Žene koje su pobijedile šutnju: Upoznajte drugo lice katolicizma u Hrvatskoj

Jadranka Brnčić, Vesna Zovkić i Ana Raffai / Foto Boris PAVELIĆ

»Njihov glas«, stoji u obrazloženju osječke nagrade, »prekida šutnju, nadglasava buku i daje nam povoda da sa zahvalnošću, divljenjem i nadom učimo iz njihova primjera. One su moćne i važne za sve nas, svoju moć one crpe iz vlastite vjere te doprinose općem dobru i cijelome društvu.

Autor: Boris Pavelić za Novi list

Njihova je poruka jasna – nacionalizam i šovinizam nikako ne smiju postati normativni govor njihove, katoličke vjerske zajednice u Hrvatskoj«. Rečenica je to iz obrazloženja priznanja za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava »Krunoslav Sukić«, koje je osječki Centar za mir, nenasilje i ljudska prava nedavno, u povodu Dana ljudskih prava, dodijelio trima ženama – katoličkoj teologinji i mirovnoj aktivistkinji Ani Raffai, spisateljici i profesorici biblijske hermeneutike Jadranki Brnčić te pripadnici reda Isusovih malih sestara Vesni Zovkić.

Povod nagradi naizgled je sitan: četiri rečenice što su ih Raffai, Brnčić i Zovkić objavile u svibnju prošle godine. No samo naizgled: te su četiri rečenice od onih što se dugo pamte, koje doprinose procesu koji Katoličku crkvu u Hrvatskoj liječi od nacionalizma i zaborava evanđeoske poruke.

Tri žene objavile su ih nakon što je prior dominikanskog samostana u Splitu Luka Prcela, u misi koju je prenosila Hrvatska televizija, 8. svibnja prošle godine, dan uoči Dana pobjede nad fašizmom i Dana Europe, izjavio ovo: »Ja ne mogu nikako oprostiti ovo što je Kolinda Grabar Kitarović izjavila da Nezavisna država Hrvatska nije bila nezavisna i da je bila zločinačka. Tko to kaže da je današnja Hrvatska država nezavisnija od one koja je bila od ’41. do ’45.?«. Pa je dodao: »Ma dosta više da sami po sebi pljujemo. Dosta više što se događalo kroz ovo proteklo vrijeme za vrijeme ove dvojice predsjednika koji su bili, možemo kazati, predsjednici antihrvatske države.«

Brnčić, Raffai i Zovkić reagirale su tri dana kasnije, kad je postalo očito da neće biti odlučnije reakacije iz Crkve. »Kao kršćanke i građanke želimo jasno reći svoj ‘ne’: ne želimo da se liturgijski i medijski prostor zloupotrebljava za promicanje ideja koje su u potpunoj suprotnosti s Evanđeljem i zabrinjava nas svako javno ili prešutno njihovo podržavanje. Progovaramo u ime svoje savjesti i iz želje da oltar ostane mjesto navještaja Isusove poruke, i da joj kao Crkva budemo vjerni«, stoji u kratkome pismu što su ga tri žene potpisale.

Podrška u crkvi i izvan nje

Njihovo je pismo izazvalo veliku javnu pozornost, a njih su tri, kako nam kažu, dobile veliku podršku, i iz crkve i izvan nje – čak i od ljudi konzervativnih katoličkih uvjerenja – premda su, s druge strane, »naišle i na zid šutnje, nelagode i distance«. Zato je Centar za mir, nenasilje i ljudska prava dobro prepoznao tu autentičnu gestu građanske hrabrosti: zasigurno se nije lako suprotstaviti autoritetu – ili šutnji – u vlastitoj vjerskoj zajednici, a to naročito vrijedi za Vesnu Zovkić, pripadnicu katoličkog reda Isusovih malih sestara.

Pa ipak je baš Vesna prva inicirala pismo. »Čula sam što se dogodilo, čekam reakciju. Prošla nedjelja, ponedjeljak, utorak… Ništa, reakcije nema ili je nedovoljno jasna. Osjetila sam da nešto moram poduzeti zato što je Crkva moja obitelj i zato što vjerujem da izrečeni stavovi nikako ne predstavljaju većinu katolika. Nazvala sam Anu: ‘Moramo nešto poduzeti’«, rekoh. A Ana kaže: ‘Nazovimo Jadranku.’ Razmišljale smo, jedna je htjela malo oštriji ton, druga blaži«, kaže Vesna, i napominje: »Nemojte zaboraviti da smo nas tri jako različite i da se ne slažemo u svemu! Zajedno smo krojile, prekrajale i molile dok nismo dobile tekst prihvatljiv svakoj od nas«.

Preuzeto sa:

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


unesite broj *