Htjeli smo iz gimnazijskih klupa uskočiti u život punom brzinom i bez airbag-a. Htjeli smo kušati život k`o sočne kruške i nisu nas plašili crvi koje su te kruške skrivale. Htjeli smo pisati neke nove zakone fizike, mapirati sazviježđa, držati govore na jezicima neobičnim, počinjati vlade i graditi sisteme pravične. Ukratko htjeli smo ostaviti trag. Da ovo nebo zapamti da smo nekad pod njim disali. Nismo se bojali i nismo ni pomislili da ćemo se tako rano predati.
Iscurilo je jedno desetljeće od gimnazijskih klupa, iscuriće ih još, a mi smo zaglavili u nekoj crnoj rupi. Upali i čučnuli da nas niko ne nađe. Prepadnuti isturili smo bijelu zastavu.
Šta se to tako strašno moglo desiti u jednom desetljeću? Šta to mora biti tako snažno da ti ukrade snove, ugasi onaj plamen, i ubije u tebi sve one atome zbog koji si vrijedio i zbog kojih smo bili drugari. Ja sam mislila da si ti od onih što će stvoriti novu teoriju relativiteta ili nešto tome ravno, i postidjeiti enciklopediju Britanicu jer ti je ionako već u gimnaziji bila u malom prstu. Mislila sam da ćeš svoje sive ćelije koristiti za izazivanje nemogućeg i stalno podizanje ljestvice u skokovima naučnih otkrića.
Nisi ti linearna jednačina da te mogu riješti bez olovke i papira, ono napamet. Ti si bio šifra. Nisu te svi mogli skontati, razumijeti a još manje poznavati. Zato smo i bili drugari. Dijelili smo one iste vrijednosti žarom neshvaćenih, čudnih i načitanih. Onih što pitaju kako i zašto, i zašto ne?
Pitam te šta ti se to desilo? Gdje si se to izgubio? I kada? Vratila bih te sa te staze da mogu, ali ti i ne znaš da si zalutao i to je ono što me najviše boli. Kako neko s toliko potencijala vjeruje glupljima od sebe? Zamotava se u crni plašt smrti i žmuri na sve, reci mi kako?
Fotografija preuzeta: New York Times (Her Majesty`s Jihadist)
Poznavajući onog prijašnjeg tebe, na ova pitanja bi mi samo poručio „Si tacuisses, philosophus mansisses.“ (Da si šutio, filozof bi ostao). Nekad smo pričali latinskim izrekama, a vidi nas sad? Ti pričaš kalašnjikovim, a ja gimnazijskim uspomenama.
Možda je trebalo da filozofski sve oćutim, da te ne spominjem ni u ovom tekstu ni igdje drugo. Da te pustim da živiš to što si sam izabrao (male su šanse da su te natjerali mada bih ja u tome našla kakvu-takvu utjehu). Možda je trebalo da šutim, filozof ne bih ostala jer to nikad nisam ni bila ali bih šutnjom sačuvala ono naše drugarstvo i njegovu čistotu.
Možda je trebalo da šutim ali ne mogu. Ne mogu zbog tebe, i zbog sebe i zbog onog što nisi postao a mislila sam da sigurno hoćeš. Ne mogu zbog jedne klupe, gimnazijske. Jednog profesora, gimnazijskog, koji je vjerovao u nas. Latinskog, koji si uvijek znao bolje od mene.
Ne tražim da mi vjeruješ, čak ni zarad gimnazijski dana, samo te molim da dobro pogledaš put kojim ideš. Molim te obrati pažnju na detalje, to ti je nekad bila specijalnost jer tvom oku nije mogla uteći ni najmanja greška. Obrati pažnju na ono što ti je sakriveno (namjerno), i na ono što ti je obećano. Razmisli zašto ti je sve to obećano i zašto baš tebi. Molim te obrati pažnju na priče koje ti pričaju i riječi koje koriste. Ponavljaju se, zar ne…? Kao da slušaš pokvarenu traku. Zapitaj se za kako to da te mogu kupiti riječima, lagati obećanjima, trovati mržnjom, plašiti nepostojećim opasnostima, motivirati zlobnim interesima perfidno kamufliranim u odanost nečemu o čemu oni nemaju ni elementarno znanje. Ni znanje a ni vjerovanje.
Gdje ti je ona hrabrost od prije deset godina? Da im izrecituješ šta su i prstom pokažeš gdje im je mjesto. Da vide ko si ti. Ko si nekad bio. Koga sam nekad znala.
Fotografija preuzeta: Independent news (Worldviews/Syria), umjetnik Tammam Azzam
Reći ću ti još samo jednu istinu, gorku i bljutavu, voljela bih da je ne moraš čuti ali tako je kako je. Neće ti oni ništa osim sanduka dati. U njemu će te slomiti i od života k`o membranom odvojutu, ali možda ipak budeš dovoljno sretan da te ubiju. Jer u tom svijetu smrt ti je bolja od života.
Bježi dok još ima nade. Ja u tebe još vjerujem. Bježi i vrati nam se.
NOTA BENE: Sirija nije mjesto gdje treba da teče tvoja krv. Ni tvoja a ni ičija.
Napisala: Jasna Hasanspahić
