Juli je. Danas onaj najteži 11. juli. Prošlo 23 godine od kako je ubijeno preko osam hiljada ljudi u Srebrenici. Brojala je tragedija Srebrenice žene, djecu, onu tek rođenu, brojala je Srebrenica hiljade muškaraca, zarobljenika. Iscrpljeni, gladni, pretučeni i vezani, ubijali su ih na najbrutalniji način.
8372 … mnogo da su im samo kocke šećera davali, a kamoli ubijali.
Želim da vas pitam, da li imate djecu? Stide li vas se. Znate, ja imam 23 godine i da je moj otac bio od učesnika krvavog pohoda, odrekla bih ga se, stidila se da sam roda zločinačkog.
Da li imate roditelje? Majko zločinačka, stidiš li se sina što je u mojim sadašnjjim godinama dizao pušku na vršnjake? Kako ga pogledaš u oči znajući da ti je sin zvijer ljudska? Jesi li ga kad pitala, zašto? Da li si ikada mogla zamisliti dok se rađao, da rađaš i budućeg masovnog ubicu.
Majko zločinačka, to nisu brojevi! Sinovi su, braća, muževi, očevi! Majko, bilo je i kćeri i beba kojima ni ime nisu stigli dati? Jesil’ ikada strepila nad sudbinom svoga sina i bojala se za njega… Zamisli kako je bilo majci kojoj su oteli sina i pred njenim očima ubili.
Srebrenica je mrlja na karti svijeta. Srebrenica je rana koja krvari i 23 godine kasnije.
Istražujem ti ja te sukobe na Balkanu. Naučila sam mnogo, saznala mnogo, ali kao da svakim danom sve manje znam. Mnogo je pitanja koja odgovor nemaju.
Srebrenica je odgovornost srpske vojske i policije. Oni su pobili 8372 insana. Prekinuli 8372 životne priče, još toliko snova i želja. Za razlog da ih pitate, ni sami neće jasno znati? Ime i vjera su sudili na kraju 20. stoljeća u zaštićenoj zoni UN-a.
I gdje je taj UN bio, gdje je bila ARBiH? Nemojte mi reći vojnici UN-a držani kao taoci. Znali su to zvaničnici u Evropi, zašto nisu poslali vazdušno pojačanje, bila im je to obaveza i dužnost.
Pitam, ali nisam dobila odgovore nikada. Kako se dalo toliko vremenskog postora zločincima da bez ometanja provode scene iz horor filmova u jednom gradu? Imali ste vojnika, tako vam kažu spiskovi boraca. 229.823 člana ARBiH, kaže se u dokumentu Generalštaba ARBiH koji je dostupan na internetu.
Zašto onda niste uspjeli uspostaviti koridor prema Srebrenici?
Zašto nikada niko nije odgovorio na pitanje, šta se uradilo da se dođe do Srebrenice?
Ili niste uradili ništa?
“Zapovjednik Drugog korpusa ARBiH stacioniranog u Tuzli je odbijao poduzeti vojnu akciju kojom bi se otvorio i održao koridor za povlačenje Bošnjaka iz Srebrenice nakon što su srpske snage pregazile enklavu”, kazao je Naser Orić za Jutarnji.hr.
Sad bih opet da pitam, zašto? Nisam još našla odgovor, a želim i naći ću ga jer kako spavate znajući da ste mogli nešto učiniti, a niste?
Boli li vas jače ovaj 11. juli, da li vas sjeća na propuste koje ste napravili? A napravili ste ih. Dugujete odgovor historiji, zašto?
Boli li tebe zločinačka majko ovaj 11. juli. Pogledaš li dijete, sina ubice, svoje unuče, jesi li mu rekla ko mu je otac? Vidiš, ima on vršnjaka u Srebrenici, ali oni nemaju oca, strijeljao ih tvoj sin ubica, zločinačka majko.
Prošle su 23 godine, majko, pitaj sina gdje im je kosti ostavio, da ih sin Srebrenice pokopa, da ocu na godišnjicu dođe.
Koliko pitanja, a tako malo odgovora? Dugujete ih sve redom bijelim nišanima u dolini Potočara. Onoj strašnoj tišini koja razara. Sve odgovore dugujete nama, starima koliko i genocid u Srebrenici.
Piše: Anisa Mahmutović