Politvitika

Satirična izložba u New Yorku na temu Trumpovog tvitanja
Foto: Christina Horsten/DPA/PIXSELL

Američki predsjednik tvitanje je doveo do apsurda, javno izražavajući veselje što je otpustio direktora FBI-ja ili priopćavajući da smjenjuje ministra vanjskih poslova. Postavljanje fotografija na Facebook omiljeni je pak hobi hrvatske predsjednice…

Piše: Tomislav Jakić za Portal novosti

Nema tome davno da je u Haagu zasjedalo Izvršno vijeće Međunarodne agencije za zabranu kemijskog oružja. Sastanak, u kontekstu sve zaoštrenijih odnosa Zapada i Rusije, a vezano uz tzv. slučaj Skripal, iznimno važan. Razgovaralo se iza zatvorenih vrata, a novinari su čekali pred zgradom, nagađajući u svojim izvještajima hoće li Agencija odgovoriti na podulji popis pitanja što ih je postavila Rusija, ako hoće – kako, a ako neće – zašto. I da je sve bilo kao u nekim, danas se čini zaista davnim vremenima, neizvjesnost bi razbila tek službena izjava objavljena nakon završetka sastanka. No da se sazna što se događa i kakvo će stanovište prevladati (ili biti nametnuto onima koji su spremni slušati i izvršavati), pobrinuo se član britanskoga izaslanstva, služeći se danas već omiljenim sredstvom komuniciranja (i) političara – Twitterom. U svojem je tvitu do grubosti jasno i nedvosmisleno rekao kako je ruski zahtjev da istragu oko trovanja nekadašnjeg ruskog obavještajca koji je prešao na britansku stranu i njegove kćeri zajedno provedu Britanija i Rusija – perverzan. Pa onda u večernjim satima i nije bilo nikakvo iznenađenje što je Izvršni odbor ostavio Ruse (a njih se uporno portretira kao počinitelje atentata) bez odgovora na ključna pitanja.

I tako se, naravno ne prvi put, dogodilo da javnost saznaje što i kako rade političari iz – njihovih tvitova. Znači li to da političari idu ukorak s vremenom, da građani sada, više nego ikada, imaju mogućnost doznati što se događa? Nažalost, odgovor na ta pitanja je negativan, odnosno političari idu ukorak s vremenom, koristeći ‘blagodati’ Twittera i društvenih mreža, ali to, u osnovi, čini građane – sada zaista više nego ikada – predmetom manipulacije. A politiku pretvara u sredstvo promoviranja osrednjih, često i potkapacitiranih političara današnjice, kojima tek funkcije što ih obnašaju daju osjećaj važnosti. Samo se po sebi razumije da se nova sredstva komuniciranja ne mogu, niti ih treba zaobilaziti. Ali pretvoriti politiku u slanje tvitova, to je nikada viđena degradacija politike, ujedno svojevrsno prostituiranje onih koji svoje funkcije koriste kako bi svako malo javnost bombardirali svojim informacijama ili ‘informacijama’. Retoričko je pitanje, ali valja ga u ovom kontekstu ipak postaviti, kako bi izgledao današnji svijet, odnosno bi li uopće postojao da su u vrijeme kubanske krize sovjetski lider Nikita Hruščov i američki predsjednik John. F. Kennedy ili njegov brat Robert svako malo objavljivali što se događa u odnosima između dviju supersila. Objavljivanje bilo kakvih informacija ili razmišljanja, a u kontekstu tekućih zbivanja (ili dugotrajnih pregovora), pretvara onoga tko to čini u zarobljenika vlastitih riječi. I onda uzmaka nema ili je on vrlo težak i bolan – na što će jedva tko pristati, bez obzira na cijenu što će je platiti drugi. Da je Hruščov rekao, i to objavio: ‘Mi imamo pravo dostaviti bilo koje oružje što ga od nas zatraži prijateljska država’, kako bi nakon toga izdao naređenje za zaustavljanje i vraćanje u polazne luke sovjetskih brodova na kojima su bile ukrcane rakete? Da je Kennedy rekao, i to također javno objavio: ‘U zamjenu za povlačenje sovjetskih raketa, mi ćemo u bliskoj budućnosti povući naše rakete iz Turske’, kako bi na to reagirali američki ‘jastrebovi’ i Turska?

Da je Henry Kissinger slao tvitove kada se spremao na tajni put u Kinu kako bi pripremio dolazak predsjednika Richarda Nixona i otvorio novo poglavlje u američko-kineskim odnosima, bi li do susreta u Pekingu ikada došlo? A da je tako postupao u vrijeme priprema za susret Nixon – Brežnjev (čime je otvoreno razdoblje detanta, popuštanja napetosti), kako bi to shvatila sovjetska strana i bi li i do tog susreta ikada došlo? Da su pregovarači dviju supersila u Beču, u pregovorima o ograničavanju strateških obrambenih sustava, svakodnevno slali tvitove tipa ‘Rusi misle da će nas nadmudriti, ali ništa od toga’ ili ‘Amerikanci su očekivano arogantni, ali spustit ćemo mi njih na zemlju’, u kakvoj bi se atmosferi pregovori vodili? Bi li uopće mogli dovesti do rezultata?

Naravno, ni Twittera ni tvitova u ono vrijeme nije bilo. Ali bilo je nečega drugog – ozbiljne politike. Bilo je političara koji su, mada polazeći od često suprotstavljenih pozicija, imali svijest o važnosti onoga što rade, o odgovornosti koja leži na njima, o tome da to što rade nije važno samo za njih i za to kako će njih osobno percipirati javnost, nego je iznimno važno i za njihove države i za mir, stabilnost i sigurnost u svijetu. U to vrijeme političari se politikom nisu igrali, oni su je vodili. Politika nije bila jeftini reality show. Danas živimo u vremenu, blago rečeno, mediokriteta na visokim funkcijama. Kada bismo htjeli poći u potragu za pravim državnicima, onda bismo – ma kako to nekome bogohulno moglo zvučati – morali krenuti put Moskve i Pekinga. I tek usput: i tamo koriste i Twitter i društvene mreže. Ali koriste ih institucije, a ne pojedinci, ma koliko visoko pozicionirani bili. Kada rusko ministarstvo vanjskih poslova objavi tvit u kojemu nešto kaže, onda je to promišljena izjava ministarstva, odnosno Rusije. Bez obzira na to koliko kratka bila. Isto vrijedi i za Kinu. Za razliku od aktualnoga američkog predsjednika koji je tvitanje doveo do apsurda, javno izražavajući svoje veselje što je otpustio direktora FBI-ja ili priopćavajući da smjenjuje ministra vanjskih poslova (u trenutku kada ovaj o tome pojma nema i kada putuje Afrikom, zastupajući – tako bi barem trebalo biti – Sjedinjene Države, a ne DonaldaTrumpa osobno).

Na domaćoj sceni dobro je poznato da pojedinci, kako iz vrha HDZ-a tako i iz vrha SDP-a, šalju tvitove ili postavljaju postove na Facebook još dok traju sastanci na kojima se o nečemu raspravlja. Pridonosi li to kvaliteti rasprave? Ni u kojem slučaju. Ali će se zato u ‘požutjelim’ medijima – a, nažalost, i u sve većem dijelu javnosti – o takvom (ili takvoj), objektivno anonimusu, početi govoriti i on (ili ona) će postajati u očima javnosti Netko. O postavljanju fotografija na Instagram ili Facebook suvišno je trošiti i jednu riječ, mada je to omiljen hobi hrvatske predsjednice. A kada se onda na temelju tzv. lajkova što se sakupe uz najnoviju fotografiju Njega ili Nje donose dalekosežni zaključci o popularnosti određenoga političara/političarke, imamo savršen primjer (i dokaz ujedno) kako se politika pretvorila u vašar taštine i kako su umješnost i umjetnost ozbiljnog pregovaranja o ništa manje ozbiljnim pitanjima – relikt prošlosti. Bolje prošlosti? Dakako! Jer tada se vodilo računa o interesima države, društva i svih pojedinaca koji ga čine, tada se radilo – vrijedi još jednom ponoviti – s odgovornošću i sa sviješću da će sud o uspješnosti ili neuspješnosti nekoga od protagonista na političkoj sceni donijeti tek budućnost, dakle generacije što slijede (uz rijetke izuzetke za koje je već za njihova života bilo jasno da su se nepovratno i neizbrisivo upisali u povijest).

Pretvaranje politike u Twitter politiku kraj je onoga što zavrjeđuje zvati se politikom. Činovnici osrednje inteligencije i obrazovanja, slučajni namjernici na političkoj sceni ili bogati siledžije koji na nju nahrupe to savršeno dokazuju. Možda su i zato međunarodni odnosi danas na tako niskim granama. Možda nam se i zato smiješi opasnost novoga rata, kao što se već dugo nije. Je li ovo nostalgična žalopojka za vremenima što se neće vratiti? Ne, nikako. Ovo je samo pokušaj upozorenja na određeni fenomen koji je poprimio globalne razmjere i koji prijeti nesagledivim posljedicama za svakoga pojedinca, ma koliko on živio u iluziji da danas zna sve i da može na sve utjecati. Niti zna, niti može. Jer dok on (ili ona) čita tvitove, igru iza kulisa vode oni koji tvitove ne šalju.

Ostavite komentar

unesite broj *