ISA BALKAN: Vrijedim onoliko koliko puta namamim osmijehe dragim ljudima!

Mlada Belma Skopljaković prošle godine je pokrenula blog pod nazivom “Bellspiration“. Cilj mlade blogerice je promocija pozitivnih i inspirativnih priča mladih ljudi u BiH i regionu.

1. Predstavi nam se ukratko!
Najteže je kazivati o sebi, a da naposljetku rečeno ne dobije tonove hvalospjeva…
Ali kada bih izostavio najveću istinu i prećutao da sam visokoklalifikovani brojač zvijezda i vječni saputnik vjetrova, kao onaj Don Kihot, mogao bih reći da se zovem, tako prosto, Isa Balkan. Rođen sam u jednom od najljepših gradova na svijetu, Istanbulu, 1993. godine. Mali dio života proveo sam u gradu na Bosforu. Nakon prerane očeve smrti životni putokaz je bio okrenut prema Tuzli, definitivno najboljem gradu… U Tuzli sam završio Osnovnu školu „Solina“, Gimnaziju „Ismet Mujezinović“, te nakon srednjoškolskog obrazovanja prvi put sam diplomirao 2015. godine na Filozofskom fakultetu, a zatim i 2016. na Evropskom univerzitetu u Tuzli, ali ni tu moje školovanje se ne završava, jer sam odmah potom odlučio upisati master studije i upravo ovih dana maksimalno sam posvećen izradi magistarskog rada iz pedagogije. Vremenom shvatio sam da nije važno koje titule se nalaze uz ime, bez obzira da li to bilo književnik, profesor, magistar, recenzent ili sl., naposljetku je najvažnije biti dobar, iskren i voljen čovjek. A i titule također imaju svoju ulogu, one nam najbolje mogu pokazati koliko je neko društveno aktivan.
Smatram da vrijedim onoliko koliko puta namamim osmijehe dragim ljudima!

2. Možeš li nam opisati kako i kada si uplovio u svijet pisane riječi i šta za tebe znači biti književnik?
Snove sam odvažno i hrabro sanjao rasipajući ih kao zvjezdani prah po drumovima kojima sam hodio. Blesavi dječak sa sjenom u kosi, između klisa i klikeranja na prašnjavom putu, u košaru želja bez ikakvog reda ubacivao je snove kako će jednoga dana postati poznati fudbaler, glumac, pilot ili profesor, ali nikada da će jednoga dana napuniti neke sale, holove škola, biblioteke ili da će njegove knjige tražiti po knjižarama, na nekim takmičenjima kazivati njegove tekstove i sl..
Ali da budem u potpunosti iskren… Jedan od najvećih krivaca što sam počeo da pišem bila je  jedna smeđooka pirgava djevojčica kojoj sam svakodnevno pisao pjesme. Vrijeme je prolazilo, ta djevojčica je bila već odavno daleko od mene, ali to mi ništa nije bilo čudno… Bilo mi je samo čudno što mi fali pisanje stihova. Najednom sam shvatio da sam se zaljubio u pisanu riječ i poeziju, i da me svaka nova napisana pjesma rođena iz moga pera čini zadovoljnim, srećnim i boljim čovjekom! Dakle, počeo sam pisati u osnovnoj školi, to se nešto intezivnije počelo odvijati u gimnaziji, gdje sam sa petnaest godina prvi put široj čitalačkoj publici predstavio svoju poeziju.
Od tada neumorno pišem i sanjam više nego desetogodišnji dječak koji se još onomad igrao u Bari.

3. Gdje pronalaziš inspiraciju za svoja djela?
Tematika mojih djela jeste ljubav, prijateljstvo, sanjarenje, vječna borba dobra i zla. Stihovi moje poezije najčešće odišu ljubavlju, kako ostvarenim, tako i neostvarenim ljubavnim pričama, empatijom, kao i drugim stvarima koje susrećemo svakodnevno u životu, a ne pridajemo im veliku pažnju. Nažalost takve stvari percipiramo tek kada ih više ne bude, tako je i sa ljudima, u romanu sam to oslikao ovako: „Dobijemo osjećaj bliskosti, kada osjetimo voljene osobe daljinu.“
Imam potrebu i želim prenijeti svojim djelima poruke univerzalne vrijednosti, nadajući se da će jednom stihovi iz pjesama Homo Sapiens, Sa prve linije i Vjera je biti dobar odjeknuti kao što su nad nedužnim ljudima u dalekim državama odjeknuli zvukovi minobacača i pušaka. Nadam se će ti stihovi doći do vodećih glava pogrešnih sistema i da će istoimeni shvatiti da na tenku i rikverc postoji. Pored toga, i sam naziv moje treće knjige Ja ne znam da umrem usko je vezan sa tematikom svake pjesme, jer moja ideologija glasi da svako ko voli, čini dobro, kazuje istinu i sanjari nikada neće umrijeti i baš zato je naziv Ja ne znam da umrem.

4. Objavio si četiri knjige sa simboličnim nazivima. Da li bi nam objasnio šta predstavljaju i da li imaš svoje najdraže stihove koje bi izdvojio za čitaoce Bellspiration bloga?
Objavio sam četiri knjige i na taj način se ljubiteljima pisane riječi predstavio kao pjesnik i romanopisac. Stvoritelj me počastio najprije uputom da budem jedan od onih koji rade dobro, ali i piše… Svoj rad i trud najprije sam krunisao 2012. godine knjigom pjesama „Kad su ruže posljednji put cvjetale“, knjiga nosi naziv po pjesmi koju sam posvetio rahmetli ocu. Godinu dana kasnije (2013.) objavio sam drugu knjigu pod nazivom „Sjaj u tmini“, zatim 2015. knjigu „Ja ne znam da umrem“, a 2017. godine i roman „Doba uvelog cvijeća“.
Najteže pitanje koje sam mogao dobiti je da izdvojim omiljene stihove, jer na taj način ostao bih nepravedan prema svim mojim pjesmama koje su me trpile i mene i moje riječi kada niko drugi nije… Svaka od njih ima posebno mjesto u mom životu, jer oslikavaju jednu životnu epohu utkanu u tek nekoliko stihova.

Ali da ne bih ostao dužan podijelit ću određene misli iz romana „Doba uvelog cvijeća“, koje su književni kritičari okarakterisali kao vrijedne misli iz kojih se može nešto naučiti.

„Jedna kap čiste vode, vizuelno ne mijenja izgled prljave, ali mijenja njenu strukturu…“

„Ne postoji neko ko može ublažiti bol kada se neko drag izgubi. Lako je mudrovati, ali tada, ni pamet, ni hrabrost, nisu od pomoći. Srce je poseban mišić, koji ponekad izdrži veće  boli i jače napore nego tijelo, a naposljetku nekad ga slomi samo jedna loša riječ…“

„Strah je nekada i dobar… Može učiniti da padneš, da staneš u pola koraka, ali može ti dati krila da preletiš sve ono čega se plašiš! A zatim budeš još jači!“

„U svemu postoji mjera, a tako isto postoji i u željama. Srce je ludi vođa, koji bi nas poveo daleko u izgubljene dijelove mašte i puteve koje razum ne poima.“
„Zauvijek ne postoji, ali zato ovaj trenutak može postati vječnost!“
„Poljubac umije ispričati nevjerovatan broj najnježnijih riječi, kao i snažan zagrljaj koji nakon njega dođe, koji u slobodnom prevodu znači „Volim te“!“

5. Šta misliš o današnjem stanju mladih?  Da li smo pasivni koliko se priča?

Ja bih najprije spomenuo samu ulogu porodice u razvoju jedne mlade ličnosti, jer je ona od krucijalne važnosti, a mladi olako ostaju indiferentni kada je u pitanju percipiranje i poimanje važnosti porodice u njihovom životu. Kao što sam već rekao rano sam ostao bez oca, te sam odrastao sâm s majkom. Mama igra posebnu ulogu u mom životu, ona je bila moj najveći pokretač i moja najveća podrška. Zahvaljujem se svakodnevno više puta Stvoritelju koji mi je sve ovo pružio, a naročito što mi je poklonio za života osobu koja me digla, školovala i izvela na pravi put. Nekada kažem da mi je Stvoritelj još za života pokazao kako anđeli izgledaju i jednog mi je prikazao baš u obliku moje mame.
Omladina često tako grubo i nerazumljivo iščezava iz zagrljaja porodice, a svjesni svi bivamo koliko nešto vrijedi tek kada to isto izgubimo. Majka je blago koje ima neopisivu vrijednost, a život je put bez povratne karte. Stoga, volite svoje majke i milujte njihovu pažnju i prisutnost, jer zaista to je ljubav koju ni jedan pjesnik nije ispjevao. Ona je prosto neovozemaljska.
Mislim da nije sve crno kako se kazuje i prezentira u medijima. Plašim se da postajemo veliki “komentatori” i “sveznalice”, koji vide samo jednu boju, te na taj način zapostavljamo borbu da nam se situacija popravi. Mladima poručujem (a i ja sam jedan od njih) da odvažno, istinski sanjaju svoje snove, da ne odustaju od njih, da se bore časno svojim znanjem i umijećem i da sigurno pod ovim našim bosanskim nebom ima nafake za sve one dobra i čista srca.

6. Kao mladi umjetnik, koju poruku bi poslao svijetu za buđenje svijesti i duše?
Jedna lijepa misao koju sam davno naučio, a koja me vodi kroz život glasi: „Ako ne možeš da letiš TRČI, ako ne možeš da trčiš HODAJ, ako ne možeš da hodaš PUZI, šta god da radiš – SAMO SE NASTAVI KRETATI NAPRIJED!“
Bio bih tužan kada bi prošao i jedan dan, a da ne naučim nešto novo. Psiholozi su dokazali da je čovjek najsretniji kada drugom čovjeku pomogne, zato činimo i pomažimo drugima u želji da i nama bude dobro, jer nikada ne znamo šta nas čeka. Od malih nogu u djeci, u ljudima, odnosno u nama samima razvija se empatija. Empatija za određena ljudska stanja. Trebamo biti oni koji čine dobro, koji pomažu, a sve to rade u tišini. Kao što sam kazao u jednom djelu: “Nebo koje ja znam, dobra dok činimo nikada nas neće izdati.” Moj motiv je da postanem što bolji čovjek i da steknem na svakom koraku draga lica, koja će se iskreno nasmiješiti kada me vide.

7. Hvala ti na intervjuu od srca!
Najprije pohvala za Vas i Vaš rad, jer na jedan lijep i kreativan način afirmišete mlade i prezentujete bisere naše domovine BiH!

Uživao sam odgovarajući na Vaša pitanja! Hvala Vam puno i srdačan pozdrav!

8. Rad ovog mladog umjetnika možete pratiti na: 
Facebook: https://www.facebook.com/isabalkanofficalpage/

Preuzeto sa: Bellspiration

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


unesite broj *