Napisala: Nina Tešinić
Živimo u doba u kojem komunikacija putem interneta zauzima značajno mjesto među načinima društvene interakcije. To ne mora da bude loša stvar, jer na taj način možemo da stupimo u kontakt sa ljudima koje poznajemo, a koji nam nisu drugačije dostupni. Međutim, na isti način vrlo lako možemo da pristupimo razgovoru i razmjeni određenih sadržaja sa osobama koje ne znamo, ili koje mislimo da znamo, a koje nisu onakve kakvima se predstavljaju. Ovo znači da internet, koliko koristan, toliko predstavlja i pogodno tlo za razne neprijatnosti.
Šta je govor mržnje?
Sa povećanjem broja foruma, društvenih mreža i ostalih sadržaja sa uključenom opcijom komentarisanja, povećava se i broj komentara usmjerenih ka nekom pojedincu ili grupi ljudi sa ciljem da se nametne svoje mišljenje, podstakne rasprava, ili čak uvrijedi i na neki način ošteti meta autora komentara. Mnogi od ovih komentara prelaze granicu i podsjećaju na govor mržnje, koji se sa ostalih medija i vidova komunikacije u 21. vijeku preselio na internet. Govor mržnje je pasivno-agresivni ili agresivni način komunikacije usmjeren protiv pojedinca ili grupe zbog njihove rasne, vjerske, etničke pripadnosti, seksualne orijentacije, izgleda, pola, godina ili bilo koje osobine koju neko može smatrati nedostatkom. Ljudi koji zastupaju istu ideologiju, a pozivaju na mržnju i nasilje usmjereno ka onima koji je ne zastupaju, nazivaju se mrzilačke grupe. Nasilje koje ta grupa provodi najčešće počinje kao verbalno, zatim se pretvara u fizičko, sa krajnjim ciljem uništenja objekta mržnje.
Govor mržnje na internetu najčešće ostaje na internetu, ali onaj ko želi da ga prenese u stvarni svijet, vrlo lako to može da učini, imajući u vidu dostupnost ličnih podataka na društvenim mrežama. Ipak, internet nudi i opciju anonimnosti, te se nerijetko dešava da iznošenje svog mišljenja ili neslaganje sa tuđim stavom preraste u govor mržnje upravo zbog tog štita koji anonimnost nudi. Sakrivanje iza lažnog identiteta omogućuje ljudima da ispolje svoje emocije bez suočavanja sa posljedicama, što često opciju „Komentariši“ pretvara u alat za ventiliranje i prividno rješavanje nagomilanih frustracija.
Koje su posljedice govora mržnje?
Ovdje se postavlja pitanje – šta je sa drugom stranom? Šta je sa onima koji taj komentar čitaju, i koji misle, ili čak znaju da je upućen upravo njima? Ono što u toj opciji ne piše, i što mnogi ljudi zaboravljaju, je da posljedice i te kako postoje. Jedan vid posljedica do kojih govor mržnje dovodi su osjećanja nelagode, ljutnje, bijesa i želje za osvetom, do koje često i dolazi, što stvara začarani krug mržnje koji je tada jako teško prekinuti. Drugi vid, koji je češći kada je govor mržnje usmjeren ka pojedincu, a kada se radi o javnom ismijavanju zbog neke lične osobine ili počinjenog djela koji nije u skladu sa mišljenjem mrzilačke grupe, je stvaranje osjećanja straha, bespomoćnosti, panike, stida, te drastično smanjenog samopouzdanja kod pojedinca. Osoba na koju je govor mržnje usmjeren u tolikoj mjeri da to za nju postane psihički nepodnošljivo, u riziku je da razvije simptome visoke anksioznost i depresije, a u krajnjem slučaju može da pokuša da se fizički povrijedi ili okonča svoj život. Pored objekata mržnje, različite psihičke i fiziološke reakcije mogu da budu izazvane i kod ljudi kojima komentari nisu direktno upućeni, a koji se u njima pronalaze. Sumirajući sva osjećanja koja se kod žrtava javljaju, može se uvidjeti da simptomi u velikoj mjeri podsjećaju na one koji se ispoljavaju kod ljudi sa post-traumatskim stresnim poremećajem, a koji uključuju paniku, strah, anksioznost, noćne more i konstantni osjećaj postojanja neke vrste prijetnje.
Gdje je granica?
Imajući u vidu i dobre i loše strane internetskih foruma i društvenih mreža, jasno je da ukidanje opcije za ostavljanje komenatara nije najdjelotvornije rješenje, jer ispravno korištenje te opcije podrazumijeva slobodu govora i iznošenje svog stava koji može da se slaže ili ne slaže sa stavom većine. Ono što ostaje nejasno je gdje se tačno nalazi granica između slobodnog govora i govora mržnje. Upravo zato što granica zavisi od vrste sadržaja i konteksta u kojem se mišljenja ispoljavaju, a uzimajući u obzir to da svačija interpretacija istog nije jednaka, dešava se da neki ljudi ispaštaju.
Šta možemo učiniti?
Veliki korak ka prevenciji govora mržnje moguć je putem obrazovanja o ovoj temi. Sama zabrana govora mržnje neće ga spriječiti, čak može dovesti do jednakog intenziteta ispoljavanja, ali u tajnosti. Zbog toga je potrebno da se o ovome priča i da svi razumijemo da je ovakav način komunikacije destruktivan. Važno je znati da se govor mržnje često dešava bez realnog razloga, dok su posljedice koje sa sobom nosi stvarne i poražavajuće.
Danas, veliki broj osoba mlađih od 18 godina ima pristup internetu. Zbog takve dostupnosti sadržaja, vrlo lako mogu da postanu svjedoci, ili čak žrtve govora mržnje. Bilo da je u pitanju takva vrsta nasilja ili bilo kakav drugi vid netrpeljivosti iskazan prema djeci i mladima, ali naravno i prema odraslima, potrebno je reagovati na vrijeme. Za razgovor o ovakvim temama djeci i mladima stoji na raspolaganju Plavi telefon, savjetodavna linija za djecu. Linija je prvenstveno namijenjena djeci koja osjećaju da ih neko iz njihove okoline na bilo koji način zlostavlja (tuče, vrijeđa, naziva pogrdnim imenima, prilazi im na seksualno neprihvatljiv način..) ili zanemaruje i za one koji znaju ili su vidjeli da je neko dijete zlostavljano i zanemareno. Pored problema nasilja, linija je otvorena za sve probleme koje deca imaju, a o kojima nemaju sa kim da razgovaraju i od koga da zatraže podršku i pomoć. Broj Plavog telefona je 080 05 03 05, a pozivi su besplatni zahvaljujući kompaniji M:tel u cijeloj BiH. Sve što kažeš ostaje između tebe i Plavog telefona.
Bogdanić, A. (2010). Govor mržnje. Znakovi i poruke: časopis iz komunikologije, 3(1), 55-63
Jay, T. (2009). Do offensive words harm people?. Psychology, Public Policy, and Law, 15(2), 81-101
Tsesis, A. (2001). Hate in Cyberspace: Regulating Hate Speech On the Internet. San Diego Law Review, 38, 817-874