Milica Pralica: Građanski pristup suočavanju sa prošlošću

Milica Pralica iz Udruženja Oštra nula iz Banjaluke govori o kulturi sjećanja i suočavanja sa zločinima

Razgovarao: Đorđe Krajišnik

Kako Oštra nula gleda na kulturu sjećanja i Dan bijelih traka kao jedan od važnijih događaja u procesu našeg suočavanja sa prošlošću?

Mi smo svakako, kroz inicijativu “Jer me se tiče”, dio organizacije Dana bijelih traka. Kada smo kao organizacija odlučili da se bavimo kulturom sjećanja uvidjeli smo da nedostaje upravo taj građanski pristup otvaranju priče suočavanja sa prošlošću. Jer ako pogledate komemorativne skupove i obilježavanja datuma stradanja, uvijek je u prvom planu taj nacionalni ili etnički aspekt, forsiraju se etnonacionalne priče, žrtve se dehumanizuju, svode se na puki broj. Mi smo odlučili da slijedimo jedan alternativni pristup kulturi sjećanja, gdje ćemo da ponudimo neke druge alternativne informacije koje ne mogu inače da se nađu u bh. društvu. I to je upravo jedan humani pristup, ne segregiramo i ne diskriminiramo civiline žrtve rata po bilo kom principu, već se borimo da sve civilne žrtve rata imaju jedna tretman i pravo na sjećanje. To je ono što je nas potaklo. Jedan od takvih događaja jeste i Dan bijelih traka u Prijedoru. Taj je događaj nastao kao direktan odgovor na policijsku i političku represiju, kada su vlasti 2012. godine u Prijedoru zabranile komemoraciju za 266 ubijenih žena i djevojčica, i time poručile bošnjačkim i hrvatskim udruženjima građana koja se bave kulturom sjećanja da će da zabrane sve komemoracije. Nekako je upravo to obilježavanje Dana bijelih traka krenulo od građana i aktivista u Prijedoru, od ljudi koji su preživjeli ratne zločine u Prijedoru ili porodice preživjelih. Jer ta poruka koja je tada poslata od institucija u Prijedoru bila je jednaka onoj iz 1992. godine. Emir Hodžić je sam 22. maja 2012. godine stajao sa bijelom trakom na prijedorskom trgu, čime je ukazivao na važnost obilježavanja toga datuma, i važnost sprječavanja segregacije i diskriminacije civilnih žrtava rata. Da bi 31. maja obišao sve logore od Čelebića, Silosa, Dretelja… i tu je takođe stajao sa bijelom trakom ukazujući da sve civline žrtve rata trebaju da imaju jednako pravo na sjećanje, te da ih ne trebamo diskriminisati kako to rade vlasti, zarad održavanja etničke netrpeljivosti i statusa kvo u ovoj zemlji.

Čini se da je upravo to pomijeranje fokusa, odnosno građanski i alternativni pristup kulturi sjećanja omogućio stvarna suočavanja?

Naš fokus upravo i jeste na takvim komemoracijama i kulturi sjećanja, jer na takvim skupovima vi čujete stvarne priče ljudi koji su izgubili članove svojih porodica, vi se možete identifikovati sa njima, niko ne poziva na kolektivnu krivicu, nema te buke nacionalnih komemoracija. I upravo kada na taj način otvarate ove bolne teme postoji šansa da ljudi jedni drugima vjeruju. To bi, dakako, trebale da rade i same vlasti, ali one to ne rade. I nekako cijeli taj proces suočavanja sa prošlošću u BiH ostavljen je organizacijama civilnog društva, aktivistkinjama i aktivistima, ljudima iz lokalnih zajednica koji pokušavaju da otvore priču i da na jedan objektivan i nepristrastan način pokrenu razgovore. Proces suočavanja sa prošlošću je jedan izuzetno težak proces, to nije nešto što će se riješiti preko noći. Ali upravo neostrašćenim pristupom, onim koji ne počiva na nacionalističkim strastima, vi možete da otvorite dijaloge. Ono što bi insituticije trebalo da rade jeste da svi zločini budu procesuirani, umjesto toga mi imamo heroizaciju zločinaca u našem društvu. Čime se šalje jedna jasna poruka stanovništvu koje se vratilo u neku lokalnu sredinu da nije dobro došlo, te da se nije odstupilo od idelogija devedesetih, koje su uključivale i etnička čišćenja. Ipak, mislim da ima nekog pomaka, iako su to mali pomaci, ali to je jedan dugotrajan proces sa kojim ćemo mi, i naši potomci morati živjeti. Međutim, da bi smo gradili neke zdrave temelje društva, mi moramo jasno i nedvosmisleno da se suočimo sa onim što nam se dešavalo u prošlosti. Ovo zahtijeva jedan dugotrajan proces u kojem ćemo upravo imati taj pristup građani – građanima, da komemoriranje ne bi služilo kao oružje za neke nove sukobe.

Ne kao poligon politikantskog prepucavanja, te narativa kolektivne odgovornosti, nego pokušaj da se otvoreno i iskreno razgovara o onome što je naša prošlost na konkretnim slučajevima stradanja.

Ne postoji kolektivna krivica, postoji kolektivna odgovornost. I upravo nametanje kolektivne krivice određenim političkim narativima imamo pogrešan pristup u suočavanju sa prošlosti. Neki zločini koji su počinjeni u naše ime se tumače kao nešto što je trebalo da nas spasi, a zapravo kriju jednu podmuklo ideološko opravdanje zločina. Sistem ima jedan opasan mehanizam kako da pobijedi i to je neka borba dok ne shvatimo da smo svi mi u ovoj zemlji na istoj strani. Jedini pobjednici tog rata jesu tajkunski mafijaši, oni koji su izgubili jesu građani ove zemlje. Kada to shvatimo mislim da ćemo moći da se suočimo i sa zločinima. Naravno, za to treba vremena. Ali već sada dolaze druge generacije koje nisu direktno vezane za rat, i mi moramo da pokušamo da im ponudimo jednu humaniju priču. Da od ljudi koji su zaista preživjeli rat čuju šta se dogodilo, te da tako zaista osjete da je to iskreno. Sa druge strane kada o zločinima govore naši političari to je uvijek na neki način poziv na emociju osvete. Ono što mi mladim generacijama trebamo ostaviti, i što jeste suštinski fokus našeg rada, odnosi se prije svega na to da ih moramo učiti da se 31. maj ili 1992. godine više nikada i nikome ne ponove. Mladim generacijama upravo to moramo da ostavimo u amanet, da je nešto bila greška i da uradimo sve da niko to više ne doživi.

This article has been produced with the support of the European Endowment for Democracy (EED). Its contents do not necessarily reflect the official opinion of EED. Responsibility for the information and views expressed in this article lies entirely with the author(s).

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.