Boris Kožemjakin, predsjednik Jevrejske opštine u Sarajevu: Moramo ustrajati u stvarnom antifašizmu

Fotografija: Dženat Dreković

Predsjednik Jevrejske opštine u Sarajevu Boris Kožemjakin govori o najavljenoj Misi za Bleiburg, odnosu prema stradanju Jevreja u Drugom svjetskom ratu, te životu ove zajednice danas u Bosni i Hercegovini

Razgovarao: Đorđe Krajišnik

Svijet je prije nekoliko dana obilježio Dan pobjede nad fašizmom, kako u svjetlu aktuelnog trenutka gledate na ovaj događaj i na njegove vrijednosti?

U svijetlu pandemije korona virusa, Dan pobjede nad fašizmom je u Bosni i Hercegovini obilježen dosta skromno, bez velikih dešavanja i značaja koji smo ranijih godina pridavali ovom danu i poruka koje smo mogli čuti, kako od političara, tako i javnih i drugih društveno angažovanih osoba. Naravno, kako i kod nas, i u svijetu je obilježavanje tog datuma proteklo mnogo „tiše“ nego smo na to navikli ranijih godina. Međutim, vrijednosti obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom ne bi smjele biti upitne, morali bismo obilježavajući ovaj dan, ustrajati u stvarnom antifašizmu, u svakodnevnoj afirmaciji vrijednosti antifašizma, njegovih tekovina, što bi značilo afirmaciju svih ljudskih prava slobodnih građana svijeta, ali naravno, uvijek znati i shvatiti da su sva naša prava ograničena samo pravima drugih i drugačijih, čije pravo i svjetonazor, vlastitim vrijednostima ne smijemo ugrožavati. Teška vremena, pandemija, najavljena i neminovna recesija i privredna kriza, trebali bi zbiti redove progresivnih snaga deklarisanog antifašističkog dijela svijeta, ali bojim se da nije tako. Mnoge zemlje Evropske unije, SAD-a pritisnute ovim problemima pokazuju svoju uskogrudnost i zatvaraju se u vlastite „čaure“, čime ne afirmišu vrijednosti koje su do jučer zastupale, sada vidimo samo deklarativno i parolaški.

Kada je u pitanju antifašizam u našoj zemlji kako vam se doima naš odnos prema toj prošlosti i sjećanju na strahote naci-fašizma? 

Pitanje odnosa prema nacifašizmu u našoj zemlji možemo posmatrati sa više strana, zavisno od naslijeđa pojedinih etniciteta, tako da je jedinstven odgovor gotovo nemoguć. Mogu govoriti sa pozicije Jevrejske zajednice, koja, sasvim razumljivo, brani sve tekovine antifašističke borbe i antifašizma kao načina života, u kojem imamo pravo i mogućnost, iako smo ustavno okarakterisana nacionalna manjina, ostvarivati punu ravnopravnost u državi koja se zove Bosna i Hercegovina. U praksi je to malo drugačije, sva prava pripadaju isključivo tkz. konstitutivnim narodima, uprkos Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, koja je starija i od našeg Ustava, uprkos odlukama Evropskog suda za ljudska prava, ali to je naša realnost. Međutim, u našoj zemlji se ipak u velikoj većini stanovništva cijene i korektno afirmišu vrijednosti antifašizma. Istini za volju, nisam zadovoljan odnosom većine političara svih razina prema Holokaustu i tragediji Jevreja naše zemlje. Konkretno, kako objasniti činjenicu da obilježavanju Dana sjećanja na žrtve Holokausta, 27. januara, komemoraciji koju u saradnji sa Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice organizuje Jevrejska zajednica BiH, prisustvuje veoma mali broj ljudi iz vlasti, tako da to predstavlja jedan od parametara odnosa unutar našeg društva spram naše zajednice. Izuzetno smo nezadovoljni školskim programima koji nemaju niti jedan školski čas posvećen Holokustu, čak ni antifašističkoj borbi u kojoj je naša zemlja, njeni građani svih etniciteta osjetili svu strahotu podjela, isključivosti, fašizma svih boja. Bliža istorija i rat u našoj zemlji nas je upozorio da fašizam nije pobijeđen i da antifašističku borbu moramo nastaviti dosljednom afirmacijom njenih vrijednosti.

Javnost je uzburkala informacija da će se u sarajevskoj Katedrali održati Misa za Bleiburg, kako Jevrejska zajednica gleda na ovaj događaja

Jevrejska zajednica Bosne i Hercegovine i Jevrejska opština u Sarajevu, kao najveća opština unutar naše zajednice je iznijela i javno objavila svoj stav, ne negirajući pravo Katoličkoj crkvi na svetu misu, ali protiveći se karakteru ovogodišnje mise u Katedrali koja treba da komemorira stradale ustaše i druge kvislinge, fašiste, neljude koji su svoj krvavi trag kroz četiri godine vladanja našim gradom duboko urezali u istoriju našeg grada, Jevreja posebno. Njihovim zločinima desetkovana je naša zajednica, s lica zemlje nestalo je 85% Jevreja grada Sarajeva, odvedeni su u logore smrti tzv. NDH, u Jasenovac, Lobograd, na stratišta u Staru Gradišku i na mnoga druga mjesta njihove likvidacije. Respektujemo da su u pogibiji ljudi koji su bježali uz ustaše u Austriju i vraćajući se kod Blajburga smrt našli i neki članovi njihovih porodica, pravno nevini, ali ljudi koji su znali zašto i od koga bježe. Oni bi zaslužili svetu misu, bilo gdje, pa zašto ne i u Sarajevu, ali njihovi muževi ili očevi, ustaše koji su klali i ubijali po Sarajevu i u logorima smrti, oni ne zaslužuju ni ime da im se pomene, a ne da im se u sarajevskoj katedrali služi sveta misa. Sarajevo, kao multikulturalni i multikonfesionalni grad koji je stoljećima poštovao vrijednosti različitosti i afirmisao to kao model bogatstva života ne zaslužuje ovu sramotu. Duboko sam povrijeđen i ogorčen na činjenicu da se misa održava u organizaciji Hrvatske i Bosanskohercegovačke biskupske konferencije, ali pod pokroviteljstvom fašističkog tzv. Blajburškog počasnog voda, Hrvatskog narodnog sabora i punu podršku Hrvatske demokratske zajednice BiH. Jevrejska zajednica ne prihvata pogrešnu konstataciju zlonamjernika koji naše protivljenje karakterišu kao napad na Hrvate, Katoličku crkvi ili kardinala Puljića, obzirom da je naše protivljenje usmjereno samo prema ustašama i reafirmaciji fašizma, duboko vjerujući da velika većina Hrvata i katolika Sarajeva i sam kardinal dijele iste univerzalne vrijednosti zajedništva i čovjekoljublja.

Veliki broj sarajevskih Jevreja, kako ste kazali i kako povijest pamti, stradao je pod ustaškom upravom u Sarajevu, kako gledate na odnos gradskih vlasti spram kulture sjećanja na te zločine?

Kao što sam vam već rekao, naša sarajevska jevrejska zajednica je pretrpjela katastrofalne posljedice, nestalo je, bez da im se za grobove zna 85% Jevreja grada, nestale su cijele porodice, od najstarijih do male djece. Sarajevo prije posljednjeg rata i Sarajevo danas, to nisu isti gradovi, odnosno vlasti u istom gradu nisu iste. Prethodne vlasti su dali koliki toliki pijetet jevrejskim žrtvama bar u činjenici da su određene ulice ili škole nosile imena Jevreja, uglavnom antifašista, boraca NOR-a. Naravno, prethodne vlasti su nacionalizirale svu imovinu jevrejskih organizacija, društava, čak i sinagogu na Mejtašu, iako su vjerske bogomolje trebale biti izuzete od nacionalizacije. Nacionalizovani su i svi stanovi Jevreja koji su stradali u Holokaustu. Stanove i objekte koje su oduzeli davali su na korištenje drugim fizičkim i pravnim licima, ali nikada gruntovno nisu izbrisali prethodno pravo vlasništva prije nacionalizacije.

Nove, nazovimo demokratske vlasti su nastavile sa razvlašćivanjem, odnosno definitivnom prodajom imovine više od 70 stanova Jevrejske Opštine Sarajevo i jevrejskih društava u Sarajevu, pod krinkom privatizacije i obećanjem o zamjenskim stanovima, za koje se na kraju ispostavilo da nema ko da ih uopšte da. Naravno, ta nepravda je načinjena i drugim crkvama i vjerskim zajednicama, ali i mnogim fizičkim licima. Što je još gore, ta tendencija prekrajanja gruntovnih knjiga se nastavlja i imovina za koju se ne znaju nasljednici proglašava napuštenom, te kao takva prodaje „podobnim“ istomišljenicima.

Drugi problem minimiziranja i na određeni način negiranja jevrejske prisutnosti na ovim prostorima je promjena imena nekih, naravno ne svih, ulica koje su nosile imena za prethodnu vlast zaslužnih Jevreja. Također, umjesto da se kao i drugim crkvama i vjerskim zajednicama, bar na korištenje ustupe određeni prostori čiji su vlasnici bile te zajednice, naša zajednica je od aktuelne vlasti, umjesto zgrade našeg društva „La Benevolencija“, ulicu u kojoj se zgrada nalazi nazvala tim imenom.

U Sarajevu nemate niti jedno obilježje, spomen ploču koji bi govorili o stradanju jednog naroda, o stradanju Jevreja u Holokaustu, a i Spomen park Vraca je spomenik svim stradalim građanima Sarajeva, među kojima je bilo i preko 7000 Jevreja, nažalost ratom upropašten, ali u posljednje dvije godine i djelimično obnovljen.

Kako danas žive Jevreji u Sarajevu i BiH?

Današnji život Jevreja Sarajeva, ali i Jevreja u cijeloj Bosni i Hercegovini je identičan životu svih građana naše zemlje, more nas isti problemi, nezaposlenost, besperspektivnost. Mimo očekivanja, vjerujući u bolji život nakon prethodnog rata, svi mi smo razočarani političkim razmiricama i međusobnom nerazumijevanju političkih stranaka, što nas sve zajedno ne vode ničem dobrom, ali ostaje nada i vjera u boljitak. Nastojimo, uprkos nerazumijevanju i finansijskim poteškoćama da očuvamo zajednicu, osnažimo njenu aktivnu ulogu u radu Međureligijskog vijeća, vjerujući u dijalog religija, kao mostu koji treba da spoji i učini mnogo više nego što to danas čini nacionalno podijeljena politička vlast. 

Jedino gdje osjećamo punu ravnopravnost s drugima je odnos crkava i vjerskih zajednica prema našoj, iako malobrojnoj, ali jednako priznatoj Jevrejskoj zajednici, na šta smo izuzetno ponosni.

This article has been produced with the support of the European Endowment for Democracy (EED). Its contents do not necessarily reflect the official opinion of EED. Responsibility for the information and views expressed in this article lies entirely with the author(s).

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.