Čapljina kao grad smijeha, mazlumske priče i cijena

Autor:  za Karike.ba

Čapljina je grad smijeha, mazlumske priče i cijena. Mazlumska priča vam je kada se prijatelji nađu na kafi i krenu lagati jedno drugoga. Barem ja to tako doživljavam. Ako kompariramo sa sarajevskim to vam je jednako presipanje iz šupljeg u prazno ili dobro poznata ona šuplja priča. Kada govorimo o cijenama, u Čapljini obično glavno pitanje je: „Na kol’ko si dao kavadu (paradajz), bostan (dinju), krtolu (krompir)?“ A onaj koji je prekoputa, obavezno „baci mazlumsku“, te uveća ne dvaput, nego tri puta, ubjeđujući drugoga kako je robu prodao po dosta boljoj cijeni od njega. Ukoliko roba ipak ne ide, onda slijedi uobičajeni odgovor: „Ma braca, ne ide ništa, ne treba raditi ovu poljoprivredu…“.

Danas sam pokušavala isprobati svoje prodavačke sposobnosti na čapljinskoj pijaci, koja je poznata po trgovini poljoprivrednih kultura, gdje ljudi iz okolnih mjesta dolaze rano ujutro i prodaju preprodavcima koji robu voze za dalje. Budući da su moji korijeni iz Višića, sela nadomak Čapljine, nekako je logično da se i bavimo poljoprivredom. Trenutno u plastenicima imamo salatu i špinat. I na početku vam odmah želim reći: ZAGLAVA. Glavna riječ što Hercegovci koriste kada opisuju situaciju i kotiranje robe na pijaci.

Imali smo deset kartona špinata kojeg smo vozili na pijacu. Budući da je u Čapljini izrazito toplo posljednjih mjesec dana, temperatura se kreće oko nekih 25 stepeni, roba i ne ide baš najbolje za ovaj period. Odnosno, što bi Hercegovci rekli: „Braca, sve je zaglavilo“. Salata jedva marka, a špinat od šezdeset feninga do marke. I tako dođem na pijacu i stanem ispred štanda, čekajući ženu koja treba preuzeti robu. U međuvremenu mi prilazi neki čovjek, sa pitanjem šta mi treba. Objašnjavam mu kako čekam gospođu, dok on odgovara kako je došla i kako će je potražiti. Nisam dugo čekala na nju, budući da ju je Benjamin, inače moj rođak, već pronašao. Otac je već prije dogovorio cijenu špinata sa dotičnom gospođom, međutim, pošto je jako jako loša situacija na pijaci, tako je i cijena u međuvremenu pala,  tako da je kilogram špinata iznosio šezdeset feninga. Trebalo bi mi pola sata da vam opišem izraze lica, prvenstveno Benjaminov i moj, kada smo čuli koliko ćemo zaraditi na deset kartona. Žena koja kupuje robu mi objašnjava, kako ne ide, kako je roba „zaglavila“, te da ne zna hoće li ona izvući tih sedamdeset maraka koje je uložila. Dok komentarišemo opću krizu koja je pogodila čapljinske trgovce i tržnicu, dolazi „pajdaš“ iz sela koji ima paprike i koji će imati sreću da u svoj džep ubaci dinar više. Konkluzija mog izleta i trgovanja izgledala bi ovako:

„Tri sata branja špinata, slaganja, utovara, prevoza rezultiralo je sa pazarom od sedamdeset KM. I neko kaže poljoprivrednici „ubijaju“ novac. Doduše poznata stara hercegovačka izreka kaže: „Đubre i zemlja izdati neće“.“

Fotografija preuzeta sa pijacepg.me

Turbo folk i cajke su se vratile na velika vrata

Čapljina je u dobrom i starom Titinom vremenu proglašena najčistijim gradom Jugoslavije. Istovremeno građani kažu  da je bila i najljepši grad. Mada možda iz patriotskih razloga ili zato što mi samo korijenje potiče upravo iz Višića nadomak Čapljine, za mene je jedan od ljepših gradova naše države, ako ne i najljepši.

Zašto to govorim? Svi vi koji ste imali prilike svratiti na kafu u ovaj gradić, prilikom odlaska na more ili izaći sa voza u Čapljinu i prošetati, vjerovatno ste uspjeli primijetiti sve sređene zelene površine u okviru ovog malog gradića. Ugodna klima, zelene površine, fontana u centru grada i niz kafića u ulici koja je najprometnija petkom i subotom. Radnim danima noćni život nije izrazito živ, osim što ljeti budu klape i tamburaši u pojedinim baštama kafića. Doduše, nemaju nijednog rock ili alternativnog kafića, ali zato imaju tri diskoteke, koje ni Sarajevo nema kao glavni grad. Diskači su se vratili u grad.  Čapljina je grad cajki ponajviše, tako da ćete u svakom slučaju brzo savladati trenutne hitove i pjesmice tipa: „Nisam to što misliš, samo jedna plavuša, koju ćeš da lako kupiš za par bisera…“ Pjevaćete horski sa ostalima i neće vas mnogo zanimati to što ne preferirate tu vrstu muziku. Štaviše, u čapljinski ambijent se lako uklopiti.

Kada sam prvi put čula za stakleni grad prije nekih petnaestak godina, zamišljala sam kako je to grad izgrađen u staklu. A ustvari, još uvijek ne znam po čemu je dobio naziv. Izgrađen u staklu nije. U tom dijelu možete pronaći zubarsku ordinaciju, jako dobru slastičarnu i još nekih radnjica, te različite objekte za hranu. Nadomak staklenog grada nalazi se renovirani trg sa ogromnom fontanom i klupama. Ljeti je to obično mjesto za zabavu mališana, roditelja, ali i djevojaka koje prave selfije prije nego odu u kafanu i naravno prije nego se šminka razmaže. U Čapljini postoje i teretane, za ove koji vode računa o svom fizičkom izgledu i nogometno, odnosno fudbalsko igralište. Ovaj grad ima svoj radio, portal i svoj nogometni klub. Imaju klubove i u ostalim sportskim disciplinama.

Fotografija preuzeta sa i2.wp.com

Za dnevni i noćni život u Čapljini ne treba mnogo

Kada izađete sa željezničke stanice, ne možete „promašiti“ najslađu slastičarnu, gdje možete probati najbolje kolače. U svakom slučaju, ono što će mladim ljudima biti drago, ukoliko odluče posjetiti Čapljinu je da su cijene jako prihvatljive. Tačnije za izlazak vam uopće ne treba mnogo da se lijepo provedete. Dnevna varijanta uključuje kaficu od marku ili sok od dvije marke. Nije nemoguće pronaći lokale sa ovim cijenama.

Željeznička stanica u Čapljini je drugačija od drugih stanica, pa čak i od one u glavnom gradu. Stanica je renovirana, sređena, sa velikim parkingom ispred, fontanom i mostićima. Ljeti je dosta prometno, kako na stanici tako i u samom gradu. Turisti koji putuju za Dubrovnik, Split i druge gradove Hrvatske, ili u Neum, prometuju upravo preko Čapljine. Kada ulazite u Čapljinu morate preći veliki most ispod kojeg teče Neretva. Ne možete proći, a da ne vidite krasni hotel Mogorjelo i šetalište tik uz Neretvu koje je nedavno adaptirano. Ukoliko se odlučite kretati u tom pravcu, vidjećete divan kafić odmah uz obalu Neretve, u kojem uvijek vrvi od ljudi. To nije jedini kafić koji se nalazi uz staru hercegovačku ljepoticu. Čapljina je mali gradić u kojem je upakovano sve što vam treba, od kozmetičkih radnjica, pijace, pa do butika i salona uljepšavanja.

Bosna i Hercegovina ima najpoznatiji međunarodni ljetni karneval i upravo se on održava svakog ljeta u Čapljini. Nekako mi je tužno da mediji o tome ne izvještavaju u većoj mjeri, budući da se u Čapljini okuplja veliki broj ekipa i izvođača iz cijeloga svijeta i susjednih/komšijskih zemalja. Čapljina je jedini grad u BiH koji je upisan u kalendar Europske asocijacije karnevalskih gradova. Ovaj gradić je u tom periodu sinonim za druženje, dobru zabavu, smijeh, muziku i ples. Različite uniforme, odijela, maškarada je ono što daje posebnu čar ovom gradu, te mini koncerti različitih izvođača. Svaka ekipa ima svoju posebnost, koju ističe, naravno bitno je naglasiti neizostavne mažoretkinje koje daju posebnu notu ovom velikom festivalu.

Jesi li jaran ili nisi?

U Čapljini je mnogo bitno znati šta je đaka, a šta habula. Ako vas neko pozdravi sa:  „A di si đaka?“, znači da ste dobar lik i da vas taj prekoputa poštuje. Đaka je dobar lik, rega ili raja što bi u Saraj’vu rekli. A nerijetko se desi da vam neko svirne, otvori prozor i drekne se onim hercegovačkim akcentom i veli: „Pa šta je habulo jedna, ne znaš se javiti…“? Habula je papak, nije raja u društvu, obično se koristi ukoliko nekoga želite izgrditi.

Fotografija preuzeta sa turistickahercegovina.blogspot.ba

Nadomak Čapljine je i poznato kupalište Jaz, koje se nalazi na Trebižatu. Dok smo bili mlađi redovno smo se kupali, glupirali i igrali na Jazu. Mada obavezno svake godine odemo barem par puta na Trebižat. Ono što je tipično za ovaj dio okolice Čapljine je broj velikih turista iz različitih dijelova svijeta koji dođu sa namjerom da se voze kajacima i da uživaju u živopisnom krajoliku. Kupalište sačinjavaju plaže, pješčana plaža za odbojku i bilijar stolovi. Naljepši dio ovog mjesta su slapovi ispod kojih se nalazi mala pećina. Ne brinite se, imate gdje popiti i piće. Na kupalištu se nalazi par kafića na različitim dijelovima i svi su okruženi dobro poznatim hercegovačkim kršom. Prije samog kupališta nalazi se Mogorjelo, koje je poznato po iskopinama Troje, čemu svjedoči historija i spomenici koji se nalaze u samom parku u okviru Vila Rustice. Nadomak spomenika nalazi se i ergela konja, gdje možete isprobati jahačke sposobnosti. U okviru ove ergele, bitno je naglasiti, uposleni besplatno provode i terapijsko jahanje. Jedne prilike prije par mjeseci, kada sam došla na jahanje, upoznala sam Amerikanca koji je posjetio Čapljinu, zaljubio se u taj grad i ostao živjeti. U razgovoru rekao mi je kako mu odgovara klima, ljudi, grad i kako je zaljubljen u Hercegovinu. Na moje pitanje da li se planira vratiti u svoju državu, odgovorio je kako još uvijek ne razmišlja o tome.

O Čapljini bih mogla pisati još danima, ali upravo shvatih da se tekst mnogo odužio, tako da ću ovdje i završiti. Nadam se da ćete nakon ove “recenzije” Čapljine sljedeći put pri prolasku kroz nju svratiti i uvjeriti se u moje riječi. Pri prvom susretu ćete shvatiti o čemu sam vam govorila. Spremite osmijeh, dobru vibraciju i mazlumsku.

Naslovna fotografija preuzeta sa: www.herzegovina.travel


MERIMA.ZAVITAN

Novinarka, magistrica međunarodnih odnosa i diplomatije. Odnedavno i vlogerica. Stranački neaktivna, glasna, volim ispravljati krive Drine, te jako osjetljiva na nepravdu. Socijalno društvena, volim kišu samo kada sam u kući. Sunce i pjesma me pokreće.

1 komentar

  • […] Čapljina je grad smijeha, mazlumske priče i cijena. Mazlumska priča vam je kada se prijatelji nađu na kafi i krenu lagati jedno drugoga. Barem ja to tako doživljavam. Ako kompariramo sa sarajevskim to vam je jednako presipanje iz šupljeg u prazno ili dobro poznata ona šuplja priča. Kada govorimo o cijenama, u Čapljini obično glavno pitanje je: „Na kol’ko si dao kavadu (paradajz), bostan (dinju), krtolu (krompir)?“ A onaj koji je prekoputa, obavezno „baci mazlumsku“, te uveća ne dvaput, nego tri puta, ubjeđujući drugoga kako je robu prodao po dosta boljoj cijeni od njega. Ukoliko roba ipak ne ide, onda slijedi uobičajeni odgovor: „Ma braca, ne ide ništa, ne treba raditi ovu poljoprivredu…“, piše Merima Zavitan u tekstu objavljenom na portalu Mreža mira. […]

Ostavite komentar

unesite broj *