodno reći, slabijeg pola. Svjedočimo da se posljednjih godina povećava broj žrtava femicida, kao najbrutalnijeg oblika ovog nasilja. Posljednji u BiH se desio u Kalesiji, kada je muškarac ubio suprugu i dijete. Tim povodom, sa Muberom Hodžić Lemeš, menadžericom Sigurne kuće FLD u Sarajevu, razgovaramo koliko je bitno postojanje sigurnih kuća u BiH i kako one funkcionišu. Trenutno u Bosni i Hercegovini ima osam sigurnih kuća, u Federaciji BiH pet i u Republici Srpskoj tri.
Koliko su sigurne kuće bitne za žrtve nasilja i koliko su značajne u prevenciji ubistava, što nažalost postaje česta pojava u našem društvu?
Sigurne kuće možemo posmatrati kao jedne od ključnih institucija u tom lancu zaštite kada su u pitanju visokorizični slučajevi jer samim dolaskom u sigurnu kuću počinitelj nasilja nema pristup žrtvi. Postoje neke situacije gdje počinitelj nakon prijave nasilja pobjegne, bude u bjekstvu i policija ne može odmah da ga pronađe, da bi ga pritvorila. To su neke krizne situacije kada je jako važno da žrtva ne bude dostupna nasilniku i to su situacije u kojima se one zbrinjavaju, između ostalog, u Sigurne kuće. Mi smo imali više slučajeva, gdje je to bila čista prevencija femicida, i život osoba je bio spašen samim dolaskom u sigurnu kuću. Postoje i drugi slučajevi u kojima je sigurna kuća veoma značajna institucija za zbrinjavanje žrtava nasilja, posebno nakon dugogodišnje izloženosti nasilja gdje žrtve ne mogu same prevazići sve te poteškoće sa kojima se nose, sve te posljedice dugotrajne izloženosti nasilja i zaista im treba jedan tretman terapijski, jedna sveobuhvatna podrška. Ta podrška podrazumijeva pravnu pomoć, medicinsku asistenciju, ekonomsko osnaživanje, da bi one ponovo preuzele kontrolu nad svojim životom. Često se u javnosti postavlja pitanje da li žrtve treba izmještati, da li trebaju ostati u svojim kućama sa svojom djecom, a počinitelje izmještati. Naravno postoje slučajevi kada je to ispravno rješenje, međutim postoje slučajevi u kojima žena toliko ima trauma, toliko godina je trpila nasilje da tu kuću u kojoj se sve dešavalo posmatra sa strahom. Kako mi je jedna žena rekla: “Ovo je horor kuća, ja ne želim u njoj više ni jedan minut, sve me podsjeća na to što sam ja proživljavala”. Da ne pričam o brojnim ženama koje su bile toliko oštećene tim nasiljem da je njima trebalo i mjesec, dva da se dođe do stabilizacije psihofizičkog stanja da bi one mogle da razmišljaju šta je to što one žele i na koji način vide rješenje. Bez direktne podrške stručnjaka to ne bi bilo moguće. Neki zaključak bi bio da u cijelom svijetu postoje sigurne kuće o kojima govori Istanbulska konvencija i nalaže državama da se pobrine za postojanje i finansiranje sigurnih kuća. I države koje su mnogo bogatije i uređenije ne mogu bez sigurnih kuća.
Trenutno u BiH ima osam sigurnih kuća. Da li je potrebno još ovih institucija?
Pet je u Federaciji BiH na pet kantona. Mi imamo 10 kantona i žrtvama bi bilo puno lakše kada bi sve one imale jednaka prava po pitanja ostvarivanja prava i na smještaj i na sigurnu kuću kojima njima i postojeći zakon garantuje. Da svaka žrtva ima prava biti smještena u sigurnu kuću, ukoliko postoji potreba i ona to želi. Puno je teže ženama iz gradova i mjesta gdje nemaju sigurnu kuću da se odluče na odlazak u nju, pogotovo koja je udaljena i gdje moraju promijeniti kompletno svoje okruženje. Mi, konkretno Kanton Sarajevo, imamo sigurnu kuću ali pokrivamo i Bosansko-podrinjski kanton Goražde. Iz prakse vidimo da je jako malo žena koje nam dolaze iz tog kantona jer je jako teško napustiti i otići tako daleko. Bolje bi bilo da imaju svoju sigurnu kuću. Naša sigurna kuća je ispunjena nekih 70-80 odsto smještajnih kapaciteta, takvo je stanje i u drugim sigurnim kućama.
Koliko su sigurne kuće u BiH bezbjedne za žrtve nasilja?
I tajne sigurne kuće i kuće koje su na javnim mjestima pri nevladinim organizacijama su na mjestima koja su zaštićena, koja imaju jednu veliku sigurnost što se tiče opreme i nije moguće da počinitelj nasilja dođe i ugrozi žrtvu, čak i ako zna gdje se nalazi. Oni zaista i ne dolaze jer ako je predvidivo za počinitelje nasilja da će biti uhapšeni i sankcionisani, onda je to zaista i prevencija da će oni se osuditi na počinjenje krivičnih djela. Ja vjerujem da to što su oni upoznati da će biti automatski uhvaćeni i biti odmah sankcionisani, njih odvraća od toga da dolaze i pokušaju da ugroze žene u sigurnim kućama jer to su ipak ustanove, institucije koje imaju mogućnost sistema zaštite. Imamo ugovor sa policijom koja omogućava hitnu intervenciju. Imamo sigurnosnu agenciju, sve je pod videonadzorom.
M.P.