Uslijed tendencije sve češćeg iskorištavanja prirodnih dobara i javnih resursa, na način koji nije dovoljno transparentan, te u pogledu koristi i štete nije dovoljno proporcionalan, ukazala se potreba za analizom pravnog okvira za dodjelu koncesija. Za potrebe preliminarne analize, u okviru projekta “Promoviranje participacije građana u lokalnoj upravi”, analiza obuhvaća tri kantona/županije FBiH, i to zakone o koncesijama Hercegovačko-neretvanskog kantona/županije, Zapadnohercegovačkog kantona/županije i Livanjskog kantona/županije. Analiza ima cilj da identificira postojeći, ili pak nedostajući, prostor kojim se osigurava javni nadzor i mogućnost participacije građana u postupcima odlučivanja o dodjeli koncesija, te usporedi usklađenost kantonalnih zakona sa relevantnim entitetskim, državnim i međunarodnim pravnim okvirom. U konačnici analiza nastoji da, u preventivnom smislu, uz djelomični osvrt na praksu, identificira potencijalne izvore nezakonitosti ili arbitrarnosti, predloži ključne preporuke, smjernice i najbolje prakse u cilju demokratizacije upravljanja javnim dobrima i unaprijeđena pravnog okvira.
Glavna odstupanja kantonalnih zakona od federalnog, odnosno državnog, zakona jeste da isti uopće ne predviđaju izradu i donošenje Dokumenta o politici dodjele koncesija na nivou kantona, čime nedostaje obaveza javne vlasti da utvrdi javnu politiku kao pravnu pretpostavku za legitimnu dodjelu koncesija. Naime, radi predvidljivosti, izvjesnosti i održivosti raspolaganja javnim resursima, u nekim drugim kantonima se predviđa usvajanje ove javne politike i na nivou kantona, dok se u drugim zahtjeva svojevrsna validacija postupanja izvršne od strane zakonodavne vlasti kantona.
Dokument o politici dodjele koncesija, kao pravni akt višeg reda, se neopravdano isključuje iz okvira analiziranih zakona, čime bitno drugačije uređuju oblast i stvaraju dominantan prostor za samoinicijativne ponude zainteresiranih subjekata i raspolaganje javnim resursima za koje isti iskažu komercijalni interes koji vlade prihvaćaju, što potvrđuju i ranija istraživanja.
Iako sva tri analizirana kantonalna zakona počivaju na principima transparentnosti, zakoni ipak daju dominantne ulogu vladama, odnosno koncesorima (resornim ministrima), u pogledu kako odlučivanja o predmetu koncesije tako i pristupanju, odnosno dodjeli same koncesije. Obzirom na nedostatak bitne, i prethodno utvrđene, javne politike, ovim se stvara ambijent gdje je nužno bezrezervno povjerenje javnosti ka organima izvršne vlasti, budući da kantonalne vlade javnim resursima mogu raspolagati bez jasnog društvenog konsenzusa o potrebi, načinu i obimu tog raspolaganja.
Ovo međutim nije u skladu sa principom podjele vlasti, ne daje dovoljne garancije za javnu kontrolu vlasti u demokratskom društvu i protivno je principima koje uspostavlja Aarhuska konvencija.
U pogledu predviđanja dodjele koncesije na osnovu samoinicijativne ponude (prijedloga za dodjelu), uz procjenu javnog interesa, sva tri zakona se ne razlikuju od federalnog i državnog zakona, jer i ovi zakoni to predviđaju.
Međutim, čini se da je mogućnost dodjele koncesije na osnovu samoinicijativne ponude postao prevladavajući način dodjele koncesije, gdje se, pri tom, opravdanost raspolaganja nekim javnim dobrom cijeni na osnovu parametara iz studije ekonomske opravdanosti koju financira subjekt koji ima komercijalni interes za dodjelu koncesije, i to pod uvjetima kojim subjektu najviše odgovaraju. Kako ovu dokumentaciju izrađuju ovlaštene projektantske kuće, po narudžbi ponuđača i u svrhu dodjele koncesije koje u HNK/Ž i ZHK/Ž mogu biti i predmet dodjele bez javnog poziva – to je opravdana određena količina skepse u pogledu kako njene kvalitete, tako i samog integriteta odlučivanja o dodjeli.
Također, a kako se prije pristupanju dodjeli koncesije vrši procjena javnog interesa, naročito je simptomatično što niti jedan zakonski okvir ne propisuju jasan postupak, način i kriterije na osnovu kojih se vrši takva procjena. Niti jedan zakon ne predviđa obavezu usvajanja podzakonskog akta koji bi to uredio, čime je stvorena ozbiljna pravna praznina koju je potrebno ispuniti odgovarajućim aktom ili pravilima.
Konačno, posljedice nepoštivanja zabrane raspolaganja državnom imovinom i/ili nepoštivanja prostorno-planskih akata, i drugih nezakonitosti, najbolje se ogledaju u odluci federalnog ministarstva o odbijanju studije utjecaja za projekat otvaranja postrojenja za proizvodnju magnezija kod Kupresa, zatim činjenici podnošenja tužbe od strane Pravobranilaštva BiH protiv kantonalne Vlade i investitora radi utvrđivanja ništavosti ugovora o koncesijama dodijeljenih kod Mostara, kao i odluke suda u vezi uspostavljanja prava služnosti na državnoj imovini od strane kantonalne vlasti. Sve navedeno je relevantno i za budući rad kantonalnih organa u vezi sa dodjelom koncesija, te je iste korisno uputiti na meritum ovih predmeta.
Na temelju analize zakona, donesene su preporuke čijom implementacijom bi se postiglo sljedeće: a) legitimna politika kao okvir raspolaganja, b) transparentno utvrđivanje javne politike, c) ograničena ovlaštenja izvršnih organa, d) dodjela putem tendera, e) apsolutna preferencija javnog interesa, f) autonomno ekonomsko utvrđivanje opravdanosti, g) legitiman nadzor realizacije i h) spriječene maliciozne prakse.
Veći stupanj demokratičnosti u odlučivanju u oblasti koncesija je preduvjet za uspostavu održive koncesijske politike. Bolji društveni konsenzus o uvjetima i načinu raspolaganja javnim dobrima i resursima, utvrđen u demokratskom procesu, dao bi pretpostavke kako za jačanje zajedničkog ekonomskog prostora, tako i za bolji regulatorni okvir i opravdane investicije.
Cijelu analizu možete pronaći na LINKU.