U zapadnom dijelu, malog nam i skoro porušenog, Balkana, u još manjoj državi Bosni, upravo onoj gdje se po defaultu nužno mrzimo zbog imena, prezimena, vjerskog opredjeljenja, najdraže pjesme, omiljene boje, naglaska i zbog još ko zna koliko nebrojenih i izuzetno glupih razloga… divan insan, meni predivnog, imena Ivana odluči da napravi veliki korak u našem malom, a dušom najvećem, Sarajevu i slučajnim odabirom spoji Draganu, Belmina, Tarika, Neiru, Minelu, Samira, Aldijanu, Adnu i Dženanu. Svi različitih osobina, godina starosti, profesija, hobija, a svi jednaki u želji da učinimo dobro.
Spojili smo se u ideju da srca najmanjih i nemoćnih obradujemo u nadolazećim novogodišnjim danima, tih dana smo u ovu nevjerovatnu priču o ljubavi, darovanju i ljudskosti uključili stotine LJUDI iz naše Bosne prkosne. I dokazasmo koliko je zapravo velika na tako, geografski, malom prostoru. Dokazasmo da nam imena nisu bitna, da se veličina covjeka ne ogleda u slovima koja mu sačinjavaju glavne informacije o ličnosti, dokazasmo da ljudskost nema adresu stanovanja, niti boju kože, ništa od onoga na osnovu čega nas uče da se mrzimo. Tih dana i Ivana i Samir, Dragana i Dčenana, Tarik i Aldijana, svi mi smo funkcionisali kao jedno, u nadi da ćemo ispuniti želje najiskrenijih.
Zadnjih sedmica u decembru portali širom države pisali su o akciji mladih, 527+ ispunjenih dječijih želja, najmanjih, najskromnijih. Svojim skromnim željama i oni, tako mali, nas velike, i one jos veće, naučiše bitnoj lekciji. I mi odrasli naučismo da se sreća ne ogleda nužno u velikim kutijama sa svilenim crvenim mašnama, da je daleko manja, što je skromnija to se većim osmijehom na licu mjeri. Daleko najdraži momenti su mi bili oni, kada na kartici sa željama spremnim za licitiranje, ugledam baš one koje Tarik i ja lično možemo ispuniti. Time smo se još jednom u životu uvjerili koliko je sreća veća kad si baš ti onaj koji daruje, daleko ljepša od sreće kad primaš poklon. Ništa manje posebni su bili i momenti kada smo preuzimali poklone drugih divnih ljudi, spremnih da usreće NAŠU DJECU, da, baš tako sam ih od prvog dana zvala, onako od srca, a onda u tim momentima primo-predaje i ti divni ljudi i mi volonteri pustimo suzu radosnicu što činimo tako malu, a opet veliku stvar. Svima nam je ovo bila velika lekcija o tome kako malo treba da svojim rukama usrećimo druge. Baš svi smo se divili jednom, dječijoj skromnosti i ljepoti njihovih duša.
U dugom nizu seminara, projekata i radionica na kojima sam učestvovala, “Aukciju dječijih želja” duboko urezanu u srcu i pamćenju, svih ovih dana nakon decembra nosim kao najdraže i najljepše iskustvo.
Ružne priče se lahko pišu, za one dobre i hrabre, poput ove, još je manje potrebno. Potrebno je samo pokušati, zamislite samo kako je dobar osjećaj u takvim pokušajima i uspjeti.
MI SMO USPJELI.
Tarik voli Džanu
Džana voli Tarika
Džana i Tarik vole Ivanu, Minelu, Aldijanu, Samira, Belmina, Adnu, Neiru, Draganu i svu njihovu djecu.
Napisala: Dženana Čustović. Studentica ekonomije, aktivistkinja, volonterka od 11-te godine, govori pet jezika.