Nagradom od 1.500 eura i brončanom plaketom s likom Jože Horvata HEP odaje počast književniku, humanisti, partizanu, antifašisti, putopiscu i moreplovcu
Nagrada “Joža Horvat”, koju je osnovalo Hrvatsko društvo pisaca (HDP), nova je godišnja književna nagrada za najbolje putopisno djelo, bez obzira na vrstu ili rod, regionalnog je karaktera, a na natječaj se mogu prijaviti pisci koji pišu na jezicima s kojih nije potreban prijevod.
“Zašto baš sada? Nevažno je kada neke stvari dođu, važno je da dođu, i u vrijeme i u nevrijeme, ovo s Jožom je specifičan slučaj, Joža Horvat i njegova supruga Renata su zavještali i poklonili svu svoju književnu ostavštinu Hrvatskom društvu pisaca, prema tome, to je bio i moj moralni dug”, kaže inicijator Nagrade, poznati zagrebački pisac Branislav Glumac.
PARTIZAN OD 1941.
Sjećanje je nezaborav. Ovdje i u rangu predivne, ushićujuće, ohrabrujuće poruke. Joža Horvat (Kotoriba, 1915 – Zagreb, 2012) je legendarno ime. Proslavljeni književnik, humanist, putopisac i moreplovac, aktivni sudionik Drugog svjetskog rata, u kojem kao partizan sudjeluje od 1941, antifašist koji svojim snažnim antifašističkim uvjerenjima ostaje vjeran do posljednjeg uzdaha.
Osnivanjem Nagrade “Joža Horvat” za najbolje putopisno književno djelo, kako se ističe, Hrvatsko društvo pisaca želi odati počast i uspostaviti kontinuitet pamćenja i sjećanja na književni i društveni doprinos Jože Horvata, ali i potaknuti vrednovanje putopisa kao autorskog djela. Kako se navodi u Pravilniku o dodjeli koji su objavili na svojim mrežnim stranicama, Nagrada se dodjeljuje izmjenično: jedne godine za najbolju objavljenu putopisnu knjigu u posljednje dvije godine, a iduće godine za najbolji neobjavljeni rukopis putopisa, također u posljednje dvije godine.
Nagrada “Joža Horvat” uključuje iznos od 1.500 eura, a u ruke nagrađenog autora ide i brončana plaketa s likom Jože Horvata, rad akademskog kipara Zorana Jurića. Nagradu financijski osigurava Grad Zagreb, naglašava se. U razgovoru samo za čitatelje Oslobođenja pisac Branislav Glumac pojašnjava svoje motive: “Predložio sam Hrvatskom društvu pisaca da se ide s gestom na gestu, Joža Horvat je poklonio svoju ostavštinu i dužni smo, moralno i estetski, da mu to uzvratimo. U prvi mah je bilo malo začuđenosti, a onda su prihvatili. I sad su se o toj Nagradi razvikali i televizija i štampa. Kako ja znam Jožu, kako sam prijateljevao s njim, ne u velikim mjerama, ali bilo je to jedno pristojno prijateljstvo, to je bio moj osobni čin da napravim, da kao čovjek i kao pisac iniciram Nagradu.”
Nitko od ovih mlađih Jožu naravno nije poznavao, dodaje. Moje ulet pitanje glasi: Pa valjda su pročitali knjige? Joža Horvat autor je mnogih nezaboravnih evergreena. Najpoznatiji je po knjizi “Besa” (1973), koja je dosad imala više od 15 izdanja. U ovoj knjizi, u formi brodskog dnevnika, opisuje svoju dvogodišnju fantastičnu plovidbu oko svijeta na istoimenoj jedrilici. Dva puta je, jedini iz ovog dijela svijeta, oplovio svijet na svojim brodovima Besa i Modra lasta.
“’Besa’ je kultna putopisna knjiga, a kako u Hrvatskoj nema nijedne nagrade za putopis, Nagrada ‘Joža Horvat’ je još jedan povod da se opomene našu javnost kako je putopis kao hibridna književna disciplina zapravo zaboravljen”, govori Glumac. Pa nastavlja: “Imali smo nekada sjajne putopisce, od Antuna Gustava Matoša, Miroslava Krleže, Marijana Matkovića, Matka Pejića… do mlađih kao što su Dorta Jagić i Marko Pogačar. Bilo bi lijepo da osnivanje Nagrade ‘Joža Horvat’ bude i stimulans mlađim piscima koji isto pišu putopise.”
Potcrtava da je nagrada regionalna. “Apsolutno, o tome se i radi, to nije rezervat, mogu se javiti pisci s djelima napisanim na jeziku s kojeg ne treba prijevod, a plaketa kipara Jurića bit će svake godine lijepi poklon autorima.” Dalje u razgovoru dijeli sjećanja na Jožu Horvata. Dirljiva, nježna, fascinantna. “Jože Horvat je bio originalna, unikatna osobnost. U predgovoru ‘Besi’ on kaže: nisam ja htio da oplovim more ili da u dvije godine oplovim ocean i svijet. Nego ja sam htio da pobijedim prirodu, da pokažem prirodi kako sam jači od nje… Taj bunt tog Međimurca iz Kotoribe… Mi smo ga zvali: Žabar. On je cijeli život imao taj dječački bunt, bio je na neki način čak i apostat, odmetnik. Nije se on baš uvijek slagao s onim što se događa oko njega.”
Ovo sugovornik Oslobođenja ilustrira konkretnim primjerom iz profesionalne biografije Jože Horvata. “I kao mladi skojevac, partizan, uvijek je imao oštricu prema režimu. Kada je po njegovom scenariju snimljen sjajan film ‘Ciguli-Miguli’ (1952), u kojem je kritizirao neke stvari u ondašnjoj Jugoslaviji, bio je apostat, dvije godine je proveo u Parizu, i vratio se”, govori o filmu koji se smatra prvom filmskom satirom u jugoslavenskoj kinematografiji. Zagrebački politički vrh taj film u kojem se kritizira birokracija shvatio je kao napad na vlast, pa je film zabranjen, bunkerisan, kako se to u šatri kaže, a dozvolu za prikazivanje dobio je tek 25 godina kasnije.
“I taj mu je njegov žalac buntovnički ostao za cijeli život. Volio je prijateljstva, ono što mu je bilo na umu, to je i rekao, ta njegova otvorenost zaslužuje da bude istaknuta. Ja sam to ispričao maloprije i još nekim vašim kolegama novinarima. Ta otvorenost Jože Horvata je vrlo važna, nije bio hipokrit, nije bio licemjer, bio je otvoren čovjek, otvorenog duha.”
Dolazimo do priče o nevjerojatnoj hrabrosti. Apsolutno hrabar, poentira moj sugovornik. I otkriva: jedan od najhrabrijih partizana. “Reći ću vam priču koju mi je ispričao general Ivan Šibl. Kad su oslobađali Zagreb, Joža je bio tu, u Karlovcu. Uhvatio je telefon, nazvao tamošnjeg glavnog poglavnika i rekao mu: Joža Horvat, ja dolazim za sat vremena, ako se ne maknete za sat, znate gdje će vam biti glave!”
Upravo tu osobinu Jože Horvata pisac Glumac osobno najviše cijeni. “Tu vertikalu koju je imao i nije se dao zbuniti, znate. Njega je, recimo, Franjo Tuđman zvao u HDZ i Joža mu je uputio pismo, u formi 10 pitanja mu je rekao kako se ne slaže s tim. Nikada nije prihvatio nekakve sinekure, nije bio nagradoborac, imao je tu vertikalu, čojstvenu! što je vrlo važno, koja je kod malo pisaca baš jako izražena. Godine 1939. objavio je svoj prvi dječački roman ‘Sedmi be’, koji je i Krleža tada pohvalio.”
Gospodin Glumac mi dalje u razgovoru otkriva niz pojedinosti o Joži Horvatu, autoru svima nam znanog djela “Mačak pod šljemom” (1962), koje bi trebali baš svi pročitati ako već nisu. Njegov dječji roman “Waitapu” razumjeli su odlično i preveli i u dalekoj Kini. Joža Horvat je po broju objavljenih naslova među najplodnijim i u svijetu najprevođenijim piscima ikada iz ovog dijela svijeta.
Gospodin Glumac kaže: “Dat ću vam još jedan podatak kakav je bio Joža. Njega je izuzetno volio i cijenio Tito. Godine 1946. Tito je osobno, preko Bakarića, naredio da Joža Horvat, makar s pištoljem, mora čuvati Krležu, jer je nakon rata bilo i onih koji su ga htjeli smaknuti. Tako da je Joža Horvat, kao mladi čovjek, bio i čuvar Miroslava Krleže. Kako je maršal Tito gledao na Jožu? Blagonaklono, reklo bi se, roditeljski. Da nije bilo predsjednika Tita, nikada Joža ne bi imao svoju ‘Besu’. I kad god je nešto zatrebalo, jer je to skupa jedrilica, put je bio skup, uvijek se došlo do Tita kad je nešto zapelo, nije bilo nikakvih problema.”
Ima svoju teoriju o ovom linku: “To je povezanost, ako mogu tako reći, Kotoriba i Zagorje, Međimurje i Zagorje, etno-genetska povezanost.” Joža Horvat je iz rodne Kotoribe na desnoj obali Mure otišao kao desetogodišnji dječak, ali njegovo srce je zauvijek ostalo u rodnom, sjetnom i maglovitom Međimurju, gdje je stekao avanturistički duh, svjedoče oni koji su imali privilegiju da ga upoznaju. U suživotu s prirodom zavolio je osjećaj slobode. Horvat je u sudbinskoj povezanosti s prirodom nalazio “izvorište i utočište metafizičke i zbiljske slobode”, kako je napisao.
Život Jože Horvata obilježile su dvije velike obiteljske tragedije. Na drugom putovanju oko svijeta izgubio je svoja oba sina Marka i Miću. Jednog koji nije bio s njim i njegovom suprugom Renatom na moru izgubio je u prometnoj nesreći, a drugog koji je bio s njima na jedrenjaku izgubio je uz obale Venecuele dok je ronio u oceanu. Sa svojom tragedijom nosio se snagom i hrabrošću mitskih junaka. “Ostao je unatoč toj svojoj obiteljskoj nesreći nevjerojatno stamen”, kaže naš sugovornik.
Joža Horvat je oporučno darovao svoju biblioteku s 1.147 jedinica knjižne građe Muzeju Međimurja Čakovec, kao i bogatu riznicu predmeta prikupljenih na putovanjima. Njegovu važnu ulogu u političkom i javnom životu opisuju mnogobrojna priznanja, odlikovanja, medalje i nagrade. Najveći broj poklonjenih predmeta, kojih ukupno ima više od 250, povezan je s plovidbama Jože Horvata oko svijeta (dio brodske opreme jedrilice Besa i dr), sve to izloženo je u stalnom muzejskom postavu, uključujući i kompletnu radnu sobu Jože Horvata u kojoj je posebna dragocjenost radni stol koji je ranije pripadao slavnom kiparu Antunu Augustinčiću.
OTVORENI POZIV
Inicijator novouspostavljene književne Nagrade “Joža Horvat” smatra da će odaziv biti izvrstan. “U Zagrebu i u Hrvatskoj Nagrada se već pročula, mislim da će odaziv biti velik, pogotovo među mlađim piscima. Osim toga, ima sjajnih pisaca tog izričaja i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji. Htjeli smo da to bude baš takav, otvoreni poziv, kad je danas sve isključivo, individualno i zatvoreno, da se otvorimo. Da, tako je, na natječaj se mogu javiti svi za čije tekstove ne treba prijevod”, ponavlja.
Ove godine natječaj se otvara 1. 9. i traje do 30. 9, a mogu se prijaviti knjige čije je prvo izdanje objavljeno u zadnje dvije godine (od 1. 9. 2022. do 31. 8. 2024.) Knjige se šalju na adresu Hrvatskog društva pisaca, Basaričekova 24, Zagreb. Stručni žiri čine Dorta Jagić, Gordana Crnković i Jasen Boko. U finišu razgovora gospodin Glumac mi kaže: “Nemojte zaboraviti napisati da je Joža bio veliki humanist i da je imao jedno široko srce u kojem je bilo patriotizma, ali ne i nacionalizma.” A ja se sjećam rečenice Jože Horvata: “Živi samo onaj koji za nešto živi.”
Izvor: Oslobođenje