Još od postanka svijeta, ideja mira nikad nije konkretno utvrđena. Da li je mir ono što nas čuva od nasilja, od borbe? Da li je mir pojam za završetak rata? Da li je mir jednak prema svima? Poznaje li mir starost ili rod? 28. februara 1909. na ulicama New Yorka, jedna velika grupa žena je pokušala da ispita zadnju tezu. Ponosno su se “prošetale” širokim ulicama New Yorka u znaku protesta zbog socijalno prihvatljive nepravde koja se vršila nad njima. Ovaj trenutak je primjećen od strane socijalista sa svih strana svijeta, nakon čega je održana Međunarodna ženska konferencija u augustu 1910. godine u Kopenhagenu. Nakon tog događaja, svijet se drastično mijenja. Žene konačno dobijaju osnovna ljudska prava na slobodu i pravo glasa. No, i dan danas, mnoga prava žena su narušena. Velike korporacije, kao i vlade, takvom zločinu gledaju kroz prste. Dosta ljudi I dalje tvrdi da je ženski spol inferiorniji muškom, u fizičkom, emocionalnom, i mnogim drugim svojstvima. No, svijet se ne mijenja tako brzo, mentalitet je nešto što se prenosi sa generacije na generaciju. Našim dedama i majkama su ovakve pojave bile normalne. Društvo je prihvatilo mušku dominaciju i niko se nije bunio. Čak i ako jeste, taj glas niko nije slušao, pogotovo u maloj, tradicionalnoj državi poput naše. Dosta borbe i nepravde je ispred žena i ne smiju se predati ni složiti sa onim što narušava njihova osnovna prava. Situacija je danas mnogo bolja, ali mnoštvo ljudi i dalje ne mari za potrebe ljepšeg spola. Konferencije, izmjene ustava, zakona, prava se stalno dešavaju, ali koliko je pravni sistem u stanju da sačuva integritet žena? Koliko istine pravno tijelo može da zna? Koliko jedna žena može da se bori sa velikim korporacijskim divom koji vrši nepravdu nad njom? Zbog ovih neodgovorenih pitanja, žene i dalje nisu u stanju da se osjećaju sigurno u svojoj koži. Sve dok se mentalitet društva, kao i ono što to isto društvo smatra pravdom, ne promjeni – žene nastavljaju svoj put za mir, svoju borbu za prava u savremenom društvu. Zato podržimo borbu za pravdu, ma kojeg roda bili, jer oba učestvuju u stvaranju ljudskog bića, koliko očevi, toliko i majke.
Napisao: Tarik Halać
Prva gimnazija Zenica