Mirela Dautbegović
Jama Kazani – ime koje se šapuće poput kletve u noći opsade Sarajeva – nije mrlja na licu grada. To je rana na njegovom tijelu, duboka i otvorena, gdje su 1992. i 1993. godine pripadnici 10. brdske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, pod komandom Mušana Topalovića Cace, ubijali Sarajlije. Iza njih su ostajali samo eho vrisaka i hladnoća zemlje koja je gutala tijela.
Tačan broj žrtava još je nepoznat – enigma poput magle koja skriva lice bola, predmet beskrajnih rasprava, optužbi i molitvi porodica koje čekaju pravdu. Do danas je identifikovano 17 osoba: jedna bošnjačke, dvije ukrajinske, dvije hrvatske i 12 srpske etničke pripadnosti. Za još dvije srpske žrtve se traga. Svaka godina bez odgovora nova je rana koja nikada ne zarasta u onima što ostadoše da nose teret sjećanja.
Nisu samo Kazani bili pakao – i na lokalitetima Gaj i Grm Maline gasnuli su životi pod istim rukama. Tijela ubijenih ekshumirana su u novembru 1993. godine i sahranjena pod oznakama NN na rimokatoličkom groblju Sveti Josip u Sarajevu – grobovi bez imena, poput duhova koji vrište za pravdom. Reekshumirana su 1998. godine i prevezena u Istočno Sarajevo, ostavljajući porodice u vječnoj patnji, razdvojene ne samo zemljom već i tugom koja ne zna granice.
Godine 2021. Grad Sarajevo podigao je spomen-ploču na Kazanima – gest koji je trebao biti svjetionik sjećanja, ali je ostao nepotpun, pola istine u mraku. Bez prisustva porodica, bez inicijatora, bez one duboke kolektivne boli koja bi ga učinila svetim. Inicijativa da se slična ploča postavi i na Svetom Josipu postoji, ali do danas – ništa. Samo tišina. Ta gušeća tišina, najveći zločin protiv mrtvih.
Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije – UDIK – godinama nosi teret sjećanja. Još 2022. podnijelo je zahtjev KJKP Pokop da obilježi masovnu grobnicu na Svetom Josipu. Odgovor? Zahvala, ali i prebacivanje odgovornosti: “Pribavite dokumentaciju”. Kao da je pravda papir, a ne krv i suze.
Vijećnik Naše stranke Adi Škaljić 2023. godine ponovo je pokrenuo inicijativu. Podržana je sa 16 glasova za, bez ijednog protiv, dok su četiri vijećnika bila suzdržana. Inicijativa je time postala zvanična gradska, ali je kasnije poništena u javnoj raspravi. Naredne godine ponovljena – 13 glasova od 16. Još jedna rana koja krvari, još jedna porodica koja čeka u tami.
UDIK nije odustao. U dva izdanja (2016. i 2020) dokumentovao je presude u vezi s masakrom na Kazanima, svjedočeći o pravdi koja, poput pijeska, protječe kroz prste. Treće izdanje iz 2025. nosi naziv „Kazani: suđenja, (re)ekshumacije, memorijalizacija“ – prošireno i dopunjeno, puno novih svjedočanstava i rana. Donosi presude Samiru Bejtiću iz 2021. pred Kantonalnim sudom u Sarajevu i 2023. pred Vrhovnim sudom Federacije BiH. Osim presuda, knjiga donosi i poglavlje o (re)ekshumacijama na osnovu podataka Instituta za nestale osobe BiH – jauk zemlje koja otkriva svoje tajne, bol porodica čije suze nikad ne presušuju, i istinu koja, ma koliko teška bila, mora biti nošena.
Kao poseban dodatak, publikacija donosi izbor tekstova Edvina Kanke Ćudića – riječi koje su probijale zid tišine i uporno podizale barjak istine kad je većina birala šutnju.
Okrugli sto: Suočavanje s prošlošću kao preduslov sigurnije budućnosti
UDIK, Friedrich Ebert Stiftung BiH i Pro Peace BiH (bivši ForumZFD) organizovali su okrugli sto u prostorijama Goethe-Instituta Bosnien und Herzegowina u Sarajevu pod nazivom “Suočavanje s prošlošću kao preduslov sigurnije budućnosti”.
Uvodnu riječ imao je istoričar i novinar Bert Hoppe, a govornici su bili Adi Škaljić (Naša stranka), Edin Omerčić (istoričar) i Erna Mačkić (Centar za postkonfliktna istraživanja). Moderatorica je bila Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica dnevnog lista Oslobođenje.
Selimbegović je podsjetila na Kazane – tamnu mrlju na savjesti opsjednutog Sarajeva. Tokom rata, od jeseni 1992. godine, vojnici 10. brdske brigade Armije BiH brutalno su ubijali Sarajlije, mahom nebošnjake, i njihova tijela bacali u jamu.
“Dvadeset šestog oktobra 1993. po naređenju Predsjedništva BiH, pripadnici specijalnih jedinica MUP-a i vojne policije zaustavili su pohod Mušana Topalovića Cace, koji je još ljeti te godine bio proglašen odmetnikom. Ni ta akcija nije prošla bez krvi – poginuli su devet specijalaca i četiri vojnika 10. brdske brigade. U pokušaju bijega ubijen je i sam Topalović”, podsjetila je Selimbegović.
Istakla je da su na Kazanima su istražioci pronašli ostatke do danas neutvrđenog broja ljudi, kasnije sahranjenih u NN humkama na rubu groblja Sveti Josip.
“I sam Caco proveo je tri godine u neobilježenom grobu, sve do 2. decembra 1996., kada mu je klanjana dženaza i organizovan spektakularan ukop na Memorijalnom šehidskom mezarju Kovači. Danas, 32 godine kasnije, sve njegove žrtve još nisu identificirane niti dostojanstveno ukopane. Prije četiri godine na Kazanima je, voljom tadašnje gradonačelnice Benjamine Karić, otkrivena spomen-ploča, ali je konkurs za spomen-obilježje poništen, a imena na ploči upisana proizvoljno”.
Smatra da se radi o pokušaju minimiziranja ratnog zločina pokazuje i izbor datuma – 9. novembar, Dan sjećanja na stradale na Kazanima.
“Dvadest šesti oktobar, kada je država BiH pokazala snagu da se obračuna sa cacama u vlastitim redovima, godinama je bio obilježavan kao dan sjećanja i apel da se posmrtni ostaci identificiraju i dostojanstveno ukopaju. To sjećanje organizirale su nevladine organizacije i mediji, podsjećajući na to svake godine da suočavanje s prošlošću ne smije biti zamijenjeno kozmetičkim gestama.
Žrtve zaslužuju da budu prepoznate, zaslužuju spomen-ploču u gradu u kojem su živjele sa svojim komšijama, dijeleći svakodnevicu opsade. Do danas, to se još nije dogodilo. UDIK zagovara da se njihova prvobitna mjesta ukopa na kraju groblja Sveti Josip konačno dostojanstveno obilježe”, potcrtala je Selimbegović.
Njemačko iskustvo i lekcije iz prošlosti
Njemački novinar i istoričar Bert Hoppe govorio je isključivo iz njemačke perspektive i o iskustvu suočavanja s prošlošću.
Podsjetio je na to da se tema „zločina koje je počinio vlastiti narod“ u Njemačkoj otvorila tek deset godina nakon Drugog svjetskog rata. Prvih godina, Nijemci su se bavili uglavnom vlastitim žrtvama – protjerivanjima, poginulim vojnicima i civilnim stradalnicima bombardovanja – dok su zločini prema drugima ostajali potisnuti.
“Nakon 1945. godine, više od 12 miliona Nijemaca protjerano je iz istočne i jugoistočne Evrope, uključujući i područje tadašnje Jugoslavije, što se duboko urezalo u njemačko kolektivno pamćenje. U novim naseljima ulice su dobijale imena gradova iz kojih su bili protjerani. O tome svjedoči i desetotomno izdanje naučnoistraživačkog rada o protjerivanju Nijemaca – pokušaj dokumentovanja sopstvene traume, ali i prvi korak ka kasnijem suočavanju s istinom o onome što su sami počinili”, istakao je Hoppe.
Svjedočenja i zaključci
Predstavnik UDIK-a Edvin Kanka Ćudić podsjetio je na to da je organizacija od 2015. godine dokumentovala predmete ratnih zločina u BiH.
“Naša prva objavljena publikacija bila je vezana za Brčko, a sljedeća, 2016. godine, za Kazane. Godine 2020. dobila je drugo izdanje, a sada je ta publikacija doživjela i treće, dopunjeno i izmijenjeno izdanje. Ona donosi još potpunije podatke o žrtvama, pa je taj broj sada veći nego što je predstavljen na spomeniku. Branislava Blagojevića nema ni dan-danas na spomeniku, iako je reekshumiran s lokaliteta i sahranjen na groblju Sveti Josip”, reći će Ćudić.
Takođe, dodaje, tu je i Miodrag Vučurović, brat Zorana Vučurovića, čija je identifikacija bila 2024, pa ponovo 2025, te da ni njega nema na tom spomeniku.
“Publikacija donosi i predmet koji se vodio dugo godina i koji je obilježio Kazane, a to je predmet protiv Samira Bejtića. Taj je predmet državu koštao nekoliko miliona maraka, više od dvadeset godina je trajao pred Kantonalnim sudom u Sarajevu, a Vrhovni sud je svaki put presudu vraćao na ponovno suđenje, da bi Samir Bejtić u konačnici bio oslobođen”, napomenuo je Ćudić.
Istoričar Edin Omerčić naglasio je da je danas posebno važno govoriti o zločinima počinjenim „u naše ime“. To je teška i bolna tema, ali bez nje nema istinskog pijeteta prema žrtvama.
“Nastojim toj temi pristupiti tako da se žrtvama i njihovim porodicama pokaže pijetet. Bosanskohercegovačka historiografija o Kazanima najviše se približila istini kroz problematiziranje akcija Trebević i Miljacka iz 1993. godine, koje su bile usmjerene protiv Cacine brigade. Često se, međutim, elegantno prešućuje uzrok – ne govori se zašto je došlo do sukoba s tom brigadom, već se to prikazuje kao da su pojedini komandanti jednostavno izašli iz okvira zakonitosti i mogućih oblika tolerancije”, cijeni Omerčić.
Potrebno je, mišljenja je, početi istraživati i infrastrukturu počinilaca – njihovu antropologiju, njihovu istoriju, kako se od jednog običnog čovjeka, našeg komšije, u samo nekoliko mjeseci može stvoriti počinilac zločina?
“Sarajevo će sve dok se ne suoči sa Cacinim zločinima biti grad u kojem zive ljudi razvučene pameti. A kad živite u takvom gradu, među stanovništvom čiju je savjest moguće razvući na sve strane, političke elite, sve tri, uvijek će znati kako da iskoriste taj prostor i manipulišu žrtvama”, rekao je Omerčić.
Politički i društveni kontekst
Vijećnik Adi Škaljić podsjetio je na to da je prije nekoliko godina za inicijativu je bilo šest glasova za, 26 suzdržanih ili protiv (na indirektnim izborima u Gradskom vijeću). Ako je to bila ikakva slika Sarajeva, onda je bila porazna.
“Sada je novi saziv Gradskog vijeća. Nisam uvjeren da bi rezultat bio bolji, ali mislim da bi vrijedilo pokušati. Nadam se da će se broj glasova za povećati”, smatra Škaljić.
Smatra da su, prije svega, potrebne promjene na spomen-ploči što se tiče tehničkog dijela (podaci o žrtvama).
“Inicirana je i spomen-ploča na groblju Sveti Josip, koja je dobila istu podršku od šest glasova u prošlom mandatu”, istakao je Škaljić.
Takođe, postoji inicijativa da spomen-ploča bude postavljena i u centralnom dijelu grada.
Erna Mačkić iz Centra za postkonfliktna istraživanja je istakla:
“Jako je bitno da zajedničkim snagama, civilni sektor, politika i mediji, doprinesemo suočavanju s prošlošću. Nikada nisam promatrala žrtve i počinioce po etničkoj pripadnosti. Svaka žrtva je žrtva, i svi trebamo doprinijeti da toj žrtvi obezbijedimo minimum pravde, komemoraciju, memorijalizaciju, ili bilo koji drugi način da se dođe do suočavanja s prošlošću”.
Istakla je da počinioce, bez obzira na to kojem narodu pripadali, ne kvalifikuje kao svoje.
“Ko god da je kriv za neki zločin, za suzu jedne majke, on je zločinac i to će ostati, i njegovo ime treba svi da znamo”, zaključila je.
Kazani nisu samo rana Sarajeva – oni su ogledalo naše savjesti. Sve dok svaka žrtva ne bude imenovana, svaka grobnica obilježena, a svaka istina izgovorena – grad će nositi teret šutnje.
antiportal.ba