Tomislav Zajec: Ne zanima me sloboda koja dokida tuđa mišljenja

Tomislav Zajec
Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Mislim da živimo u vremenu ozbiljnih razlika i nerazumijevanja, pa se i pitanje osobne slobode promatra kroz prizmu ekstremnih isključivosti. Slobode nema bez suodnosa, bez blizine i pokušaja razumijevanja drugoga. U trenutku u kojem se taj prostor dijaloga zatvori, sloboda s kojom ostajemo hladno je i jako usamljeno mjesto

Piše: Bojan Munjin za Portal novosti

Za Tomislava Zajeca moglo bi se reći da je, s pet nagrada ‘Marin Držić’, najnagrađivaniji suvremeni dramski pisac u Hrvatskoj. Za svoje pjesništvo dva puta je nagrađen na Goranovom proljeću, a crnohumorni romani ‘Soba za razbijanje’, ‘Ulaz u Crnu kutiju’, ‘Ljudožderi’ i ‘Lunapark’ također su bili zapaženi i hvaljeni. Ovog pisca krasi rafinirani stil i duboko poniranje u intimu svojih junaka, iz koje se na bolan način vraća u društvenu stvarnost. Zajec predaje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a u posljednje vrijeme hvaljena je i nagrađivana njegova dramatizacija romana Kristiana Novaka ‘Črna mati zemla’, koja je postala hit predstava u Zagrebačkom kazalištu mladih, jednako kao i njegova vlastita drama ‘Ono što nedostaje’.

Kako se u dramskim komadima koje pišete, a koji su duboko uronjeni u današnju stvarnost, ali su i vrlo osobni, krećete od društvenog do intimnog i obratno?

Mislim da se kroz godine pisanja u meni dogodila neka vrsta preobrazbe. Moj je spisateljski put s jedne strane započeo komedijama i groteskama – mislim na prve komade ‘John Smith princeza od Walesa’, ‘Atentatori’ ili ‘Svinje’, dok su s druge strane stvarnosno čvrsto uzemljeni romani poput ‘Sobe za razbijanje’ ili ‘Ulaza u Crnu kutiju’. U dramskom pisanju uglavnom sam se poigravao formom naknadno joj pripisujući sadržaj, dok sam se u prozi pokušao nasloniti na stvarnosni ključ kvorumaške generacije. Razmišljao sam tada o problemima ili idejama s kojima se nosila moja generacija koja je odrastala ranih 1990-ih, u vrijeme rata, tranzicije i društva u burnoj promjeni. Međutim, do danas se moj autorski pristup stvarnosti dubinski promijenio, jer sve više polazim iz prostora intimnog i osobnog, pa onda posljedično tražim i uspostavljam poveznice s našom širom društvenom zbiljom.

Slika vremena iz osobnih krhotina

Beogradska dramska spisateljica Biljana Srbljanović kaže da su ono društveno, pa i političko u njezinim dramama zapravo njezini intimni bolovi. Ima li takav pristup neke veze s vašim doživljajem pisanja?

Pisac zapravo teško može funkcionirati izvan prostora otvaranja intimnih procjepa i u tom je smislu posljednjih godina moj osnovni interes uzemljenost likova u kontekst obitelji. Mislim da je u onom trenutku kada se obitelj otvori kao tema, sama ta činjenica dovoljna da joj se pripiše političnost i time učini univerzalnom, nevezano uz to koliko pritom kao pisac krećem od vrlo osobnih pozicija. Istina određenog lika ili situacije nužno prelazi i mijenja se od osobnog, preko obiteljskog do društvenog, i to je ono što me u umjetničkom radu trenutačno najviše uzbuđuje.

Bilo mi je zanimljivo vratiti se u prostor ugodne koegzistencije između kategorija koje na prvi pogled djeluju potpuno nepomirljivo, kao što su socijalizam i katolički odgoj. U mom djetinjstvu ta je koegzistencija bila vrlo uključiva

U vašem najnovijem komadu ‘Ono što nedostaje’, koji se s uspjehom igra u ZKM-u i u kojem se bavite problemom disfunkcionalne obitelji, čini se da vas najviše zanima pitanje slobode. Zašto?

Pitanje od kojeg sam krenuo u ovoj drami je koliko obitelj zapravo omogućava slobodu pojedinca te koliko je čak i u obiteljima koje su funkcionalne važno, bolno ili teško ostvariti osobnu slobodu i izgraditi vlastiti identitet. Mislim da živimo u vremenu ozbiljnih razlika i nerazumijevanja, pa se i pitanje osobne slobode promatra kroz prizmu ekstremnih isključivosti. Meni se čini da slobode nema bez suodnosa, bez blizine i pokušaja razumijevanja drugoga. Slobode nema bez nastojanja da u trenucima vlastite afirmacije istovremeno ostvarimo i suglasje s osobama koje se nalaze u našoj imanentnoj okolini. U trenutku u kojem se taj prostor dijaloga zatvori ili u kojem dokidamo potrebu za drugim, sloboda s kojom ostajemo hladno je i jako usamljeno mjesto.

U doba koje je obilježeno globalnom žudnjom za slobodom čini se da živimo sve više u atmosferi porobljavajuće sebičnosti.

Mene kao pisca ne zanima proklamirana sloboda koja zatvara vrata, koja dokida tuđa mišljenja ili ona koja ne želi ni pokušati ostvariti suodnos. Takva vrsta slobode nije mi zanimljiva jer je isključiva, a osjećam da danas sve više živimo u vremenu u kojem ljudi imaju potrebu iskusiti slobodu kao ekstremni sport pun adrenalina, ali koji je istovremeno ispražnjen od sućuti. A sloboda nužno mora biti sućutna. Uvijek, čak i u najproblematičnijim obiteljima, postoje mjesta procjepa prema drugome, samo treba biti dovoljno strpljiv da ih se pronađe i dovoljno izoštren da ih se ugleda.

Čini se da su disfunkcionalne obitelji i krhotine života čest obrazac našeg vremena?

Ukoliko krenemo u analizu onoga što pišu suvremeni hrvatski dramatičari, vidjet ćemo da je riječ o temi koja je vrlo aktualna. Naši pisci danas pomalo zaziru od bavljenja velikim temama koje bi ulazile u prostor generalizacije ili općeg presjeka vremena u kojem živimo, pa radije od partikularnog kreću u potencijalno širi kontekst. Od krhotina, kako ste ih lijepo nazvali. Mislim da je najbolji primjer takvog pristupa komad Tene Štivičić ‘Tri zime’, koji je prije svega obiteljska drama koja svoj vremenski okvir koristi tek kao platno za intimne obrasce, odnosno društvene i povijesne činjenice kao kulisu za propitivanje spomenutih mikropomaka u osobnim odnosima. Sličan je slučaj kod većine naših dramatičara, pa sve do najmlađe generacije, u kojoj primjerice Dino Pešut također iz osobnih krhotina oblikuje i otvara sliku svoga vremena.

Vaša nedavna zbirka pjesama ‘Katolička krivnja’ na poetski se način bavi životom u doba socijalizma. Kako danas gledate na to vrijeme?

Bilo je to vrijeme, rekao bih, zanimljivog suživota, s jedne strane mog liberalnog, ali katoličkog odgoja, a s druge strane svih onih amblema socijalizma koje dotičem, a koji su za dječje oko bili poput zavodljivih legendi od kojih nismo imali potrebe bježati. U tom je kontekstu ‘Katolička krivnja’ neka vrsta poetizirane posljedice tog odnosa. Bilo mi je zanimljivo vratiti se u prostor ugodne koegzistencije između kategorija koje na prvi pogled djeluju potpuno nepomirljivo. Iz današnje pozicije pokušaja uspostavljanja vrlo ekstremno shvaćenih istina, ja to trvenje ni u jednom trenutku tada nisam osjetio, pa je onda i sam naslov autoironičan. U vrijeme mog djetinjstva ta je koegzistencija bila vrlo uključiva, ne kompromitiravši ni jednu ni drugu stranu. Zbirka završava trenutkom u kojem počinje rat i kada nastupa neko sasvim novo vrijeme, u kojemu sam i ja na neki način ostao bez ispravnih rečenica za takvu pjesničku formu.

Kako ste se osjećali u trenutku kada je počinjao rat?

Tada sam bio na prvoj godini studija i rat je kroz vizuru studenta koji započinje s novom fazom života djelovao nestvarno i daleko. O onome što se tada događalo počeo sam zaista razmišljati tek puno kasnije, kada su stvari, možda paradoksalno, postale manje mutne. Iz moje pozicije, bilo je to vrijeme generacijske anarhije, nesnalaženja i izgubljenosti onih koji su bili sačuvani od direktnog iskustva rata, što sam pokušao opisati u svom prvom romanu ‘Soba za razbijanje’. U Zagrebu kojeg se ja sjećam nije se mogao steći dojam težine; mi smo studirali, izlazili i pokušavali biti mladi. Međutim, čitavo smo vrijeme bili svjesni da nešto nije kako treba i da su nam okolnosti koje nas okružuju zapravo na neki način darovane. Taj osjećaj težine, a onda i posljedične grižnje savjesti pokušao sam prebaciti u ovaj roman.

Kazalištu nedostaje puno veća hrabrost prema dijalogu s najmlađom generacijom dramskih pisaca. Oni gotovo da nemaju pravo na svoje pokušaje i svoje pogreške

Spomenuli ste stanje društvene anarhije…

Točno, moja je generacija u tadašnjem stanju evidentne društvene konfuzije sama sebi prokrčila put u nešto što bih mogao nazvati prostorom svedostupnosti. Generacija mladih ljudi koja se nije licem u lice susrela s ratom, počela je iz magle sveopće nesigurnosti posezati za svim onim što je odjednom postalo dostupno, a to se pretvorilo u neki oblik obijesti. Međutim, mi jednostavno nismo mogli vježbati ili se pripremiti za to da budemo mladi u takvom vremenu. Nije bilo čvrstih temelja za koje smo se mogli uhvatiti, a takva je vjetrometina trajala čitavo desetljeće. U tom smislu ‘Soba za razbijanje’ zapravo je i roman o obijesti u kojem sam pokušao komparirati dva plana: potpuno zatvaranje na osobnoj razini te obilje, anarhiju i obijest na društvenoj.

Mnogi iz generacije koja je tada stasala danas o tom vremenu nesigurnosti i beznađa govore s ljutnjom i gorčinom.

Prostoru iz kojeg ja pokušavam razmišljati i djelovati ta vrsta gorčine ili bijesa djeluje neproduktivno i na neki način zamagljuje pogled. Rekao bih da o tom vremenu ne možemo razmišljati drugačije nego iz perspektive ovoga što živimo danas, ali nam još uvijek nedostaje svojevrsna ohlađena generacijska refleksija. Također treba reći da smo mi zagrebački dvadesetogodišnjaci uglavnom bili privilegirani dio generacije i zato osobno iz današnje perspektive prije svega mogu govoriti o osjećaju krivnje koju osjećam u odnosu na one koji su tada živjeli potpuno drugačiju stvarnost. Osjećam da postoji crna rupa u prostoru tog desetljeća; kao da nam je svima uzmanjkalo riječi, pa je taj prostor ostao neistražen i zasad je u umjetničkom smislu uglavnom neobilježen. Zato sve više osjećam poriv da na nekim razinama pokušam ući u autorsku komunikaciju s tim nesretnim desetljećem.

Javni diskurs silno je zaoštren

Ako bi se, slikovito rečeno, naslov zbirke ‘Katolička krivnja’ projicirao na čitavo današnje društvo, tko bi onda bio kriv?

Čini mi se da smo odjednom i sve više jedni drugima krivi na svim društvenim razinama; javni diskurs zaista je silno zaoštren. Tako da, nažalost, nemam konkretan odgovor na pitanje tko je kriv, jer kada bih ga imao, znao bih što poduzeti. A sve što poduzimam je pokušaj egzistiranja u brisanom prostoru u kojem i s jedne, druge ili treće strane našeg društvenog spektra dolazi paljba koja ide prema isključivoj želji za dokidanjem onog drugog. To je ono što mene najmanje zanima i mislim da je i to razlog zbog kojeg se pisci danas uglavnom odlučuju za tematiziranje spomenutih krhotina iskustva, kroz koje svi manje-više pokušavamo vidjeti kako pojedinac koji traga za bilo kojom vrstom afirmacije, identiteta ili istine, uopće može funkcionirati u tako podijeljenom društvu. Vidjet ćemo kako će se naša književnost i kazalište pozicionirati u tom prostoru ‘između’, jer mislim da je svaka isključiva pozicija u području umjetnosti nemoguća. Svaka vrsta isključivosti dokida dijalog, a bez dijaloga nema ni drame.

Kada biste mogli, što biste pridodali današnjem kazalištu u Hrvatskoj?

Našem kazalištu svakako nedostaje puno veća hrabrost prema dijalogu s najmlađom generacijom dramskih pisaca. Ona generacija kojoj ja pripadam, kao i ona poslije, gotovo da nemaju pravo na svoje pokušaje i svoje pogreške. Prostor za eksperimentiranje, za uspostavu suradnje i teatarskog prijateljstva nužno je potreban, jer samo iz takvog druženja u prostoru umjetnosti mogu nastati zanimljive predstave. Umjesto toga, mi kao pisci morali smo pisati drame kao gotove proizvode, što je za posljedicu imalo i vrlo nizak prag tolerancije na neuspjeh i zatvorenost za mogućnost drugog ili trećeg pokušaja. Jer neuspjeh je nužan i podrazumijeva se u procesu autorskog sazrijevanja. Kada promatram današnje mlade autore, svi prenapregnuto razmišljaju o svojoj prvoj praizvedbi, koja ih nužno mora legitimirati i afirmirati u kazališnom životu. To je pritisak koji dugoročno malo tko može izdržati, jer je za svaki razvoj potrebno vrijeme. U tom se smislu jako zalažem za što više aktivnih prostora za pokušaje i eksperimente koji bi mladim umjetnicima omogućili upravo takvo izdržavanje u procesu.

Što biste pak preporučili domaćim kazališnim upravama?

Našim kazalištima također nedostaju reference u odnosu na današnje društvo i vrijeme u kojem živimo; ne postoji bitnija umreženost među hrvatskim kazalištima, kao ni prepoznavanje i komunikacija s kulturnim politikama u regiji, da ne govorim šire. Prilično smo samodostatni i uživamo u toj samodostatnosti, koja nije dobra i ne može u umjetničkom smislu dovesti do značajnih rezultata. Ako se pak maknemo iz Zagreba u manje sredine, problemi postaju puno kompliciraniji na svim mogućim razinama. Naime, i u drugim kazališnim središtima postoje vrlo zanimljivi autori, pisci ili redatelji, koji ne mogu pronaći svoj način djelovanja, u sredinama koje su još zatvorenije nego što je to slučaj u metropoli. A takve ljude potrebno je uočiti, prepoznati te im svakako pružiti priliku.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.