Dragan Bursać: Kako smo ubijali sopstvenu djecu

Ko je kriv? Ko je dozvolio da se dijete od 14 godina pošalje na prvu liniju fronta? Ko je dijete pred kraj 20 vijeka, namjesto neke od ustanova za udomljavanje, poslao u smrt? I ko je, na kraju, ispoštovao dječju infantilnu želju da ostane na ratištu, namjesto da ode kod udomitelja u Pariz?

“Preporučio bih im da ne idu u Srbiju, da ne švercuju cigarama, kafom i devizama.” – Spomenko Gostić

Znate li ko je Spomenko Gostić?

Dječak od 14 godina koji je poginuo na Ozrenu. I ne, nije riječ o civilnoj žrtvi rata. Spomenko je bio vojnik VRS-a. A, naprvo, Spomenko je bio dijete socijalni slučaj koga je otac napustio dok je imao 4 godine, majka mu umrla, a on ostao da živi sa bakom. Rat i vojska Republike Srpske uzeli su ga pod svoje. Bukvalno. Namjesto trenerke i patika, Spomenko je zadužio SMB uniformu, konjska kola i, po liniji vrludajući između minskih polja, dostavljao hranu vojnicima. Tako je bio prvo ranjen, a onda sa 14 godina, 20. marta 1993. godine, od granate gubi život.

Tužna priča. Pretužna. Čemerna.

Ali.

Mea culpa

Ko je kriv? Ko je dozvolio da se dijete od 14 godina pošalje na prvu liniju fronta? Ko je dijete pred kraj 20 vijeka, namjesto neke od ustanova za udomljavanje, poslao u smrt? I ko je, na kraju, ispoštovao dječju infantilnu želju da ostane na ratištu, namjesto da ode kod udomitelja u Pariz?

Krivi su svi oni koji su znali za Spomenka, a ćutali su. Kompletan mafijaško-ideološko-vojni sistem, koji je od djeteta napravio bejbi militarističku figuru, zarad pravdanja i pravičnosti rata. Dijete je to, ljudi! Dijete koje nije u stanju rezonovati niti o fudbalskim klubovima, a kamoli o ratnim dejstvima.

Dijete nema pravo da sjedi na prednjem sjedištu automobila bez pojasa, a kamoli da odobrovoljeno nekom vojskom i propagandom ratuje.

Dabome da niko nikada nije odgovarao za smrt Spomenka Gostića, dječaka sa kojim su se vojska, vlast i mediji poigrali na toliko umobolnih načina da je sramota i prisjetiti se.

Volim te ispod navodnika

I tako je vlast ubijala “svoju” djecu, sve dok su ona bila “njihova”, sa znakovima navoda. A to je ista ona vlast, vidite, koju dječak Spomenko pominje kada priča o švercu visokoakciznom robom. To je ta vlast koja se obogatila na cigaretama, kafi, gorivu, dok su Spomenkove kosti bile tek kolateralna šteta. Tek pusto topovsko meso. Jer zna se i znalo se. U ratu gazda daje volove, a kmet sinove. Spomenko, bez oca i majke, morao je, izgleda, u bolesnoj jednačini i život polożiti.

Ta politika kafe&cigareta i dan danas je ista, i o kakvom političkom zboru promrmlja nešto o malom Gostiću. Ta politika je za vrijeme rata svoju djecu poslala u inostranstvo “da se obrazuju”. Jer, zaboga, nije ljudski da dijete bude u ratu, ako se već može spasiti. I nije ljudski, osim ako niste Spomenko i ostala neimenovana izginula djeca-ratnici sa dna socijalne kace.

Nije OK, nije humano da vam dijete izgubi život na nekoj čuki ozrenskoj. Koji bi umobolnik to poželio? Ponaosob niko. Ali, sakriveni iza tzv. države, ideologije, bez problema i krivice, dabome, zavojačeno je i ubijeno dijete.

I danas, više od dvije decenije od smrti dječaka Spomenka, ima onih koji ubistvo djeteta vide kao ultimativni herojski čin. Ima onih koji su spremni pravdati dječju smrt zarad idiotskih nacionalističkih ideala. Ima onih koji, namjesto da upere prst u sistem ubicu i ljude koji su ga hranili, svaki pokušaj demistifikacije ubistva djeteta doživljavaju kao napad na neko imaginarno “nacionalno biće”.

I isti ti koji su odrasli na bolesnoj epopejici ubijanja djece, danas bi iz svojih udobnih fotelja ratovali, samo da podmladak pošalju u Grac, tetki po lek.

Vidite, u više od dvije decenije, niko da se sjeti, pa da napravi fondaciju koja će pod Gostimirovim imenom voditi računa o djeci na marginama društva i prevenirati baš njihovo direktno učešće u ratnim dejstvima. Niko. Jer, bolje je uoči kakvih izbora, primjerice u Doboju, svečano otkriti dječji militantni spomenik. Jeftinije je, a masu iznova žari i pali.

Sve je isto, samo djece nema

Te huje i kučkini sinovi sve jednako vladaju glavama i trbusima od ubistva Spomenka naovamo. Nekažnjeno. Licemjerno i pervertirano. Do djece im je stalo koliko i do navodnh znakova.

Možda nadgrobni spomenik najbolje govori o Spomenku. Riječ je o lijepom četrnaestogodišnjem dječaku, koji je tragično izgubio život. Spomenik podižu brat i ujak. Ni traga ni glasa od Republike Srpske, njene vojske, političara i ostalih “švercera” sa početka priče. A, možda je tako i najbolje. Možda je to jedino logično.

Jer ne bi bilo u redu da se imena ubica nađu na žrtvinom spomeniku.

Spomenko bi danas imao 38 godina, bio razočaran u rat, ratovanje, politiku, švercere… Možda bi štrajkovao u parku “Mladen Stojankvić”, posljednjem okupljalištu ratnih melanholika prevarenih. Sve bi mu bilo jasnije. Bio bi odrastao čovjek. Shvatio bi da mu je i kuća i okućnica na tzv. drugoj strani. Bilo bi mu jasno da je čitav rat besmisao. Da nema druge strane. Da postoji samo jedna unificirana bijeda. Svoju djecu bi, da ih je imao, poslao odavde.

Ovo bi bilo dobro predznanje prije nego što pogledate najnoviji film “Spomenko na vječnoj straži”.

Možda će neko shvatiti koliko su ratni hohštapleri poslali u smrt djece u našem trouglu zla. Možda, samo možda, ako vam se bude dalo, saobrazite u glavi pobijenu djecu Prijedora i Kozarca, snajperima i granatama ubijene najmlađe Sarajlije, najgnusnije zlostavljanu, pa spaljenu djecu u Višegradu i Podrinju….Možda vam se svičuje nacionalni mišić i pretvori u empatijsku bombu koja traži pravu i jedinu istinu, prave i jedine krivce.

A, oni su navijek isti, stalno sa istim ćoškastim facama, odijelima i razmišljanjima. Njihovi automobili su drugačiji od vaših, njihova djeca su daleko od vaše, oni ne vole dolaziti,  po riječima autora filma Mile Savića, na ovakve premijere. Ne zato što ih je sramota. Ma neee. Imaju prečeg posla, a i trenutno im se ne uklapa sjećanje na dječakovu smrt u sedmičnu agendu.

To je naša realnost. Naša realnost su baš ti uvaženi asasini, koji namjesto u ratnu smrt, danas ljude tjeraju u dobrovoljni suicid, bijelo roblje, nasilje, alkoholizam…To je i naša granata i naša sramota i naše ubistvo djeteta.

Višedecenijska ćutnja o ratnoj eksploataciji do smrti Spomenka Gostića, čini nas društvenim saučesnicima zločina.

Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru @dijalekticar

(Portal Buka)

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.