ASIM MUJKIĆ: Svjetonazorska borba za ovladavanje Sarajevskim univerzitetom

Da li je u proteklom periodu bilo masovnih pojava razgolićenosti, masovne napadne i uvredljive odjeće među studentima i profesorima Sarajevskog univerziteta? Nije. Ako neko tvrdi da jeste – neka iznese podatke empirijskog istraživanja na sunce ili neka šuti. Čujemo da neki profesori pjani drže predavanja? Gdje su prijave? Koliko je disciplinskih postupaka provedeno i koje su bile izrečene disciplinske mjere? Čemu onda ovakav Kodeks?

Piše: Prof. dr. Asim MUJKIĆ za InfoRadar

Unatoč nizu nedostataka i nepravilnosti, paradoksalnosti i posvemašnje besmislenosti na koje možemo naići iščitavajući prijedlog Kodeksa ponašanja i oblačenja uposlenika i studenata UNSA želio bih skrenuti pažnju na jedan njegov strukturni nedostatak. Slobodan sam ustvrditi da je gotovo 2/3 propisa koje nudi prijedlog Kodeksa ponašanja i oblačenja uposlenika i studenata UNSA već riješen i propisan u tekstu Etičkog kodeksa UNSA donešenom 2012. godine, ali i u tekstu Prijedloga Statuta i to na jedan daleko primjereniji, akademskiji, etički legitimniji način.

Pravo je pitanje da li je Predlagač uopće pročitao postojeći Etički kodeks UNSA, da li zna da taj dokument uopće postoji, ili samo u ovoj predizbornoj godini želi ispuniti prohtjeve nekih eksponenata vladajuće kantonalne oligarhije koji, prema svom priznanju na facebook profilu, sebi pripisuju zaslugu zašto je uopće kantonalni (čitaj provincijalni) Zakon o visokom obrazovanju u članu 130 u stavu 2 pod tačkom 0) propisao da Senat donese kodeks ponašanja i oblačenja na visokoškolskoj ustanovi. Ako je tome tako onda se ovaj kodeks može shvatiti samo kao instrument šire političke intencije vladajuće kantonalne oligarhije da u potpunosti ovlada unverzitetom kao polugom moći koja će služiti za učvršćivanje etnonacionalističke hegemonije.

Time ne govorim ništa novo: san svake pristojne autoritarne, iliberalne, demokratski sporne (zbog razgranate mreže vaninstitucionalnog odlučivanja) vladavine je ovladati univerzitetom. Najsvježiji primjeri su Orban i njegovo proganjanje omraženog soroševskog Centralno-europskog univerziteta i Erdogan s nekoliko hiljada otpuštenih univerzitetskih profesora. Takvi ljudi sanjaju o univerzitetu koji je uređen kao korporacija sa striktnom hijerarhijom (za čijim poštovanjem na više mjesta vapi ovaj Kodeks) za izdavanje diploma i znanstvenu legitimaciju njihovog režima, ukratko treba im univerzitet čija je autonomija samo formalna i sastoji se isključivo u poštovanju zakona.

TREBA LI UNIVERZITETU DRESS-CODE

Da je nešto drugo po srijedi – naprimjer, puko ispunjavanje te zakonske obaveze o donošenju Kodeksa oblačenja i ponašanja – Predlagač bi se referirao na postojeći Etički kodeks, Statut i, da je zbilja htio obaviti taj posao na profesionalan način u pomoć bi pozvao, naprimjer, etičare. Ali ne, predlagač se latio pisanja Kodeksa ponašanja i oblačenja uposlenika i studenata UNSA koji, kao i svaki kodeks, mora da se referira na polazišne etičke principe i vrijednosti bez konsultacije sa etičar(ka)ima, barem onima koji na tom istom univerzitetu predaju taj predmet.

Kako je nezamislivo da bi se Univerzitet-predlagač upustio u pisanje neke ekonomske feasibility studije bez konsultacije s kolegicama i kolegama ekonomistima, ili da bi se drzunuo bez konsultacije svojih kolega profesor(ic)a pravnih nauka predložiti neki pravni elaborat, ili, nedaj Bože, bez konsultacije s profesori(ca)ma usmjerenja za ekologiju s PMF pisati neki ekološki elaborat, predlagač se osjetio dovoljno slobodnim, mjerodavnim, pozvanim da bez etičara piše ovaj kodeks koji se barem u svom naslovu u pojmu ponašanja dotiče i etike.

Foto: Faksimil dijela Kodeksa

Bilo kako bilo, Etički kodeks i Statut UNSA, istina ne reguliraju pitanje oblačenja, ali budimo realni – koji bi bio smisao takvog dokumenta na instituciji koja je po definiciji slobodna, instituciji koja ima smisla jedino ako je slobodan prostor istraživanja, raspravljanja, ukrštanja različitosti, pa i životnih stilova, bez formalne uštogljenosti. Svako ko je imalo vidio svijeta i našao se na nekom od, barem zapadnih univerziteta, mogao je osjetiti tu laissez-faire atmosferu, opuštenost, spontanost, mogao je u kratkom periodu svjedočiti najrazličitijim  životnim stilovima studenata i profesora.

Ukratko, po tome je univerzitet prepoznatljiv. Činjenica da se neki od aktera i branitelja Kodeksa javno stranački afiliraju, a da je Komisija za njegovo sastavljanje, kako možemo pročitati u medijima, uglavnom konzervativnog, nipošto liberalnog svjetonazorskog profila navodi nas na sljedeći zaključak: na djelu je svjetonazorska borba za ovladavanje Sarajevskim univerzitetom. Revolucija konzervativnog desnog krila koja je zahvatila dobar dio našeg kontinenta i šire puhnula je vjetar u jedra domaćih desno-krilaša koji su nakon Zakona o visokom obrazovanju prošlog ljeta, potom uredbe o poštovanju rasporeda vjerskih obreda na univerzitetu proljetos, sada uz pomoć Kodeksa odijevanja i ponašanja namjerili završiti zadaću ideološkog transformiranja ovog univerziteta. Možda je borba prejaka riječ, jer za borbu treba dvoje, s obzirom da značajnijeg otpora inicijativama stranački afilirane mladeži nema.

Dakle, treba li Sarajevskom univerzitetu dress-code? Hajdemo ‘izokola’ pokušati dati elemente odgovora. Da li dress-code imaju univerziteti na svijetu, osobito oni bolje pozicionirani na rang-listama? U raspravi koja je tim povodom potaknuta u medijima možemo zaključiti da dress-codeovi nisu uobičajena praksa na univerzitetima. Na temelju koje onda potrebe mi uvodimo dress-code? Da li je u proteklom periodu bilo masovnih pojava razgolićenosti, masovne napadne i uvredljive odjeće među studentima i profesorima Sarajevskog univerziteta?

Nije. Ako neko tvrdi da jeste – neka iznese podatke empirijskog istraživanja na sunce ili neka šuti. Čujemo da neki profesori pjani drže predavanja? Gdje su prijave? Koliko je takvih slučajeva bilo u zadnjih deset godina? Imamo li redovnu disciplinsku i zakonski određenu proceduru za takve slučajeve – imamo, odlično. Koliko je disciplinskih postupaka provedeno i koje su bile izrečene disciplinske mjere? Čemu onda ovakav Kodeks? Kodeksi, pravilnici, statuti, pa i zakoni nastaju na temelju stvarnih društvenih potreba. Koja je to nasušna društvena potreba iza ovog Kodeksa? Tačka o) Člana 130 Zakona o visokom obrazovanju? Zašto nije upućen onda niti jedan zahtjev Zakonodavcu za obrazloženjem ove alineje? Kakve su to grozomorne stvari rađene na našem Univerzitetu koje su zapale za oko zabrinutim kantonalnim poslanicima? Dajte nam argumente.

ČINOVNICI I KLIJENTI

Ako ostanemo u kontekstu „društvenjačkih“ profesija, s kojima univerzitet ima najviše dodirnih tačaka, recimo novinarstvu, postavimo pitanje – postoji li u okviru etičkog kodeksa novinarske profesije nešto kao novinarski dress-code? Dress-code postoji za administraciju, bankovne činovnike, ali da li je univerzitet blizak ovim profesijama, ili je bliži novinarstvu? Kada čovjek pročita tekst prijedloga kodeksa stječe dojam da su ga pisale osobe koje univerzitet zamišljaju kao kruto hijerarhiziranu instituciju, a njegovo osoblje (čuj „osoblje“; žalim, tako piše u prijedlogu) vidi kao činovnike.

Uostalom, važeći provincijalni Zakon o visokom obrazovanju svojom hipernormativnošću upravo tako, korporativno, razumijeva univerzitet i od profesora sistematski pravi činovnike, a od studenata klijente. Dakle, dress-code je u glavama samo onih koji potpuno promašuju smisao univerziteta i u njemu vide hijerarhiziranu „javnu instituciju“ u kojoj rade činovnici na budžetu koji ne smiju laprdati unaokolo. Ja smatram da je univerzitetska profesija daleko bliža novinarstvu jer im je dodirna tačka sloboda istraživanja, a novinari, koliko je meni poznato – nemaju dress-code.

Stoga dress-code nema šta da traži na univerzitetu. Uostalom, neka mi bude dopušteno pozvati se na svoju višedecenijsku praksu na univerzitetu. Javno tvrdim da za dvadeset godina asistentsko-profesorskog rada nikada nisam imao problem s oblačenjem svojih studenata i studentica (uključujući tu i studenticu koja je nosila burku), te da sam sve etički sporne situacije na koje sam tokom svog rada nailazio riješio uz pomoć obične, svakodnevne moralnosti, ne uz pomoć nekih odredbi i normi, uz otvoren, kolegijalni dijalog s kolegicama i kolegama studentima.

Dakle pred sobom imamo „izvedeni“ kodeks ponašanja i oblačenja unutar određene javne institucije koji svojom strukturom mora da proističe iz vrijednosnog etičkog okvira profesije na kojem se ta institucija temelji. Ali avaj, predloženi dokument niti jednim svojim članom ne nabraja etičke i općeprihvaćene civilizacijske principe i vrijednosti na koje se referira u alineji 1 Člana 1. On čak ne počiva ni na nekom empirijskom istraživanju iz kojega bismo eventualno mogli saznati o vrijednosnim orijentacijama šireg stanovništva, a pogotovo ne, kako sam već rekao, na empirijskom istraživanju putem kojega bi saznali da li drugi svjetski univerziteti i druge srodne profesije (novinarstvo, advokatura i slične) imaju Kodekse ponašanja i oblačenja kao prateće dokumente svom etičkom kodeksu.

Preskačući problem legitimacije ili barem analogije Predlagač članom 2 odmah najavljuje ‘normiranje prihvatljivog načina ponašanja i odijevanja osoblja i studenata Univerziteta’. Na osnovu čega? Na temelju čega se pristupa definiranju principa ponašanja i kriterija za oblačenje? Očito jedino na temelju slučajnih svjetonazorskih afiniteta Predlagača jer se na temelju Člana 3 koji opisuje i to na vrlo apstraktan i općenit način različite dimenzije profesionalnosti (profesionalno ponašanja, profesionalni odnososoblja Univerziteta prema studentima, profesionalni odnos studenata i poštovanje institucije) ne vidi na koji način bi mogao utemeljiti te kriterije. Članovi 4. i 5. su puka prepričavanja već postojećih zakonskih rješenja i pravilnika ili pak vrijeđaju zdravi razum kao što je alineja (e) u kojoj se propisuje da akademska komunikacija podrazumijeva oslovljavanje s „Vi“, ili alineja (d) koja kaže da svaka radna obaveza koju izdaje nadređena osoba sukladno svojim diskrecionim ovlaštenjima mora biti jasno formulirana.

ARHAIČAN I DISKRIMINIRAJUĆI KODEKS

Baš zato što nije utemeljen kako je to najavljeno članom 1 u etičkim, moralnim i profesionalnim normama, te općeprihvaćenim civilizacijskim vrijednostima član 6 koji se odnosi na „pravila odijevanja univerzitetskog osoblja i studenata“ (nije zgoreg napomenuti da tekst prijedloga izgleda da uopće nije lektoriran pa se umjesto odijevanje ovdje u naslovu boldirano nalazi riječ „odjevanje“. Takvo što uistinu ne priliči jednom Univerzitetu, pa makar se radilo o prijedlogu i nacrtu) izgleda kao hrpa slučajno nabacanih pravila oblačenja za muškarce i žene. Ako nemamo jasno artikuliran vrijednosni temelj onda se suočavamo s problemom ‘loše beskonačnosti’, nasumičnog nabrajanja kojemu uvijek možete pridodati još jedan i još jedan stav i tako u nedogled.

Kriterij određivanja prikladnosti odnosno neprikladnosti odjeće koji je prešućen ali se iz priloženog vidi je arhaičan – jer poznaje samo dva roda, muški i ženski, čime pokazuje da je nedotaknut savremenim stremljenjima u oblasti ljudskih prava i sloboda. On je selektivan jer se, naprimjer, pod neprikladnom odjećom za žene nije, recimo, našla burka, odnosno potpuno pokrivanje lica, ali su se zato našli svi oni primjeri životnih stilova koje su karakteristični za savremenu, urbanu, metropolitansku mladež (npr. tetovaže, piercing, provokativni natpisi na majici, poderane farmerice itd.).

Ako pak usporedimo Kodeks o odijevanju i ponašanju s važećim univerzitetskim Etičkim kodeksom, donešenim 2012., onda ćemo, naprimjer, vidjeti da je Član 6 u suprotnosti s Članom 11 Etičkog kodeksa UNSA koji propisuje sljedeće:

„U skladu sa načelima navedenim u prethodnim članovima Kodeksa, nedopustiv je svaki oblik d i s k r i m i n a c i j e, neposredne ili posredne, temeljen na religiji, etničkoj i nacionalnoj pripadnosti, rasi, spolu, spolnoj orijentaciji, stilu života, imovinskom stanju, porijeklu, porodičnom i bračnom statusu, drugom stanju, godinama, invalidnosti, tjelesnom izgledu, zdravstvenom stanju, političkom opredjeljenju. Isključivi kriteriji za vrednovanje, prepoznavanje i napredovanje moraju biti stručnost, sposobnost i profesionalne zasluge, te nivo osposobljenosti i rezultati u obavljanju određene vrste djelatnosti, poslova i zadataka“.

Propisivanjem stila odijevanja Predlagač diskriminira muškarce i žene po osnovu stila života i tjelesnog izgleda ako je naprimjer tetovaža ili piercing sastavni dio ličnog identiteta, a u većini slučajeva jeste. Nadalje, i članovi 6 (oblačenje) i 7 (o javnom istupanju) mogu se razumjeti kao vid uznemiravanja čime su u suprotnosti s Članom 12 Etičkog kodeksa UNSA koji kaže: „Uznemiravanjem se smatra svako neprimjereno ponašanje prema drugoj osobi koje ima za cilj ili koje vodi do povrede ličnog dostojanstva, koje ometa obavljanje radnih zadataka ili vodi smanjenju kvaliteta života osobe na koje je neprimjereno ponašanje usmjereno. Uznemiravanjem se naročito smatra svaki čin, pojedinačan ili uzastopan, verbalni, neverbalni ili fizički, koji stvara ili pridonosi stvaranju neugodnih i neprijateljskih radnih i obrazovnih okolnosti ili koji drugu osobu zastrašuje, vrijeđa ili ponižava“.

Propisivanje i nametanje jednog životnog stila i njegovih mjerila ispravnosti svakako je uznemiravanje koje dovodi do povrede ličnog dostojanstva, koje ometa obavljanje radnih zadataka i može dovesti do smanjenja kvaliteta života osobe. Uznemiravanje je posebno vidljivo u Članu 7 o javnom istupanju, koji nekako promiče u svoj ovoj nastaloj gužvi oko načina odijevanja, a kojeg razumijevam kao direktan napad na akademsku slobodu profesora i studenata. Prva alineja naprosto oduzima dah: „osoblje i studenti Univerziteta su dužni voditi računa o svom ponašanju i izvan prostora Univerziteta, na javnim mjestima, istupanjima/nastupanjima u javnosti, pazeći na svoj lični ugled i ugled Univerziteta“.

Ovaj, nemam druge riječi nego totalitarni stav, u potpunoj je suprotnosti s principom akademske slobode na kojoj počiva savremeni univerzitet – toliko o poštovanju općeprihvaćenih civilizacijskih vrijednosti. Bit univerziteta je slobodno i kritičko pretresanje, bespoštedna kritika svega postojećeg, uključujući tu i sam univerzitet. Ovo zazivanje konstantnog nadzora i kontrole, stalne prijetnje koja visi u zraku nad profesorom i studentom Sarajevskog univerziteta, sračunato je da uguši svaki slobodni i kritički stav. Otkud toliko nepovjerenje prema profesorima i studentima ovog univerziteta? Otkud taj paternalistički stav koji profesore i studente tretira kao nedorasla i maloumna bića koja nisu u stanju razlučiti primjereno od neprimjerenog.

OGRANIČAVANJA I UZIMANJE SLOBODE

Njega možemo prepoznati širom svijeta u rigidnom i militantnom djelovanju desno-krilaškog konzervativizma. Član 7 Kodeksa o ponašanju i oblačenju je također u suprotnosti sa Članom 25 Etičkog kodeksa UNSA koji jasno propisuje:

„Univerzitet kao institucija visokog obrazovanja i nauke je svjestan svoje društvene odgovornosti i podržava pravo članova univerzitetske akademske zajednice na javno istupanje i slobodu izražavanja, što uključuje nastupe pred publikom, na radiju, televiziji, izražavanje svojih stavova u novinama, knjigama i časopisima, kao i druge oblike djelovanja za dobrobit društva.

Članovi akademske zajednice s višim akademskim zvanjem ili profesionalnim statusom ne smiju zabranjivati niti ograničavati lične javne istupe/nastupe članovima akademske zajednice s nižim akademskim zvanjem ili profesionalnim statusom, niti uvjetovati taj istup/nastup bilo čime. Članovi univerzitetske akademske zajednice koji su ovlašteni javno istupati/nastupati u ime i za račun Univerziteta prilikom tih istupa/nastupa su dužni jasno istaknuti da izlažu stajališta Univerziteta. U svim oblicima javnih istupa/nastupa i djelovanja u kojima članovi univerzitetske zajednice predstavljaju Univerzitet očekuje se postupanje u skladu s najvišim etičkim i profesionalnim standardima“.

Društvena odgovornost koja je potcrtana u Etičkom kodeksu, u ovom Kodeksu o ponašanju i oblačenju prešla je, sukladno konzervativnom duhu, u korporativnuodgovornost čime je ova važna akademska sloboda limitirana, pa i obesmišljena. Etički kodeks propisuje način brige i odgovornosti za instituciju svojim članom 26 (Odgovornost prema univerzitetskoj zajednici u „duhu akademske slobode – ispitivanja, argumentirane rasprave, kritike, tolerancije, poštovanja različitog, te odgovornog i poštenog traganja za optimalnim rješenjima”) i to je jedini mogući način primjeren ideji univerziteta.

Ključna riječ univerziteta, zrak bez kojeg on ne može disati je SLOBODA. Ono što nam nudi ovaj Kodeks i slični dokumenti kantonalnih umova kao što su ZoV KS upravo je suprotno – nesloboda, stalni nadzor, normiranje svakog odnosa, interakcije, opća prijetnja koja može proizvesti samo nepovjerenje kako između profesora i studenata tako i između njih samih.

To je recept za političku kontrolu univerziteta, ujedno i recept za njegovo uništenje. Koliko god se ovaj problem Kodeksa o oblačenju i ponašanju karikaturalno prikazivao s neizbježnim seksističkim aluzijama on suštinski zasijeca pitanje svjetonazora, individualnih sloboda i prava i oni koji će o njemu donositi konačnu odluku imat će historijsku odgovornost. Njihova odluka može očuvati slobodu i integritet univerziteta, ali je i ukinuti, čime će osuditi buduće generacije na prebivanje u srcu tame Konstantinovićeve palanke.

Ona će dati odgovor na presudno pitanje koje stoji pred svakim obrazovnim sistemom a koje glasi: kakav tip građanina želimo proizvesti kroz svoj proces obrazovanja? Slobodnog, otvorenog, kritički nastrojenog samosvjesnog građanina-pojedinca koji ravnopravno razgovara sa svijetom, ili ideologiziranu jedinku člana svog kolektiva?

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.