“Lično” u Višegradu: Most koji je premostio nepremostivo

“Želimo da mi i naša djeca živimo u miru”, riječi su Janka Samoukovića iz Tarčina, danas nastanjenog u Višegradu, koje su snažna poruka poslata sa otvaranja izložbe “Lično” na Mostu Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, 8. 7. 2019. godine.

Janko je, kao i njegovi prijatelji Amir Omerspahić iz Han Pijeska/Sarajeva i Krešo Primorac iz Potoka kod Mostara, na najteži način osjetio sve ono što rat donosi sa sobom i preživio sav užas koji se otvori kada se um zatvori. Amir je, kao momak, završio na mjestu sličnom kao i Janko, dok je Krešo bio proglašen mrtvim i vlastitim očima je gledao u križ na kojem je njegova godina rođenja i tačan datum smrti, a koji je bio postavljen pored svježe pripremljenog mrtvačkog kovčega.

Ovo su, naravno, fragmenti njihove tužne i izuzetno emotivne priče, koju su podijelili sa okupljenima na Mostu Mehmed-paše Sokolovića, mjestu koje je simbolično već vijekovima, pa tako i u našoj nedavnoj prošlosti. Sam Mehmed-paša je, isto tako, kompleksna ličnost, “domaći” čovjek, kasnije veliki otomanski paša. Mehmed-pašina baština je, vremenom, postala naša, zajednička, te nije bilo ni bolje lokacije, ni bolje ličnosti koje bi mogle spojiti sve ono što se, na prvu, doima dalekim i nepremostivim.

A upravo je njegov most ovih, kao i prošlih dana, premostio nepremostivo – ne samo u Višegradu nego i puno, puno šire.

U još jednom emotivnom obraćanju, Velija Hasanbegović, autor izložbe Lično, koja je realizovana kroz naš projekat, ljudima je približio ne samo slike, nego i osjećaje koje ljudi sa fotografija – žrtve rata i heroji mira – nose sa sobom, pogotovo kada krene prvi san na oči: “Samo oni znaju šta im je pred očima kada idu na spavanje i kakve im se slike vrte ispred očiju”, rekao je Hasanbegović, inače i sam osoba koja ima tragično naslijeđe rata.

“Lično” u Višegradu izuzetno je emotivna, teška i bremenita priča; ali je, takođe, otrežnjujuća, vrijedna i bitna za sve nas. Bitna i zbog onoga što su naši ljudi preživjeli prije dvije decenije i o čemu danas pričaju ne da bi upirali prstom, nego da bi upirali u pravcu otrežnjenja, osvježenja i skidanja tereta prošlosti sa svih onih klinaca koji se danas – sutra rađaju u porodilištima.

Zajednički upiru da bi se ti klinci bavili temama i poslovima koji će ovu zemlju i ove zemlje vratiti tamo gdje i pripadamo: Na mapu društava koja su ozdravila i svijetu pokazala da postoji drugi i drugačiji put i da su nada, strpljenje i dobra volja ključ uspjeha.

SP/CRS/PRO-B

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.