Edin Ramulić, član inicijative „Jer me se tiče“: Promjena odnosa je i promjena svijesti

Sa Edinom Ramulićem članom inicijative za izgradnju kulture sjećanja u Prijedoru „Jer me se tiče“ razgovarali smo u povodu ovogodišnjeg obilježavanja Dana bijelih traka

Razgovarao: Đorđe Krajišnik

Kako je u Prijedoru ove godine dočekan Dan bijelih traka?

I mi smo se morali prilagoditi svemu ovome što je pandemija donijela u naše živote, poštovati važeća pravila zbog ograničenog okupljanja. Nama je centralno dešavanje bio protestni marš ulicama Prijedora do gradskog trga, tako da je i ove godine to bilo, ali u manjoj mjeri nego ranijih godina, sa brojem od pedeset učesnika koji su učestvovali u šetnji. Ono što je ogroman napredak u odnosu na ranije godine, jeste u tome što možda ovaj put i nemamo tu neku veliku potrebu za protestom. Svaki put kada smo obilježavali Dan bijelih traka on je jednim dijelom bio komemorativan, zbog toga što smo se tada sjećali tih stotinu i dvoje ubijene prijedorske djece u ratu, istovremeno ovaj događaj je bio i protest prema lokalnim vlastima što ne dozvoljavaju da se podigne spomenik ubijenoj djeci u centru grada. 

Ovaj put, za razliku od prethodnih godina, mi zapravo imamo po prvi put jednu bolju atmosferu sa kojom smo ušli u ovogodišnje obilježavanje Dana bijelih traka. Na neki način u seriji razgovora koje smo vodili od prošle godine sa nadležnim iz gradskih vlasti, došli smo do toga da više nema političkih prepreka i protivljenja bilo koga iz lokalnog parlamenta i izvršne strukture, od strane gradonačelnika i njegovog kabineta, dakle nema više protivljenja. Svi su se složili da taj spomenik može da se podigne u gradu Prijedoru. Međutim, sada smo tek ušli u tu tehničku realizaciju koja zahtijeva puno koraka, koje nismo do sada imali priliku vidjeti u drugim sredinama. Probijamo led i otvaramo mogućnost da se to, nadamo se, počne dešavati i u svim drugim sredinama koje imaju sličnu situaciju. U kojoj su manjinski dijelovi zajednice više stradali u ratu i nemaju sada jednaku priliku za sjećanje i komemoriranje kao što dominantna većina ima. Ali naravno, niti je sav problem u memorijalizaciji, niti je sav problem u nepodizanju spomenika. Time se ne rješava sve, ali u toj simboličkoj reparaciji i kao jedan prvi i značajan korak je veoma bitno i to.

Možemo li u tom smislu reći da se, nakon godina vašeg rada i istrajnosti na polju kulture sjećanja, ali i pomirenja, ukupna slika u Prijedoru počela mijenjati u odnosu na percepciju zločina iz devedesetih u ovom gradu?

Pa ta slika je već od samog početka bila već drugačija, i mislimo da možemo reći da je naš pristup u svemu ovome bio prilično jedinstven. Ne samo kada je u pitanju BiH, nego i region. Naše nadrastanje nacionalnog, odbijanje da polazimo samo sa jedne identitetske ili etničke pozicije, je dovela do toga da smo mi već u startu bili bitno drugačiji. I već sam taj pristup, dolazak u Prijedor mnogih aktivista za ljudska prava, tih ljudi koji su dolazili u ovaj grad da pruže podršku, i da se bore za neki normalniji svijet tu kod nas, to je već bio neki napredak. Sada smo došli u situaciju da možemo reći da je taj pristup doveo do pozitivnog rezultata. I vlasti su se promijenile, a one su nažalost još uvijek bitne u svim tim odnosima, one kreiraju kuda će ići naše suočavanje i sjećanje na ono što je rat i što su njegove posljedice. 

Uspjeli smo našim pristupom da promijenimo razmišljanje kod ljudi koji drže vlast u Prijedoru, i doveli smo do toga da je promjena odnosa dovela do promjena svijesti. Prijedor je, da se razumijemo, jedna od lokalnih zajednica koja je najopterećenija u bivšoj Jugoslaviji, zbog broja i načina počinjenja ratnih zločina. Mi smo imali u startu veoma tešku poziciju, opterećenu time da imamo najveći broj do sada presuđenih ratnih zločinaca. Ljudi koji su dio te zajednice, koji žive tu, koji nisu došli od nekud sa strane. Svim time smo mi bili opterećeni, i još uvijek jesmo. Sa druge strane imali smo i neke prednosti, prije svega da je tu jedna vidljiva povratnička zajednica, da se tu ta zajednica borila i po nekim drugim pitanjima. Tako da smo iskoristili taj momenat da imamo i vidljivi povratak ljudi koji su bili žrtve progona. Također, usmjerili smo i fokus mnogih NVO organizacija ka Prijedoru. Sve što se dešavalo nije bio neki projektni rad organizacija, nije niko sa nama posebno radio, sve je došlo iznutra iz lokalne zajednice i od strane pomoći aktivista koji su htjeli doći u Prijedor.  Dakle, ovo nije bilo željeno, ovo nije nešto na što je bh. društvo spremno, tako da mi se čini da mi idemo puno prije vremena. Otišli smo korak dalje, to nas i opterećuje, ali nam i daje podstreka da radimo ono što je jedina moguća stvar da bismo došli do toga da ljudi ovdje jednom ponovo žive neopterećeni tim svakodnevnim nacionalizmom i mržnjom. 

Kako na sve to ipak reaguju i percepiraju obični građani, imamo li na umu da su mediji i politike najčešće o kulturi sjećanja i komemoriranju žrtava govorili ostrašćeno i u potrebama dnevno-političkih razračunavanja?

Ne možemo tačno znati šta misli većina ljudi, nemamo takvu vrstu istraživanja. Ono što možemo reći na osnovu iskustava koje smo mi imali, jeste da su protestne šetnje u Prijedoru ranijih godina bili najmasovniji skupovi toga tipa kod nas. Najviše ljudi je izašlo na ulicu, s te strane imamo pokazatelj da jedan značajan dio ljudi osjeća i doživljava to kao ono što ga se tiče. Sa druge strane, mi sve ovo vrijeme, i u pripremama i u organizaciji, nismo imali pojedinačnog otpora, jedini otpor koji smo mi imali bio je od strane vlasti i policije. Gdje je bilo pokušaja da nas se ograniči u našim šetnjama, i u pokušaju da u javnom prostoru prikažemo stradanje prijedorske djece. Nikada se obični građani nisu tome suprotstavljali. Dakle, sa jedne strane imamo ljude koji na taj dan izlaze sa bijelom trakom, a sa druge strane nema na to negativnih reakcija. Prijedor je, ponavljam, unatoč svoj opterećenosti postigao jedan nivo da možemo reći da je u nekoj prednosti u odnosu na neke druge zajednice. Tako da, mislim, kad se uloži rad, kad se i pritisne vlast, kad se radi na prosvjetljenju i objašnjava, kad se radi strpljivo i predano kako smo mi radili, da se mogu ljudi promijeniti na bolje. Suštinski u tome je bilo važno da smo uspjeli prevazići politička prepucavanja i stranačku zloupotrebu same kulture sjećanja i komemoriranja. 

Šta za vas, da pokušamo poslati poruku i drugima, s obzirom na vaše neposredno iskustvo u Prijedoru, jeste kultura sjećanja i komemoriranja? Pokazalo se, čini se, na vašem radu da jedino taj pristup, bez ostrašćenosti i političkih emocija, vodi ka pomirenju i životu koji nije ona naša nezgrapna kovanica poznata kao suživot?

Upravo ta riječ suživot objašnjava našu generalnu sliku. Mi imamo dva zacementirana, paralelna, narativa koja se grade u dvije zajednice, oni su u suživotu, svako svoje obilježava i komemorira ali bez imalo osjećaja i potrebe da se ta vrsta odnosa uspostavi i prema zločinima koji su sprovedeni nad drugima. Onim što smo mi uradili prevaziđen je taj narativ, bar u slučaju Prijedora, nismo ga zatvorili unutar jedne nacionalne zajednice, nego smo ga otvorili prema gradu i prema svima. I on je sada prihvaćen, on razbija taj stereotip da u Bosni sve mora biti suživot, i da je svakom dovoljan njegov dio i svi ćemo se podnositi, ali niko nikome da ništa ne dira i ne propituje. To, tako postavljeno, i dalje ostavlja prostor za različite manipulacije i za pothranjivanje mržnje. To nije bio naš put. Jer to i tjera ljude iz ove zemlje, taj neprestani teror straha. Ljudi ne odlaze samo zbog ekonomskih razloga, nego upravo jer nisu sigurni da svojoj djeci ovdje mogu garantovati život bez tih etničkih trvenja. Mi radimo sa mišlju da se to zaista mijenja, da može bolje, da možemo na kraju svi se složiti oko nečega, i da možemo zajednički i prevazići nešto što je bilo najstrašnije. Ipak najstrašniji je rat, sve ovo poslije nije isto. Rat je bio najgori. Ali ako mi možemo u Prijedoru dati nekih pozitivnih pomaka, onda to sigurno mogu i neke druge zajednice. 

This article has been produced with the support of the European Endowment for Democracy (EED). Its contents do not necessarily reflect the official opinion of EED. Responsibility for the information and views expressed in this article lies entirely with the author(s).

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.