Razgovarala: Alima Čitaković
Kao evaluator na jednom velikom projektu, u kojem je učestvovalo mnogo organizacija iz cijele BiH, Goran Bubalo insistirao je da baš on bude taj koji će posjetiti Udruženje žena Romkinja „Bolja budućnost“ u Tuzli. S velikom su ga radošću tada dočekale aktivistice koje se unazad 20 godina neumorno bore za pava žena romske nacionalnosti. Prošle su godine od tog susreta, Goran je svojim odlaskom ražalostio mnoge, a posebno one koji su iz njegovog aktivizma crpili snagu da sanjaju neke svoje snove i nastave dobijati pozitivne evaluacije. O tome šta za nju znači Mirovna nagrada „Goran Bubalo“, razgovarali smo s Indirom Bajramović, direktoricom Udruženja žena Romkinja „Bolja budućnost“, dobitnicom ovog priznanja u 2021. godini. Porijeklom iz Jajca, Indira živi i radi u Tuzli, pa iako nikada nije živjela u romskoj zajednici kaže da su one njen neodvojivi dio i da za sebe nikada nije vidjela drugi poziv, do pomaganja onim najugroženijim u ovim siromašnim zajednicama. Da bi bila bolji primjer drugim ženama i pokazala da kad nešto stvarno želiš nađeš način, a ne izgovor, Indira je nedavno diplomirala na Ekonomskom fakultetu.
Već dvije decenije ste potpuno profesionalno, emocionalno, mentalno i fizički investirani u rad na polju ljudskih prava, konkretno žena Romkinja. Kakvi ste bili prije 20 godina?
Iako se nisam puno promijenila, tada sam mislila da mogu sve. Čini mi se da sam se borila protiv svih. Žene i djeca su tada mnogo više doživljavali diskriminaciju i na ulici i u institucijama, što mi je jako teško padalo. Sada ipak stvari mogu da sagledam iz drugog ugla, zbog velikog iskustva koje imam, pa rješenjima problema pristupam malo, rekla bih, pametnije.
Da li još uvijek bijete iste bitke?
Situacija je danas dosta povoljnija, ali bitke su iste. Jako sam se trudila približiti sve probleme s kojima se te žene susreću široj javnosti u našoj državi, jer se o tome nije znalo mnogo. Svaka tužna priča naših korisnica je film za sebe i skoro ni jedna žena nije svojim izborom izašla na ulicu da prosi ili odlučila da djecu ne upiše u osnovnu školu.
Koja su ljudska prava Romima uskraćena?
Osnovna! Pravo na zaposlenje, krov nad glavom, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje… Ovo su prioriteti kad je riječ o Romima kao manjini, a svaki pojedinačno nosi niz problema i prepreka. Loš položaj žena Romkinja je stoga spona mnogobrojnih kompleksnih, potpuno zanemarivanih problema. Ja jedini izlaz iz ovakve situacije vidim kroz ekonomske poticaje za žene, kako bi postepeno stekle samopuzdanje, znanje i finansijsku neovisnost. Teško je razumjeti taj transgeneracijski život na rubu egzistencije. Jedan od razloga, ako ne i uzrok nasilju koje žene trpe je ekonomska ovisnost o partnerima, zbog čega je obrazovanje, posebno djevojčica, najvažnije kako bi se ovaj lanac prekinuo.
Zahvaljujući radu Vaše organizacije u proteklim je godinama stasala nova generacija osviještenih žena Romkinja. Uspijevaju li se danas one oteti začaranom krugu diskriminacije unutar romske zajednice?
Mi stalno radimo sa ženama i velika je razlika u zajednicama gdje radimo s ljudima u odnosu na one gdje ne radi niko. Tamo gdje smo upoznali žene koje su prepoznatljive i imaju uticaja, ohrabrile smo ih da osnuju udruženja i danas zahvaljujući tome imamo Žensku romsku mrežu. Dugotrajan je proces mijenjanja svijesti. Ponegdje žene još uvijek ne znaju da ne moraju da trpe nasilje, da treba da vode računa o zdravlju i slično. Veliki je strah i nepovjerenje utkano u njihove tužne sudbine. Ali sve je više i onih koje vode sasvim normalne živote.
Da li Vi jedini čuvate leđa ženama ove manjinske populacije u BiH?
Mi žene jedne drugima čuvamo leđa. Puno puta sam bila u situaciji da branim stavove svih žena generalno. Pa, gdje bismo mi bile da se ne podržavamo?
Čini se se ova borba vodi na 2 fronta – unutar i izvan romske zajednice?
Ja bih rekla na 3 fronta. Unutar zajednice radimo s muškarcima koji su jako zatvoreni i ne doživljavaju žene jednakima. Čak ni oni koji vode romske organizacije ne doživljavaju ženska udruženja ravnopravnim partnerima, tako da se na neki način još uvijek suočavamo sa zaostacima patrijarhata. S druge strane trudimo se smanjiti diskriminaciju Roma, odnosno žena Romkinja u društvu generalno. Na primjer, da bismo osigurali veću uključenost žena u zdravstveni sistem, morali smo prvo raditi na edukaciji žena, kako bi shvatile važnost preventivnih pregleda, nakon toga smo radile sa muškim članovima porodica da bismo ih ubijedili da ne radimo ništa štetno i na koncu smo radili sa institucijama kako žene na pregledima ne bi doživljavale diskriminaciju. Ovaj najjednostavniji primjer preslikava se na skoro sav naš rad s korisnicima na terenu.
Je li generalno nepoznavanje kulture i običaja Roma posljedica dugogdišnje zatvorenosti romskih zajednica?
Onoliko koliko ćete vi željeti da znate svog komšiju, toliko ćete i znati o njemu. Kod nas se čini da niko nikoga ne poznaje. Ipak, sreća je u našoj multikulturalnosti i da smo navikli živjeti jedni s drugima. Iako su Romi u BiH već preko 600 godina i prema nezvaničnim informacijama romskih nevladinih organizacija u BiH danas živi između 60-80 hiljada Roma, o našoj kulturi, tradiciji i istoriji se u javnosti i medijima vrlo malo govori. Od toga treba krenuti.
Goran Bubalo bio je beznadežni vjernik u mir. Šta Vas pokreće, zbog čega nastavljate i kada bi drugi odustali?
Svi mali dobri ljudi, pa i ja, vjeruju u mir. Mir nema alternativu i na njegovoj promociji i održivosti trebamo raditi danonoćno. Upravo zbog toga mene vodi želja za pomaganjem, želja za stvaranjem opipljivih promjena.
Je li ovo samo još jedna nagrada u nizu za Vas ili ona ipak ima neko posebno značenje?
Svaka nagrada je draga, jer ona znači da neko primijeti naš naporni rad. Iako sam dobitnica mnogih priznanja u Evropi, kada ono dolazi iz moje zemlje, kao što je to bilo sada, ima poseban značaj i težinu. Naša je obaveza tim veća zbog toga što nam je Goran svima ostavio u naslijeđe zadatak da održimo mir i unaprijedimo stanje ljudskih prava u našoj zemlji. Proći se vrijeme prije nego što će se na ovim prostorima opet pojaviti neko kao što je bio Goran. A do tada nam ne preostaje ništa drugo nego da svakog dana dajemo svoj maksimum.