Nihad Uk i Naša stranka zaslužuje pohvalu za sam čin ostavke, no tu pohvale prestaju; u tri dana nakon nesreće pokazalo se da Vlada KS jedva funkcionira, što je i prije nesreće trebao biti dovoljan razlog za ostavku. Najveća, ona gorka ironija ipak je što je trojkinoj vlasti u Sarajevu presudio prastari tramvaj, s obzirom na to koliko su uložili u obnovu i unapređenje gradskog saobraćaja u gradu
Foto: Armin Durgut/PIXSELL
- Gordan DUHAČEK
- Objavljeno: 18.02.2026.
- 15:03
Ostavka premijera Kantona Sarajevo Nihada Uka (Naša stranka) nekoliko dana nakon što je glavni grad ali i cijelu BiH potresla strašna tramvajska nesreća u kojoj je život izgubio 23-godišnji student Erdoan Morankić, prvi put je nakon dugo godina podsjetila bh. javnost šta je to politička odgovornost.
Nažalost, kroz godine je bilo više nego dovoljno prilika da vladajući bh. političari pokažu političku odgovornost – svi znamo za spisak katastrofa, od Gradačca preko Jablanice do Tuzle – ali je Uk prvikoji je povukao potez inače uobičajen u funkcionalnim demokracijama, a to je dati ostavku.
TRI DANA (M)UKA
Naravno, s obzirom da je riječ o Bosni i Hercegovini, do te ostavke se nije tako lako došlo. Uk i Naša stranka zaslužuje pohvalu za sam čin ostavke, jer naši političari ih u pravilo odbijaju davati što god se desilo, no tu pohvale za njih prestaju. Skoro sve drugo u toj tragičnoj priči je još jedan primjer uobičajenog bh. javašluka, s bitnim izuzetkom reakcije građana Sarajeva na nesreću, koji su konačno izašli na ulice. Ukova je ostavka prema njegovom vlastitom priznanju posljedica građanskih protesta, što znači da je bez njih ne bi bilo.
Tramvajska nesreća se dogodila u četvrtak, 12. februara, a Ukova ostavka, s kojom po propisima pada i cijela kantonalna vlada, došla je u nedjelju, 15. februara. U ta tri dana se pokazalo da vlada kojoj je on na čelu jedva funkcionira, što je i prije nesreće trebao biti dovoljan razlog za ostavku. Naime, Ukova vlada se u ta tri dana nije uspjela na suvisao način obratiti javnosti nakon nesreće, a sudeći i po apelima ministra policija KS-a Admira Katice (Narod i pravda) za boljom komunikacijom među članovima Vlade, nije bila u stanju ni međusobno se dogovoriti što i kako treba.
Ministar saobraćaja Adnan Šteta (ujedno i predsjednik Kantonalnog odbora SDP-a Sarajevo) sada pak tvrdi da je on ostavku premijeru ponudio dan nakon nesreće, što samo dodatno otkriva da je u Kantonu Sarajevo vladajuća trojka funkcionirala kao rogovi u vreći, a ne kao koordinirana koalicija s jasnim zajedničkim ciljevima i partnerima među kojima vlada minimum povjerenja.
Zbog toga nisu bili u stanju ni javno istupiti u prvim danima nakon nesreće, što je golema sramota. Mogu sada i Uk i Šteta (i svi ostali ministri) objašnjavati da su stalno bili na terenu, da su bili u bolnici itd., ali oni su već u četvrtak navečer trebali stati pred novinare i odgovarati na pitanja od javnog interesa. Sve drugo je neoprostivo, pa tako ni naknadna ostavka ne pere s njih tu sramotu, koja je tim veća jer su isprva odbili proglasiti dan žalosti zbog nesreće.
Uostalom, baš je taj bijeg vladajućih od javnosti predstavljao dodatno gorivo za građanske proteste koji su uslijedili, a koji su u konačnici proizveli pad Vlade KS (barem u tehnički mandat). Bježali su od naroda pa im se zato narod dogodio. Obični ljudi su ubrzo nakon nesreće shvatili da ona predstavlja sarajevsku verziju novosadske nadstrešnice, te u skladu s time i ispravno reagirali. Čak i ako oni osobno ne koriste gradski saobraćaj, znaju nekoga tko se svakodnevno vozi tramvajem ili trolejbusom, nekoga za koga ne žele da mu to bude smrtna presuda.
TROJKI PRESUDIO PRASTARI TRAMVAJ
Ekspresno hapšenje vozača tramvaja Adnana Kasapovića nije izgledalo kao pravovremena reakcija institucija u potrazi za istinom i pravdom, već kao očajnički pokušaj trulog sistema da što prije pronađe žrtveno janje, naravno među radnicima odnosno među onima na dnu društveno-političke vertikale.
I zato su, za razliku od političara, građani Sarajeva, prvi put predvođeni mladima, pokazali da razumiju svoju političku odgovornost u ovoj situaciji, te izašli na ulice, jasno definirajući da tramvajsku nesreću vide kao rezultat jednog trulog sistema koji, u konačnici, dovodi i do toga da se navjerojatnije neispravni stari tramvaju puštaju u promet.
Naše pravo na javno okupljanje i protest jedno je od najvažnijih, a sarajevski protesti nas podsjećaju da se političke promjene mogu često efikasnije postići demonstracijama umjesto pukim izlaskom na izbore svake četiri godine.
Naravno da je gorka ironija što je trojkinoj vlasti u Sarajevu presudio prastari tramvaj, s obzirom na to koliko su uložili u obnovu i unapređenje gradskog saobraćaja u gradu, ali to je hiljadu puta manje bitno od tragično okončanog života Erdoana Morankića, kao i od teških ozljeda 17-godišnje Elle Jovanović, još jedne žrtve.
U strašnoj tramvajskoj nesreći priliku za sebe je odmah vidjela i opozicija, koja je još jednom dokazala da su gori od ove loše kantonalne vlasti. Reakcije koje su došle iz SDfA i njihovih satelita primjer su najgoreg amoralnog lešinarenja, nešto toliko beskrupulozno, licemjerno i odvratno da ulazi u područje političke patologije. Naročito ako se sjetimo da je baš prethodna SDA-ova vlast u KS-u totalno ruinirala GRAS (u kojem je Bimo Jusufranić godinama gospodario) te ga dovela na rub bankrota.
Drugim riječima, da je SDA ostala na vlasti, samo je pitanje koliko bi se prije neka teška nesreća u javnom prijevozu dogodila, te baš zato bi sada za njih bolje bilo da su pokazali empatiju. Bilo bi to i politički lukavije, pustiti trojkinu kantonalnu vlast da se koprca u ovoj krizi, a ne odmah istrčati na teren i podsjetiti sve da si još gori od njih, naročito kroz očite pokušaje da kontaminiraju i preuzmu proteste građana.
MLADI IMAJU ENERGIJU ZA PROMJENE
Čim se pojavilo nešto čisto, SDfA je brže-bolje krenula da to uprlja i kompromitira, zato što njima najviše odgovara percepcija da su svi političari isti. To uvijek odgovara najgorima i služi održavaju statusa quo.
Što se tiče trojkine raspadajuće vlasti u Kantonu Sarajevu, oni ne zaslužuju da itko za njima plače. Pokazali su što mogu, a još više koliko ne mogu, pokazali su i koliko su različiti u odnosu na SDA, ali i koliko su im slični.
Sada su u tehničkom madatu do izbora nove kantonalne vlade, za koji trenutno nitko ne zna kada će uslijediti. Zapravo će baš to pokazati koliko je Ukova ostavka bila iznuđena finta, a koliko ozbiljan i odgovoran politički potez. Zato i treba biti suzdržan s pohvalama na račun te ostavke, kao i sumnjičav prema svakom pokušaju da se na njoj skupljaju politički bodovi. Ostavka je bila potrebna i dobro je što se dogodila, ali to je sve.
Naime, baš je trojka savršeno dokazala da nas postojeće političke garniture, bile na vlasti ili u opoziciji, ne mogu spasiti od trulog sistema. Trojka je došla na vlast zato što se većini ljudi zgadilo raspojasano mafijašenje i nekompetencije SDA, da bi onda na vlasti pokazala kako nije u stanju sistem poboljšati toliko da bi postao funkcionalan servis građana. Umjesto da truli sistem promijene, uklopili su se u njega i ostvarili povremena uljepšavanja fasade, no trulež i dalje zaudara na sve strane.
Jedina su nada obični građani, naročito mladi, koje je tramvajska nesreća galvanizirala. Odjednom se pokazalo da omladina ipak zna više od skrolanja po mobitelu, kao i da ima energiju kakva je potrebna za prave promjene. Spominju se i plenumi kao alternativni načini političkog organiziranja, što svakako treba pozdraviti. Ne treba od njih očekivati čuda, naročito ako smo svjesni da će truli sistem u samoobrani učiniti sve da bilo kakve korjenite promjene osujeti, ali ih baš zato treba podržati.
Bez mladih i bez sarajevskih protesta ne bismo vidjeli kako to izgleda kad se vlast uplaši naroda, a bez tog straha nema nikad dobre vlasti. Sada i znamo kako se tom sistemu možemo suprotstaviti: zajedno, solidarno i najvažnije – na ulici.
valterportal.ba