Boris Maksimović, izdavač: Dotok vazduha u kritičnim trenucima

Razgovarao: Đorđe Krajišnik

Boris Maksimović pokretač je i rukovodilac izdavačke kuće Imprimatur iz Banjaluke. Radi se o izdavaču koji je u samo nekoliko godina, pažljivim i predanim radom napravio iznimne rezultate. Jedna od magistralnih linija rada Imprimatura jeste afirmacija mladih domaćih autorica i autora. Tragajući za takvim glasovima Maksimović je u recentnu domaću književnost u posljednje tri godine uveo niz zanimljivih i specifičnih književnih glasova, obavljajući na taj način onu primarnu, ali danas često zaboravljanu, ulogu izdavača pri otvaranju prostora za nove silske postupke i istraživanja.

Vrijeme je pandemije virusa COVID-19, kako izdavačka kuća Imprimatur radi u aktuelnom trenutku, te kako se nosite sa izazovima koji su ispred nas?

Najprostiji odgovor koji bih mogao da dam bio bi – kako znamo i umijemo. Ovo su one situacije koje Nikolas Nasim Taleb zove crni labudovi. Ne mogu se predvidjeti i iz osnova mijenjaju pravila igre, tako da, zaista ne znam kakve izazove nosi budućnost, želim vjerovati da će nešto dobro izaći iz svega ovoga, ali ne usuđujem sa sa sigurnošću da iznosim bilo kakva predviđanja.

Uprkos činjenici da je sve zaustavljeno, vi ste posljednjih sedmica imali nekoliko izdanja, znači li to da vas aktuelna kriza nije zaustavila u vašem radu i da ste našli mogućnosti da nastavite?

Kao što rekoh maloprije, ove situacije se ne mogu  predvidjeti, ali procedure i vrijednosti koje neka institucija usvoji mogu joj spasiti glavu u odsudnim trenucima. Jedna od temeljnih stvari kojima se vodimo bila je da uspostavimo direktan kanal ili kanale komunikacije između nas i čitalaca (društvene mreže, njuzleter i slično) i ono što je još bitnije – direktan i nezavisan prodajni kanal, a to je naš sajt. To smo uradili prije svega da ne bismo u potpunosti zavisili od knjižara i sada se to pokazalo kao ključno, jer smo imali dotok vazduha u kritičnim trenucima. Naš sajt omogućava kartično plaćanje još od samih početaka, a sada je cijeli svijet bio prinuđen da naglo i ubrzano digitalizuje, tako da smo ovu situaciju dočekali koliko-toliko spremni. Taj dotok vazduha bio je ključan za to što nismo mijenjali naše planove kad je riječ o izdavanju i u tom kontekstu pandemija nas nije spriječila da radimo svoj posao. Ponudili smo i kupon „knjigaglavucuva“ koji kupcima preko sajta obračunava popust od 20% na sve knjige iz našeg kataloga i vjerujem da je i to pomoglo bar malo.

I izdavače će sasvim sigurno pogoditi ono što slijedi nakon pandemije, kako Imprimatur gleda na sve to, te koliko će sve to uticati na vaš rad? Da li postoji neka naznaka pomoći nadležnih institucija?

Trudim se da ne razmišljam toliko o tome, jer su te stvari izvan moje kontrole, ali vidim da je Privredna komora bila aktivna i stalno su mi stizali neki mejlovi, prijedlozi mjera za ublažavanje udara, istraživanja o pogođenosti pojedinačnih firmi i svašta nešto drugo. Nisam stigao da pratim sve to, ali vidio sam da se poslovna zajednica ovdje koliko-toliko organizovala i mislim da će biti nekakva pomoć za one koji su morali prestati s radom zbog mjera za suzbijanje širenja virusa. Ove godine zacrtali smo da objavimo 22 knjige, pa i ako nismo mogli da radimo promocije na terenu, sajmove i slične stvari, opet je bilo posla na pripremi tih knjiga i zbog svega toga imam osjećaj da mi sve ovo stiže kao iz nekog drugog svijeta, jer toliko radim da ne stižem da se osvrnem oko sebe.

Izdavačka kuća Imprimatur je u periodu iza nas napravila nekoliko važnih iskoraka, roman vašeg autora Steve Grabovca „Mulat Albino Komarac“ bio je u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, što je sigurno veliki uspjeh. Kako gledate na sve to i koliko vam je ta činjenica pomogla u vašem radu?

To je veliki uspjeh i za Stevu i za nas. Za njega, prije svega zbog toga što mu je ovo prvi roman i već taj prvi je završio u najužem krugu jedne od najbitnijih regionalnih književnih nagrada, ako ne i najbitnije. Za nas je to bio jednako veliki uspjeh jer je i nama ovo bio prvi put da šaljemo neku knjigu za NIN-ovu nagradu. Pored toga, nagrade usmjeravaju svjetla na tebe, odjednom te ljudi počnu primjećivati, hoće da rade s tobom, kupuju izdanja koja objavljuješ. Neću lagati, to je lijep osjećaj, zbog tog sam potajno želio da se iščekivanje proglašenja pobjednika što više produži kako bih što više uživao u njemu.   

Imprimatur ide jednom linijom koja je itekako nedostajala u domaćem izdavaštvu, otvarate prostor novim autorima, koliko je taj put težak i da li postoji interesovanje za takvu vrstu izdavačkog rada kod nas?

To nije lagan put, nikako. Zainteresovanost postoji, ali bi mogla da bude i bolja. Još će mnogo vremena proći dok ljudi ne shvate koliko mi talentovane autore imamo u svojoj najneposrednijoj okolini. Da ne budem pogrešno shvaćen, ne želim  da mistifikujem i govorim stvari tipa „naš čovjek je talentovaniji od Nijemca, Amerikanca i slično tome“. To nije istina, ali ni autokolonijalno umanjivanje sopstvene vrijednosti jednako tako nije istina. Talenat je manje-više ravnomjerno raspoređen svuda, ali mogućnosti da se taj talenat demonstrira nisu. Naša misija je da, uprkos lošim početnim šansama, pokažemo da smo ipak u stanju da proizvodimo autentičnu lokalnu kulturu koja ima univerzalni značaj i to je ono što nas pokreće i vodi čak i u ovakvim trenucima.

Kako prema vašim iskustvima gledate na književnu produkciju kod nas, te koliko je teško predstaviti nove i neafirmisane autore kao izdavač?

Moram priznati da to zaista nije lako, bez ikakve želje da mistifikujem naš trud. Razlozi su krajnje praktične prirode. Neafirmisani autori nemaju igrađenu publiku iza sebe (kao, na primjer, voditelji, sportisti, javne ličnosti bilo koje vrste) osim ako nemaju popularne blogove ili Fejsbuk stranice, ali onda više nisu tako neafirmisani. Dakle, jedina publika na koju mogu računati jeste krug porodice, prijatelja i onih ljudi koji vjeruju preporukama izdavačke kuće koja iza njih stoji. Ali to nisu tako velike cifre, kad se sve zajedno sabere, pa samim tim ni broj ljudi koji kupuje ta izdanja nije preveliki, a ni te izdavačke kuće nisu neki giganti pa da garantuju automatski proboj na tržištu. Kad malo bolje razmislim, stvarno ne razumijem zašto bi se iko normalan bavio ovim poslom.

Posljednjih sedmica, objavili ste tri autorice, možete li nam reći nešto više o tim izdanjima?

Jeste, i beskrajno smo ponosni na ta izdanja. Spomenuću prvo Eminu Elezović,  čija zbirka pjesama „Iza vrata“ nam  pomaže da preguramo ovaj period u svakom pogledu. Emina je dvaput pobijedila na konkursu za najbolju priču koju „Oslobođenje“ organizuje, a prošle godine osvojila je treće mjesto. Pored nje, objavili  smo roman „U jarku“ Slađane Nine Perković, crnohumorni rolerkoster od kojeg se istovremeno i valjaš od smijeha i pitaš se gdje mi to, dovraga, živimo. Treće izdanje je zbirka pjesama „Nekoliko sitnih uboda“ Mihaele Šumić. To je čudesna jedna zbirka i ja iskreno ne mogu vjerovati da smo je baš mi objavili. U njoj se susreću astečki bogovi i negativci iz telenovela, Frida Kalo i Hernan Kortes, priča se o ubistvima i samoubistvima, nasilju, bolu, psihičkom i fizičkom, a opet je sve tako nestvarno lijepo i puno ljubavi. Na kraju, kad smo već kod naših novijih izdanja, vrijedi spomenuti i predivan poetski roman „Sivac i ja“ španskog nobelovca Huana Ramona Himenesa. To je jedno nepravedno zaboravljeno remek-djelo svjetske književnosti i veoma sam ponosan što smo malo otresli prašinu s te knjige.

This article has been produced with the support of the European Endowment for Democracy (EED). Its contents do not necessarily reflect the official opinion of EED. Responsibility for the information and views expressed in this article lies entirely with the author(s).

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.