U vremenu u kojem se historijski revizionizam, govor mržnje i politički ekstremizam sve češće pojavljuju u javnom prostoru, antifašizam ponovo postaje tema od ključnog društvenog značaja u regionu Balkana. Hrvatsko društvo već duže vrijeme prolazi kroz duboke ideološke i vrijednosne podjele, koje posljednjih mjeseci sve češće izlaze na vidjelo kroz javne događaje, kulturne manifestacije i političke poruke. Povod za razgovor s prof. dr. Katarinom Peović, istaknutom hrvatskom antifašistkinjom i intelektualkom, i nekadašnjom saborskom zastupnicom, bili su masovni koncerti s jasnim političkim porukama, porast nasilja prema manjinama i antifašistima, te otvorena tolerancija povijesnog revizionizma s najviših političkih razina. U intervjuu Pejović analizira kako se ekstremizam normalizira kroz kulturu i politiku, zašto se Drugi svjetski rat uporno vraća u javni diskurs i kome to danas koristi. Posebno upozorava na ulogu političkih i ekonomskih elita u proizvodnji društvenih sukoba, kao i na opasnu relativizaciju fašizma u suvremenoj Europi.
U Hrvatskoj je evidentna duboka podijeljenost društva. Hrvatska je izbila u prvi plan najvećim koncertom ikada u regiji, pa i u Europi, koji je imao niz i političkih poruka. Smatra se da je to bila desničarska mobilizacija, kod nekih i fašizacija. Da li je to simplificirano. Kako gledate na ovo?
Pa da je to bio glazbeni događaj, onda ne bi smo imali problema. Tamo su se slale poruke političke prirode. Sam Tompson u svojim pjesmama komunicira ove poruke koje su antihumanističke i politički potpuno neprihvatljive. Obično se spominje ta bojna Čavoglave gdje on pozdravlja za Dom spremni, pozdrav kojem su Ustaše pozdravljale. No ono što je važno reći, sam taj pozdrav je u Hrvatskoj zvanično označen neprihvatljiv. Tim pozdravom su salutirale Ustaše I njime pozdravljali Ante Pavelića. Međutim, ima I drugih elemenata njegovih pjesama. Imate rasističke stihove posvećene plavoj djeci bijelog lica. Imate stihove koji su posvećeni emigraciji gdje se kaže da je ‘45-a bila loša. Bila loša kome? Onima koji su bili na pobijeđenoj strani. Možemo kritizirati društvo nekadašnjih socijalizama, ali je ‘45-e pobijeđen nacizam u Europi. Dakle, imate niz neprihvatljivih poruka I samu činjenicu da je Tompson se deklarirao kao ljubitelj Ante Pavelića. Međutim, nije jedini problem taj koncert. Imali ste puno drugih situacija. Nasilno prekidanje događaja srpskog folklora u Splitu. I to samo zato što je riječ o srpskoj nacionalnoj manjini.
A da li sve što se poslije dešavalo je ohrabreno masovnošću tog koncerta?
Sigurno. Masovnost tog koncerta je ohrabrila ekstremiste i one koji ih podržavaju. Cijelo ljeto nakon toga mi pratimo te takozvane zabranitelje koji hodaju okolo po festivalima I zabranjuju programe. Tako u Benkovcu su uspjeli blokirati jedan kulturni događaj. Onda stvari idu još dalje. Taj srpski folklor u Splitu, pa krajem 11. mjeseca u Zagrebu, Rijeci i Puli gdje se u Rijeci 30 deklariranih Ustaša bacalo petarde na obitelji sa djecom koje su hodale tu u povorci. S druge strane, nakon tog prosvjednog marša imate policiju u Rijeci koja hapsi I diže optužni prijedlog protiv prosvjednika koji je nosio tradicionalnu hrvatsku zastavu NOB-a sa crvenom zvijezdom, a sa druge strane gledaju dok napadaju povorku.
Ono što je problematično, nisu samo ti pojedinačni događaji, niti Tompson, već da se sa najviših političkih razina tolerira I potiče opasni povijesni revizionizam koji je sažet u onoj formuli da je pod znakom HOS-a Za dom spremni branila se Hrvatska, a pod crvenom zvijezdom Hrvatska se napadala. To je, hajmo reći, sažetak onoga što danas proustaški orijentirani političari zastupaju. Ali nažalost I neki povjesničari u Hrvatskoj.
Sada mi možemo postaviti pitanje, koji nam je vrag ušao u sve nas pa se bavimo tim Drugim svjetskim ratom. Moramo se sjetiti zašto je fašizam uopće ‘30-ih godina prošlog stoljeća nastao. On je uvijek bio jedan odgovor elita koji je išao za tim da se radnička klasa, koja je uvijek bila najveći subjekt, usmjeri u nekom pravcu. Danas je elitama u interesu da se svađamo na nacionalnoj osnovi. Dok se dva radnika svađaju, Srbin I Hrvat, oni ne udaraju na onog protiv kojeg bi se trebali organizirati. Mi u Hrvatskoj praktički nemamo radničkih prava. Nemamo adekvatne ugovore. Svaki šesti radno sposobni stanovnik je iselio. U BiH je svaki drugi stanovnik iselio. Pola nacije je kod vas iseljeno! A mi se bavimo time da li su srpski i hrvatski različiti jezici u trenutku kada će krajem ovog stoljeća vjerojatno oba jezika izumrijeti. Bavimo se pitanjima I sukobima koji nisu relevantni za naš život, ali to radimo upravo što to elitama odgovara I što generiraju.
U nekoliko izjava, barem površno gledajući, premijer Hrvatske Plenković je osudio svaki ekstremizam i nasilje. Može li se desiti da zadnja zbivanja mogu da utiču na raslojavanje u HDZ-u u smislu tvrđe i, uvjetno rečeno, lakše nacionalne struje?
Optimistično zvuči, ali ne. Doduše, imamo radikalne poruke, poput ministra obrane Medveda koji na nasilje nad političarima koji su se deklarirali kao antifašisti, kaže da malo smirimo svoju retoriku, a onda Plenkovića, koji je umiveni evropski demokrat koji neće to reći, ali će to misliti. I to je jedina razlika između Medveda I Plenkovića. Suštinski, HDZ politika, ili Plenkovićeva politika je odgovorna za porast nasilja. Zapravo nije ovo samo karakteristika Hrvatske I regiona, već mi imamo porast nasilja na globalnoj razini gdje se Plenković I njegova vlada svrstavaju uz najrigidnije ratnohuškačke politike koje dolaze iz centra Europske unije i SAD-a. Treba slušati samo generalnog sekretara NATO-a šta traži od Europe. Amerika, kao I uvijek, izvlači svoju ekonomiju uz pomoć vojne industrije, jer konkurentno gubi od Kine i Indije. I naše vodstvo je u potpunosti na strani tih politika koje su danas postale mainstream politike.
No, i tu, u Europi, je karakterističan taj povijesni revizionizam. Mi smo imali nekoliko rezolucija Europske unije koje su izjednačavale fašizam i komunizam. Dakle, baš je Europska unija pokrenula te rigidne stranke u Europskom parlamentu. Te rezolucije opasno relativiziraju prošlost da se fašizam izjednačava sa komunizmom. Može se naslutiti šta je njima cilj. Svi naravno trebaju osuditi zločine staljinizma, ali izjednačiti ideju koja je počela od ideje jednakosti I pravednosti I solidarnosti, ne mogu se nikako poistovjeti sa idejama fašizma koje, i u startu i u provođenju, su bile nehumane, a onda zločinačke. Ponavljam, ovo je u interesu bilo tim elitama. Ta maglovitost između, najobičnije rečeno, dobra i zla odgovara kada treba zastupati antihumanističke politike. To je svima jasno kada gledamo Gazu i genocid koji se u Gazi zbiva gdje zapravo Europska unija i svijet gleda I podupire. Prije 80 godina smo rekli – nikad više. “Nikad više” je samo odnos snaga.
Radenko Udovičić