‘Odlučiti da se ne smiješ seksističkoj šali je politički čin’

Uz odobrenje autorice, u cijelosti prenosimo status novinarke, aktivistkinje, istraživačice i feministkinje Mashe Durkalić. 

Toliko sam sebe pokušavala istrenirati da na društvenim mrežama ne pričam ni o čemu ozbiljnom, zato što se toliko iznerviram kad to radim da satima ne mogu prestati razmišljati o tome, i zato što je, ultimativno, to rupa bez dna i bez ikakvog rezultata. Unaprijed se izvinjavam na dugom postu, i ko god ga ne želi čitati, može ga slobodno preskočiti, no ovo ne mogu reći u malo riječi.

Nakon situacije koja je isplivala sa Goranom Samardžićem, i predavanja “IcelandToo? How Patriarchy Is Perpetuated” koje je danas na Univerzitetu na Islandu održala Cynthia Enloe, feministkinja, teoretičarka i aktivistkinja sa Clark Universityja u Massachusettsu, čija predavanja imam čast slušati ove sedmice, odlučila sam da ovaj put zaista nešto kažem. Zato što mi je dosta da šutim, zato što mi je dosta što o ovim stvarima diskutiram samo u svom inboxu i sa svojim prijateljicama, zato što mi je dosta da svaki put kada neki muškarac, objektivno, zasere, i sama govorim stvari tipa “ma, to je tako” ili “ma, znaš kako je kod nas”. Ovo je dio taktike omogućavanja seksualnog nasilja i uznemiravanja, koju svako od nas perpetuira, i koju moramo osvijestiti.

Ono što ću reći je više parafraziranje Cynthie Enloe, zato što su njene riječi oslikale ono što žene svakodnevno žive i svakodnevno prešućuju. Tzv. #metoo pokret je u potpunosti zaobišao Bosnu i Hercegovinu, jer sistem podrške nasilnika i zlostavljača u BiH funkcionira savršeno, a to pokazuje i epizoda sa Goranom Samardžićem koji je ženskoj osobi putem privatne prepiske na Facebooku doslovce ponudio svoj genetski materijal u fildžanu. Isti Goran Samardžić uputio je javno “izvinjenje” putem svog Facebook profila, u kojem je uradio sve, osim da se ispričao, pritom ponovo promovirajući sebe, svoju knjigu, i svoju izdavačku kuću. Još jednom se dokazalo kako je, kad muškarac napravi nešto loše, nemoguće da kaže “napravio sam nešto loše”, nego se primjenjuje tehnika zaobilaženja istinskog problema tako što se dati muškarac pravda nabrajanjem svojih pozitivnih odlika, koje ga, valjda, automatski oslobađaju etikete seksizma. Junak njegove knjige je queer (što ja, koja sam svojevremeno kupila i pročitala tu knjigu, iskreno i nisam baš tako doživjela, ali o ukusima se ne raspravlja, pogotovo ne književnim). Njegova izdavačka kuća afirmiše ženska ljudska prava (možda je htio reći “žensko pismo”, što je jednako nezgrapan termin, ali možda je htio izraziti podršku književnosti koju proizvode žene?). On se zalaže za promovisanje istospolne ljubavi u književnosti (ne znam tačno na koji način, nije baš da Buybook pršti od izdanja LGBTI književnosti, ali vjerujem da je ovo bio tzv. ‘token’ dodatak ovome postu). Potom citira svoj “cjeloživotni angažman”, ali ne navodi primjere tog “cjeloživotnog angažmana” niti šta on podrazumijeva. Konačno – u čitavom postu nema niti jednog spomena o tome kako je dotični jednoj ženi doslovce ponudio svoj genetski materijal u fildžanu.

Screenshot razgovora/Facebook

Ne znam odakle da počnem pri komentarisanju neizmjernog neukusa iskazanog u ovoj poruci. Pri tome, nakon manjka odgovora od date ženske osobe nakon što joj je ponuđena sperma u fildžanu za potencijalne buduće potomke, u poruci kuca tri emoticona: dva cvijeta i jednu bubamaru, uz klasično i vječno pitanje “Ma jesi li to sad ljuta?”, pitanje koje bi se moglo ugravirati u zid svake kafane u gradu, pitanje koje je svaka žena čula poslije 1 ili 2 ujutro nakon što je odbila komunicirati s nekim muškarcem u kafani, pitanje koje doslovce ilustrira način na koji muškarci vide žene – kao uvijek nasmijane mašine, ljepši spol koji je dužan da svojim izgledom uljepšava nečiji dan ili nečiju noć. Nivo neukusa iskazan ovim porukama, a potom i nivo apologetizma koji je iskazan u komentarima na ovom tzv. izvinjenju je nešto u što cijeli dan neuspješno pokušavam da svarim, i zbog čega sam odlučila ovo napisati.

Sistem podrške seksistima koji postoji u našem društvu je zastrašujući. Ovaj sistem podrške omogućava nasilnicima, kao i potencijalnim nasilnicima, da svoje prakse nastavljaju, jer su ugledni članovi društva, jer su poduzetnici, jer su kulturni radnici, jer su privređivači u porodici, jer su važne figure… niz nastaviti po želji. U prevodu: jer su muškarci. Jer ne postoji razlog da ih se pozove na odgovornost, jer su jednostavno – takvi. Kako ta riječ “takvi” može objasniti ovo? Kako je moguće da je čovjek, ugledan, poduzetnik, suprug/partner, otac, napisao ovakvu gadost u nečiji inbox, i da se na njegovom statusu “izvinjenja” to opravdava?

Evo zašto je to moguće. Zato što smo svi/e mi na određeni način omogućili i omogućile ovakvu situaciju. Govoreći danas o #meetoo pokretu u svijetu, a pogotovo na Islandu (gdje je, usput budi rečeno, objavljeno oko 600 novinarskih priča o slučajevima seksualnog nasilja i uznemiravanja, dok u BiH, koliko ja znam, nije objavljena nijedna), Cynthia Enloe je govorila o tome kako je za analizu razloga zašto se seksualno nasilje dešava potrebno promišljati o vezama između različitih seksisičkih i mizoginih praksi koje cvjetaju, jer su one nerazdvojive u patrijarhatu. Evo šta Cynthia kaže: “Nakon #metoo pokreta, glavna reakcija je bila da treba ‘napraviti razliku’ – nemojmo kažnjavati na isti način čovjeka koji ispriča seksističku šalu i čovjeka koji nekoga seksualno uznemirava ili čovjeka koji je nekoga silovao. Održivi patrijarhat kreira mreža fenomena, a osobe koje podržavaju ovaj sistem nisu počinioci, nego omogućivači, muškarci i žene koji će reći ‘ma on je samo muškarac’.” U ovome je sadržano sve što želim reći. Mi smo sve ovo dozvolili i dozvolile. Mi smo ti/e koji će braniti osobu koja je mizogina ili je seksista, mi smo ti/e koji će okrenuti glavu, mi smo ti/e koji ćemo se nasmijati na seksističku šalu, mi smo ti/e koji/e pristajemo na patrijarhat i na seksualno zlostavljanje i uznemiravanje svaki put kada neko poput Gorana Samardžića napiše nešto slično nekome u inbox, kada neko to objavi, i kada sistematski branimo tu osobu, pravdajući seksizam i mizoginiju društvenim statusom te osobe, i skoro pa vješajući joj medalju oko vrata kojom je se čisti od svake odgovornosti za sranje koje je izgovorila/napravila.

Ja ne želim više biti dijelom kulture omogućivanja seksualnog nasilja i uznemiravanja. Sljedeći put kad mi se desi seksualno nasilje i/ili uznemiravanje, ja ću o njemu javno govoriti. Onda će horda ljudi željeti iskoristiti svoje demokratsko pravo slobodnog govora da mi kaže da sam agresivna nedojebana feministkinja, i da pretjerujem, a neće mi reći da je seksualno nasilje i/ili uznemiravanje pogrešno, neće mi reći da je dobro što govorim javno o tome, neće mi reći da je korisno promišljati opresivne prakse koje žene dehumaniziraju tako što im se nudi sperma, piće u kafani, najbolji seks ikad, posao, ____ (ubaciti po želji). Čime je svaka od nas dužna bilo kojem muškarcu za bilo šta? Zašto smo dužne pravdati seksizam? Zato što su oni u suštini – a ovo mi je omiljena sintagma na svijetu – “dobre osobe”?

Sljedeći put kad neko ispriča seksističku šalu, neću se iznervirati i početi objašnjavati zašto je to pogrešno, nego ću tražiti od te osobe da mi objasni zašto je to smiješno. Ako može da mi objasni. A neće moći. Kao što kaže Cynthia Enloe: “Odlučiti da se ne smiješ seksističkoj šali je politički čin.” Ja sam odlučila da mi ništa od ovoga više nije smiješno. Ja sam odlučila svjesno da napišem sve ovo. Slobodno me brišite, blokirajte, radite šta hoćete. Meni ovo više nije smiješno. Ko može da mi objasni zašto je OK da ugledni članovi našeg društva ženama nude spermu u inbox, neka mi se slobodno javi.

4 komentara

  • Napokon da neko o tome progovori. Bravo za clanak. Sa 15 godina mi je stariji covjek dobacio “lizem ti p*** jesi dobra”, sa 17 sam postala zrtva muckog psihickog zlostavljanja od strane “uglednog” muskarca i drustvo je to podrzalo, nitko me nije dozivio, nego posramio. Moje muke su prestale kada sam otisla u Europu. Nabijem ih sviju.

  • Nije Tzv. #metoo, vec je #metoo pokret.
    Odakle potice #metoo?
    Seksizam i nasilje nad zenama je u nekim razvijenim zemljama tabu tema. Zato se zene nisu ni pojavljivale na protestima. Naucene kao i mi da nista ne mozemo promijeniti.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.