‘Hvala Bogu pa mi nije nužda da živim kao ti’

Stari tvrde da oni znaju i da narod zna, a ovi novi, mahom otpali od starih, jer tamo nisu doživjeli realizaciju svoje ambicije, tvrde da je sad došlo ‘naše’ vrijeme (EPA – ilustracija)

U Tuzli je ovih dana posebno zabavno; sastaju se, prave parade i zbijaju redove i lijevi i desni – i svi nam poručuju da su nova snaga.

Imala sam dvije male kćerke kad sam radila jedan od svojih najbolje plaćenih visokopozicioniranih poslova. Zbog toga sam ustajala rano, spavala malo, budila djecu da ih vodim u drugi dio grada, kod Sašinih na čuvanje, da budu u sigurnim rukama, jer je mama imala neizvjesno radno vrijeme.Išle bismo tako po kiši, rano, vukle torbe, violinu, gitaru, bicikl, barbiku… Moje djevojčice klimatale su glavama, nerazbuđene i zbunjene. Sve to bi posmatrala komšinica, koja bi se dokono naklatila na prozorsku klupicu, a za ljetnih dana zauzela bi stratešku poziciju na ivičnjaku kako joj ne bi promaklo nijedno susjedsko kretanje.

Bila je pijačna radnica, ali i u tome neredovna. Uvijek je gunđala i davala komentare – potpetila bi muževljeve stare cipele, sjela na ivičnjak trotoara i nadgledala događanja.

I jednog jutra, tmurnog i hladnog, ostrugah led, zagrijah kola, dok su se djevojčice vukle, namrgođene gunđale: “Zaboravila sam barbiku, gladna sam, piški mi se, neću ovu jaknu.” Dok sam ih ja trpala, ne obazirući se, i govorila: “Požuri, požuri, kasnim!”, komšinica je to gledala, othuknula i podigla pogled ka nebu, rekavši: “E, hvala Bogu pa mi nije nužda da živim kao ti!”

Na moj šokirani pogled ona trijumfalno nastavi: “Žao mi tih tvojih curica. Moji, vala, do dvan’es’ spavaju!”

Vremenom su mi te njene riječi postajale sve manje smiješne.

Djevojčice su porasle, pa sad imam mnogo više vremena za čitanje. Prateći predizborno konsolidovanje redova, dijeljenje starih i rađanje novih stranaka, sve češće mi se po glavi vrti prijeteća Danteova formulacija: “Najmračniji krugovi pakla rezervisani su za one koji u vremenima moralne krize ostanu neutralni i suzdržani.”

Paklena groteska

U Tuzli je ovih dana posebno zabavno; sastaju se, prave parade i zbijaju redove i lijevi i desni. I svi nam poručuju da su nova snaga i da baš iz Tuzle kreće taj novi i taj stari talas promjena.

Omudrala sam ja od vremena kad mi je komšinica s ivičnjaka dobacivala, pa nekako više ne vjerujem u te promjene. I ne vjerujem da i u Bihaću, Banjoj Luci, Zenici ne govore da baš otamo kreću promjene, talasi i vozovi.

A i suviše sam uložila u svoj intelektualni razvoj da povjerujem da će novi talas donijeti stari i istrošeni, pa još i dokazano nesposobni. I pratim kako se đavo iz devetog kruga zaigrava s trafikanticama, učiteljicama, pekarima, ljekarima, poluočajnim kućanicama, plašeći ih da je pakao za neutralne, te da je u njima nova snaga.

I gledam kako se primaju i lože na to armije neostvarenih, koji svoju najljepšu garderobu oblače i odlaze na partijski skup u one sale u koje nikad nisu došli na neku pozorišnu predstavu. I kako su spremni klicati i aplaudirati, tvrdeći da će baš oni donijeti tu neophodnu promjenu, koja je dobra za svu našu djecu.

I gledam kako ih razigrava đavo popunjavajući njima liste i kvote i pretvarajući ih u topovsko glasačko meso, daje im uputstva i obećanja, pumpa njihove nade da će baš oni od oktobra uzeti sve u svoje ruke. Oni, s 15. i 17. mjesta neke nove / stare liste, za koje će glasati samo članovi uže porodice. Već vidim kako vježbaju poze i osmijehe, jer će nam se baš njihova fotošopirana lica smiješiti ovog ljeta sa džambo-plakata, uz neki otrcan slogan.

Tu paklenu grotesku uveličavaju svakog dana nove nade i nove stranke. Stari tvrde da oni znaju i da narod zna, a ovi novi, mahom otpali od starih, jer tamo nisu doživjeli realizaciju svoje ambicije, tvrde da je sad došlo “naše” vrijeme. I svi su gotovi da me mahnito uvjeravaju da je ta njihova ambicija i pohlepa ustvari moj primarni i jedini interes. I da će se za moju djecu brinuti bolje od mene same.

Ko je vas poznavao ni pakao mu teško pasti neće

Minimum poštovanja ipak imam prema dosljednima, u odnosu na preletače. Matematički gledano, kad bi jedna stranka, bilo lijeva ili desna, stara ili nova, osvojila sve raspoložive mandate, to opet ne bi zadovoljilo ni 30 posto pojedinačnih ambicija i planova njihovih članova.

Naprosto sam sretna što mi zdrav razum ukazuje na jasnoću te sulude kombinacije apsolutnog neznanja pomiješanog s pohlepom i nerealnom ambicijom u svakoj od marširajućih stranaka, i novih i starih. Od svega su još najgrotesknije koalicije, partnerstva, interesna udruživanja, koja u sebi nemaju nijedan istinski moralni princip. Što bi Balašević rekao: “Ludnica je kanda otključana ostala… Proverite, molim vas!”

Nekako sam naučila cijeniti sebe, prema savjetu moje komšinice s početka priče, pa kradem ovom prilikom njen stari dobri komentar: “Hvala Bogu pa meni ovo nije nužda!”

Ostajem neutralna i suzdržana, posmatrajući sa strane pakleni cirkus, koji se, izgleda, pretvara u deveti krug, u njegove najmračnije dijelove. Možda je svemu ovome prikladan citat iz Pantelijinog testamenta: “Ko je vas poznavao ni pakao mu teško pasti neće.”

Tebi hvala, Dante, na vrijeme si me upozorio!

Izvor: Al Jazeera

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.