Vasilija već pola vijeka živi u Zemaljskom muzeju BiH

Vasilija Jamakosmanović već više od pola vijeka živi u Zemaljskom muzeju BiH.

Vasilijine prve komšije su muzejski eksponati, fosili, a u dvorištu stećci. Sve je počelo kada je kao ratno siroče iz Hrvatske upoznala Mustafu, svoju životnu ljubav i to na plesu.

Mustafa je dobio posao u Muzeju i od tada je ova institucija njihov dom .

“Mustafa je radio sa majstorima godinama, ustvari ’65. smo ovdje doselili, dok nije uveo sve i vodu i struju i kanalizaciju jer ništa nije bilo ovdje, tako da smo ovdje nastavili živjeti”, otkriva Vasilija Jamakosmanović.

Fotografije su danas podsjetnik tog života. Vasilija se sa sjetom prisjeća. A onda je došao rat. Provela ga je upravo ovdje. U muzeju. Mustafa je, prisjeća se, pokušavao spasiti ono što se nalazilo u Muzeju. Spriječiti otimačinu i krađu.

“Počeli su da kradu eksponate i Mustafa je jadan branio, dođe modar, šta ti je bilo, kaže pao. Komšinica mi kaže – teta Vaska recite Mustafi da im ne govori ništa, ubiće ga”, priča nam stanovnica Zemaljskog muzeja.

Mustafa je umro 1996. godine. Ostali su joj sinovi. Damir je u Kanadi, a Enver se brine o njoj. Bolesna je, kaže, ali ipak sretna i ispunjena ljubavlju. Enver djetinjstvo u Muzeju pamti samo po lijepom. Bilo je kaže mnogo djece sa kojom se igrao.

“Ovdje recimo nije bilo asfalta, ovdje su bili stećci, dugo u sanducima, petnaestak godina, pa smo kraj njih igrali tu u prašini nogomet. Ja sam taj sport volio i u paviljonima ovdje nekad smo znali i ratovati kamenicama kad orasi dospiju, pa mi ne damo naše orahe, oni ne daju svoje orahe, ali stekao sam jako puno prijatelja tada”, sjeća se Enver Jamakosmanović.

Iako duže od 50 godina žive tu, nisu vlasnici stana. Hoće li ostati tu ili dobiti novi zamjenski dom – ne znaju. Do tada, živjet će u Muzeju, biti njegovi čuvari i onda kada vam se čini da tu nikoga nema.

Autor teksta: Nerma Turić za N1

Ostavite komentar

unesite broj *