Pjesnik i žena koja voli poeziju. Što te nema, što te nema? Ona koje nema postaće ime za ljubav koja je netaknuti pustinjski pijesak. Kao Mostar. Zauvijek kao nekada davno.
Bauk fašizma kruži Evropom. Slično ovako je i Karl Marks započeo svoj Komunistički manifest. Samo što je umjesto fašizma to bio komunizam. Komunizam je bio nada i prijetnja Evropi nekih vijek i po, i kako je ta nada završila svi smo vidjeli svojim očima. O tome su napisane ogromne studije. On više nikome nije nada. On je predmet interesovanja samo onih koji su skloni da se zanose nekim idejama, ili onih koji bi da se na takav način promovišu i predstave kao javnosti zanimljive ličnosti. Fašizam je novi bauk. On već uveliko kruži Evropom i čitavim svijetom. I kod nas je naišao na plodno tlo. Odmah moram da kažem da je fažizam kod nas prvi put donijela nacistička Njemačka zajedno sa fašističkom Italijom. Prije toga ovde uopšte nije bilo fašizma. Bilo je mržnje uzrokovane istorijskim dešavanjima, ali ta mržnja nije bila sistematski podsticana i razvijana. Nije postojao njen mehanizam održavanja i razvoja. Ona se zasnivala na ličnom iskustvu, i kao takva je možda i prenošena kroz generacije, ali se ona mnogo lakše razbijala u susretu sa stvarnošću. Entiteti jesi živjeli zatvorenim životom, ali su i sarađivali u periodima mira. Bilo je tu poslovnih prijateljstava, ponekad i ličnih, čijim primjerima je ta mržnja često dovođena u pitanje. Sklapanje brakova je bio, naravno, dosta ređi slučaj. Bilo je to gotovo nemoguće, i često je završavala tragično svaka ljubav koja bi se pojavila imeđu pripadnika različitih vjera i naroda. To je već dosta lakše išlo u SFRJ. Tu su se već sklapala i iskrena prijateljstva. To je prvi put u istoriji da se to desilo na ovom prostoru, i to znaju svi koji su živjeli u nekoj većoj sredini u bivšoj Jugoslaviji. Naravno, bilo je i onih koji su insistirali na razlikama, ali njih tada niko nije toliko ozbiljno shvatao. Kao što se shvata danas. Danas se oni koji tako govore previše ozbiljno shvataju. Slušaju se njihova mišljenja. Iznose se javno u svim medijima, i u udarnim terminima na televizijama. Ja lično, zbog toga uopšte ne gledam televiziju. Ne pratim vijesti, jer ne želim to da znam ništa o tome šta se dešava u ovoj zemlji. Ne zanima me to. Jer ne vidim ništa za šta bih mogao da kažem da ima nekog smisla. To je moje mišljenje, svako ko misli drugačije neka radi onako kako misli.
Kao što vidite, naslov nosi ime grada koji je nekada bio simbol takvog života. Grad koga je spajao most, upravo onaj koji ga danas radvaja. Grad koji je nekada volio jedan čovjek. Mostarski genije i pjesnik, Aleksa Šantić. Koji se u njemu rodio, u njemu živio, i u njemu u miru umro. Većinu svog života i većinu svog stvaralaštva posvetio je njemu. Sve što je volio i sve što je želio bilo je u njegovom Mostaru. Zbog toga iz njega nikada, i nikuda, nije mogao zauvijek da ode. A šta se dešava danas u njegovom Mostaru? Mrzi se. Najdubljom i najiskrenijom mržnjom. Iluzijom o drugome. Kao što se to radi i u čitavoj zemlji. Jer misliti o drugome nešto, a da ga prije toga nisi upoznao, je čista iluzija. Mrziti svoju vlastitu iluziju je čisti apsurd egzistencije. Onoga koji je rođen da bude živ. Mržnja je apsurd. Nešto što negira samo sebe. Ovom prilikom moram da pomenem djecu iz Jajca koja se svom snagom bore protiv nametnutog apsurda, iako su izloženi velikim pritiscima. Oni zaslužuju pomoć svih nas, jer su pokazali ogomnu hrabrost u tome. U borbi protiv iluzije. Ja ne bih bio filozof ako ne bih pomenuo tu njihovu borbu, jer filozofija i nije ništa drugo nego borba protiv iluzija. I ne bih to bio ako ne bih ovom prilikom predložio da se vjeronauke izvedu iz škola i vrate tamo gdje im je i mjesto, u porodicu i vjerske ustanove. Škole nisu vjerske ustanove. I da se u sve četvorogodišnje srednje škole uvede filozofija tokom sve četiri godine skolovanja. Kao redovan predmet, dva časa nedeljno. Tako ćemo već u prvoj generaciji učenika koji završe srednju školu, dobiti mlade ljude koji će moći mnogo šire i ozbiljnije da sagledavaju stvarnost koja ih okružuje. I moći će mnogo bolje da vide uzroke problema sa kojima se susreću. I da na njih na ispravan način utiču. Oni, koji nakon srednje škole odluče da upišu fakultete, tehničke, prirodno-matematičke, pravne, ekonomske, filozofske, moći će mnogo šire da sagledavaju materiju koju na svojim fakultetima izučavaju. I biće u prednosti u odnosu na sve druge studente koji nemaju to znanje. I sutra će u svojim oblastima biti mnogo bolji stručnjaci od njih. Možda tako i mi jednog dana postanemo i jedna od vodećih zemalja u nauci i tehnici, jer imamo mnogo mladih talentovanih ljudi koji nam danas odlaze? Samo ih dobro obrazovati, dati im ogromno znanje u ruke, i onda im omogućiti da to znanje primijene na stvarnost. I sve će da se promijeni. Prostor bivše Jugoslavije je poslednje mjesto na svijetu koje treba da bude izvor jeftine radne snage za Evropu. Možda to nekome izgleda nemoguće, ali uopšte nije. Moguće je, samo treba početi. Prvo treba srušiti iluzije. Upoznavanjem drugoga i tolerancijom prema njemu. Dopustiti drugome pored sebe da se slobodno razvija kao ličnost. I pomoći mu u tome. I bilo bi lijepo kada bi to počelo od Mostara. Bio bi to gotovo simboličan početak. A možda i ja tako nekada nađem posao u nekoj školi? Priznajem da malo vučem vodu na svoj mlin, mora se tako još uvijek kod nas. Ali se zato ne trudim da komšiji crkne krava. Mislim da je to dovoljno od mene. Za početak?
Napisao: Bojan Lazić, https://www.facebook.com/bojan.lazic.5454