Popodnevni majski dan, kišne kapljice okupale su prozor dok mi se kafa polahko hladi. Zagledana u tačku vrtim film po glavi, prepliću se misli, uspomene, nedostajanja i osjećaj straha. Od čega, od koga, ne znam! Zadnje sedmice mi nisu dozvolile da se družim s papirom i olovkom, najboljim drugarima, ambicije i realizacija planova mi popuni svo vrijeme. Valjda je to razlog nakupljenih suza koje po papiru izlaze u obliku rečenica.
Danas kroz konverzaciju s dragim likom, postavih slučajno sama sebi pitanje, šta mi daje razlog za optimizam? U zemlji gdje se kvalitet prodaje za bagatelu, gdje pamet postaje luksuz, a mišljenje uzaludno trošenje vremena. Ova kiša zaista inasanu daje šansu da poslaže stvari i analizira smisao svega.
Svakog dana pričam ljudima kako treba boriti se za bolje sutra, ulijevam im nadu u bolji i sigurniji sistem, dok sama pomalo gubim tlo pod nogama, dok gubim strpljenjem pred buvljakom otrcanih intelektualnih krpa. Radim posao zahvaljujući kome imam priliku upoznati različite ljude, rijetki me zadive, a i oni koji to uspiju su oni što se svakog dana bore za golu egzistenciju, za klince koji rastu u zemlji gdje je na cijeni propali moral, kupljene diplome i novac.
Svakog dana pričam klincima kako moraju da uče, ulažu u sebe, samo je to put do sigurnije budućnosti, onda se zagledam i stidim se sebe što ih lažem, a opet, kako da im kažem živjet’ ćete da bi radili, a ne raditi da živite. Kažem im kako je samo znanje vrijednost, ali ne mogu da im kažem da s tom vrijednošću ne mogu na tržište. Kako da te male sitne duše prepustim reality životu i lažnom sjaju? Još imam potrebu da im objašnjavam da moraju čitati, učiti za znanje, a ne ocjenu nekog tamo s’ akšam diplomom.
Ono što ja danas klincima pričam, govorio je moj tata meni, ali tata, gdje je to bolje, kad će doći, možeš li sad dat’ odgovor, šta ako me klinci za desetak godina isto pitaju, šta ću da im kažem?
Ne mogu da se ljutim što žele otići, pa nemaju dva života da ga protraće preživljavajući. I sve tako bezazleno djeluje, kuknjavom zovemo ljudske priče prepune pesimizma, ali to ovdje više nije pesimizam, to je realnost sistema koji nas guta.
I neću da se pomirim sa onom “dobro je”. Nije dobro, hoću državu u kojoj ću raditi da živim, hoću obrazovane i sposobne ljude na rukovodećim funkcijama. Neću priču o Izetbegovićima, Kukićima, Novalićima, Komšićima, Čovićima, Salkićima i svoj toj bagri koja uništava naše živote. Baš me briga o Vašim nacionalnim interesima dok ih upotrebljavate za svoje visoke plate i skupe limunzine. Ovdje stajem jer u ovoj fazi počinjem da psujem i proklinjem majku koja Vas rodila i društvo koje Vas iznjedrilo.
Piše: Anisa Mahmutović, prezeto sa bloga Tebi na dar