Tišina zaborava

Autobusko stajalište. Pored mene stoje tri žene i tužno komentarišu. Ulicu prelazi djevojka spuštenog pogleda. Jedna od ove tri prokomentarisa glasno, „Jadna, majku joj je granata ubila, eno baš pored one rampe.“ Druga je prekida „Šuti, eto je, nemoj o tome pričati.“ Stojim i pratim djevojku oborena pogleda. Breme tereta se osjeća po pokretima njezinih ramena. Pitam se je li mnogo ličila na majku?! Zašto da ne pričamo o njoj? Je li to tek tako, metak, zvuk, pad, smrt.

Tišina. Ne pričamo. Ne pamtimo. Zaboravljamo…
***
Tišine u kojima su žene zakopane, ponovo su odlučile prodrmati žene aktivistkinje. Sve to samo s jednim ciljem, a to je da se spriječi val zaborava. Pokušavam u toj tišini da dokučim kako su tom zaboravu gotovo uvijek izložene žene? Ipak, žene koje su izgubile život ili bile pogođene ratnim sukobima 90. godina u Bosni i Hercegovini su prosto istisnute iz svakodnevnice. Identično istisnute poput paste za zube, koju onako istisnutu bacimo u kantu za otpatke.

Foto: Tamara Zrnović

Jedno tijelo koje više nije tu. O tome se više ne govori, o tome se šuti. A ja, sjedeći u krugu mirovnih aktivistkinja u glavi stvaram slike kako je svaka od njih izgledala, šta je voljela da nosi, koja joj je omiljena boja… Koja je tvoja priča zaboravljena ženo? Da li si 90. godina stradala od metka, bola ili ti je srce puklo od tuge sukoba pod koji si dovedena, tek tako pred savršen čin. Raspala se Jugoslavija, jedno drugarstvo. „Ajmo nešto da učinimo zajedno…“, progovara jedna. “Nije fer da se sve te žene zaborave, tek tako.“, kaže druga. Neke od njih klimaju glavom. Otvara se priča, došaptavanje, komentari i planovi. U krugu u kojem uvijek sjede žene aktivistkinje jer je cilj da se vidimo, bitno je da sagledamo emocije koje nas obuzimaju dok razgovaramo.

Tu u tom krugu, žene okupljene oko jedne ideje, članice Inicijative „Mir s ženskim licem“,ustanovljavaju Dan sjećanja na žene stradale u ratu. Nema pogovora, nema diskusije jer se o tome ne diskutuje. Svaka priča je jednako važna i biramo neutralan datum 8. decembar.Datum koji ne ocrtava stradanje niti jednog naroda, kada se ne slavi niti jedan od praznika. Ali ipak je bitan taj 8. decembar jer je u sklopu 16 dana aktivizma – Globalne kampanje protiv rodnozasnovanog nasilja.

Zar ta tišina u koju su gurnuli sve ubijene žene nije nasilje? Jeste. I ubijeđena sam da tortura tek počinje. Znam da ćemo mi mirovne aktivistkinje koje trenutno sjede u sigurnom krugu biti izložene institucionalnom nasilju jer diramo tu tišinu u koju su bacili naše drugarice, sestre, majke, žene.

Čini mi se da smo spremne na to. Važno nam je da taj dan 8.12. – Dan sjećanja na žene stradale u ratu, uđe u kalendar državnih praznika. To je priča koja počinje da se priča. Prvo nasilje, prvi udarac od Komisije za ostvarivanje ravnopravnosti spolova Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Odbijeno, bez obrazloženja. Uprkos tom rezu, aktivistkinje na prostoru Bosne i Hercegovine organizuju ulične akcije kojim ukazuju na važnost da se 8. decembar institucionalizira kako bi se očuvalo sjećanje na žene koje su stradale u ratu. Time progovaramo da vlasti ne žele pamtiti žene koje su institucionalno ubijene.

Zašto smo zaboravile žene koje nisu danas tu s nama? Ubijene i dodatno ih ubijamo tišinom u koju ih guramo.

Svaki 8.12. se smrznemo pod decembarskim hladnim danom. Hladna je ta priča koja nije ispričana. Nikada nećemo saznati te priče, ali je važno da zapamtimo da je rat ´90.godina u BiH ubio neke žene i bitno je da u jednom danu se toga sjetimo.

Dok pišem ovaj tekst pripremamo se za ponovni izlazak na ulicu. Ovo će biti četvrta godina obilježavanja 8.12. – Dana sjećanja na žene stradale u ratu i to bez institucionalne podrške, a tražimo je stalno i tražiti ćemo je i dalje.

Pišem ovaj tekst jer želim da vjerujem da će on da pokrene i razbije tišinu, da ispriča neke nove priče koje čuvaju sve žene od zaborava.

A ovaj 8.12. koji će žene diljem Bosne i Hercegovine da obilježavaju su upravo očuvanje sjećanja na sve naše drugarice čije priče nismo čule, ali želimo njih da sačuvamo od zaborava fenomenalne kakve su i bile.

Vildana Džekman-Villma, mirovnjakinja, aktivistkinja, feministkinja sa širokim spektrom identiteta koje smatra ličnim bogastvom. Radi u Fondaciji CURE od 2013. godine, a prve aktivističke i mirovne tokove bilježi još kao volonterka Fondacije CURE od 2012. godine. Bavi se pitanjima koji se tiču izgradnje mira iz ženske perspektive. Istraživala je i autorica je rada „Ratni zločini nad štićenicima/ama Vukovarske bolnice“ koja nikada nije objavljena zbog prikaza stanja koje nije društveno prihvaćeno. Učestvovala je u nastanku knjige o mirovnim aktivistkinjama „HIStory is not HERstory“ i dala je svoj doprinos nastanku knjiga „Rat nije jednorodan“ i „Mir sa ženskim licem“ kroz aktivan rad u Inicijativi „Mir s ženskim licem“. Istraživala je žensku perspektivu izgradnje mira kroz analizu „Žene, Aktivistkinje, Mir – Nisam publika onima koji narušavaju Mir“. Dobitnica je mirovne nagrade za tekst „Kad razmišljaš o identitetima a pišeš o mirovnom aktivizmu“. Voli duge šetnje, plivanje, more, planinarenje i sretne ljude. E-mail:[email protected]

Preuzeto sa: http://fondacijalara.com/index.php?option=com_content&view=article&id=105%3Atisina-zaborava&catid=18%3A8-decembar&Itemid=141

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


unesite broj *