Još jedan mrtav Palestinac

Piše:  za H-Alter

Crni dim iznad Gaze, ubijenih 60 i ranjenih više od 2200 Palestinaca, nije zaustavilo slavlje i razmjenu poljubaca pri otvaranju američkog veleposlanstva u Jeruzalemu. “Naša najveća nada jest mir”, rekao je Trump u videoporuci, dok su metci i suzavci letjeli na prosvjednike “naoružane” praćkama i teniskim reketima. Slika i prilika svijeta u kojem živimo – asimetrije, amnezije, licemjerja, nehumanosti.

59. žrtva jučerašnjeg pokolja je Laila al-Ghandour, dijete od osam mjeseci. Ugušila se od udisaja plinova, izvijestilo je ministarstvo zdravstva u Gazi. Ugušila se, a brojni “objektivni” mediji ocijenili bi kako je “patetično” i “emocionalno” takvo što uopće spominjati. Sačuvaj bože da išta osjetimo prema pokolju ljudi koji se od suzavaca brane teniskim reketima, koji svojim tijelima jurišaju na ograde jer više nemaju što izgubiti – osim ograda ništa drugo za života nisu ni upoznali.

Deseci tisuća Palestinaca i Palestinki prosvjedovali su, dakle, protiv preseljenja američkog veleposlanstva u Jeruzalem. Ali, masovni prosvjedi kojima se zapravo traži pravo povratka traju od 30. ožujka, i od tada je poginulo više od stotinu i ranjeno više od 10 tisuća Palestinaca. Izraelska organizacija za ljudska prava B’Tselem napade na prosvjednike je nazvala “nevjerojatnom indiferentnošću prema ljudskim životima”.

Jučerašnji masakr najtragičniji je dan za Gazu od rata u ljeto 2014. godine. Ali čemu uopće više brojati koliko je prošlo od posljednje tragedije, kad se nižu jedna na drugu, kad slobode nema, kad je opresija status quo? Ubijanje Palestinaca, što ono sporo, što ovo malo brže, postalo je “normalno”, “uobičajeno”, “svakodnevno”.

Prije više od šezdeset godina, Ghassan Kanafani je u svom Pismu iz Gaze napisao: “Sve u ovom amputiranom gradu podsjeća me na neuspješne slike u sivom, kakve slika bolestan čovjek”. U toj priči piše kako razmišlja o odlasku iz Gaze, kako će otići u sunčanu Kaliforniju, kako mu je dosta tragedija, kako se želi osloboditi, pobjeći od svega. Nakon toga u bolnici doznaje kako je njegovoj nećakinji, trinaestogodišnjoj Nadiji, amputirana noga.

Nadia je ozlijeđena prilikom bombardiranja, u pokušaju da zaštiti mlađu braću i sestre. Kanafani nastavlja pismo: “Prijatelju… Nikada neću zaboraviti Nadijinu nogu, amputiranu od vrha bedra. Ne! I neću zaboraviti tugu koja joj je oblikovala lice i srasla u njegove crte zauvijek. Izišao sam iz bolnice u Gazi taj dan, ruka stisnuta, tiho ismijavajući dvije funte koje sam držao i koje sam joj mislio pokloniti”.

2013. AL Mezan Centar za ljudska prava objavio je Izvješće o djeci u Gazi. U tom izvješću stoji kako su upravo djeca najveće žrtve izraelskih napada – samo na području Gaze gotovo četiri stotine palestinske djece ubijeno je u periodu između 2009. i 2012. Njih 1777 izgubilo je jednog ili oboje roditelja u periodu napadima u prosincu 2008. i siječnju 2009. godine. Tisuće djece je ozlijeđeno, a mete napada nerijetko su bile i škole i obrazovne ustanove – u periodu između 2009. i 2012. godine 302 obrazovne ustanove bile su uništene ili oštećene. Pravo na obrazovanje time se uveliko uskraćuje palestinskom narodu – obnova škola često dugo traje, kao i proces zapošljavanja novog osoblja.

Organizacija Save the Children istaknula je nedavno kako Gaza odavno nije prostor za iole normalan život – desetljeće blokade rezultiralo je sljedećim (podaci iz 2017. godine): 47 posto populacije Gaze živi ispod razine siromaštva, 80 posto populacije se oslanja na humanitarnu pomoć, 96 posto vodnih zaliha ne smatra se adekvatnim za konzumiranje, suspenzija ciklusa pročišćavanja otpadnih voda dovela je do povećanog onečišćenja mora duž Gaze – preko 60 posto mora kontaminirano je kanalizacijom, u travnju 2017. jedina elektrana u Gazi (koja je, iako nije radila u punom kapacitetu od uništenja u ratu 2009. godine, osiguravala trećinu električne energije Gaze), bila prisiljena na zatvaranje nakon potpunog iscrpljivanja zaliha goriva…

Podsjetimo se, dakle, da Palestinci ne jurišaju na barikade zato što im je dosadno i žele malo adrenalinskog šuta. Jurišaju i prosvjeduju jer im ništa drugo ne preostaje. Na kraju krajeva, kad već život nema smisla, možda barem smrt može biti smislena. “Iz tvoje krvi rodit će stablo masline”, piše Mahmud Darwish.

Ali stabla masline i bijele golubice još su miljama daleko. “Sjedinjene Države više nisu posrednik na Bliskom istoku”, rekao je jučer Mahmoud Abbas, poručivši kako američko veleposlanstvo predstavlja novi potez kolonizacije. Najavio je tri dana žalosti na palestinskim teritorijima te današnji opći štrajk, s obzirom da danas Palestinci obilježavaju Nakbu, katastrofu koju za njih predstavlja osnivanje države Izrael 1948. godine.


Foto: Palestinski fotograf Yasser Fathi, koji je također pogođen i trenutno u bolnici

“Nakba je tako učinkovito micana sa dnevnog reda mirovnog procesa da kada se iznenada pojavila na njemu, Izraelci su se osjećali kao da je Pandorina kutija otvorena pred njima. Najgori strah izraelskih pregovarača bio je da postoji mogućnost da će izraelska odgovornost za katastrofu iz 1948. sada postati predmet o kojem se može pregovarati. Mehanizam poricanja bio je presudan, ne samo zbog pobijanja napora Palestinaca u mirovnom procesu, već, što je još važnije, za odbacivanje bilo kakve značajne rasprave o esenciji i moralnim osnovama cionizma”, piše izraelski povjesničar Ilan Pappé u eseju The State of Denial: The Nakba in the Israel Zionist Landscape.

Nakba je uredno poricana, pa je poricano i pravo povratka koje iz nje proizlazi. Koliko je samo ljudi odraslo i ostarilo po izbjegličkim kampovima u Libanonu i Jordanu, čuvajući ključeve svojih kuća u Palestini i sitnice koje su sa sobom ponijeli kad su odlazili. Prisjećam se bakica iz Šatile, izbjegličkog kampa u Bjerutu, koje na dan Nakbe vade ključeve iz ladica, izvlače ih ispod jastuka, skidaju sa zidova. Drže ih u staračkim rukama kao kakvu amajliju i zazivaju pravo povratka, dok im se svijet bespoštedno smije u lice.

Lako je pričati o domu onome tko dom ima, ali kada živite u izbjeglištvu čitav život, kada vam nije dopušteno da radite i ne možete dobiti državljanstvo, te naravno – ne možete posjedovati kuću ili ikakvo vlasništvo – dom je sve za što srce gori, ideja doma je jedino za što se možete uhvatiti, jedino što vas drži. Baš kao što su dom, voljeni ljudi i sloboda jedina misao vodilja kada živite u zatvoru, kao ljudi u Gazi.

“Ovo je velik dan. Velik dan za Jeruzalem. Velik dan za državu Izrael. Dan koji će biti upisan u naše nacionalno sjećanje budućih naraštaja”, rekao je jučer Netanjahu. Kamo sreće da bude – ali ne zbog otvaranja američkog veleposlanstva, već zbog još jednog u nizu stravičnih pokolja, zbog odluke da je dosta, da više ne može i ne smije ovako.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.