SHL story: Stefanova volonterska godina u Njemačkoj

Naravno, prvo što mi je palo na pamet kada sam poslao aplikaciju za jednogodišnje volontiranje u Njemačkoj, bilo je: „svakako neće mene izabrati“.

Dvije i pol godine kasnije*, ponovo se nadajući da ću time nekom pomoći, zapisujem svoje utiske o tom nevjerovatnom iskustvu – tih 14 mjeseci provedenih u društvu prijatelja koji će mi ostati za života, na radnom mjestu kojeg ću se na samrti ponositi, stičući znjanja i vještine koje mi ni jedna škola ovog svijeta nije mogla pružiti. Sletim ja tako 1. jula 2014. u Hamburg na aerodrom.

Pokupe me Jonathan i Leefke i odvezu u porodicu koja će mi biti dom te prve dvije sedmice. Ideja iza toga je valjda da se čovjek navikne na tu užasno različitu njemačku kulturu. Kada jednom znaš jezik i prihvatiš činjenicu da je bijeli hljeb rijeđi od zelenih pasa u Saveznoj republici, to privikavanje ide brzo.

Prve prijatelje ti nađe organizacija, sve ostale nađeš sam – i tvoja godina je počela. Konačno sam ih upoznao – moje kolege, cimere i prijatelje, sa kojima ću provesti svoje vrijeme u Njemačkoj (i na Balkanu, ali o tom malo kasnije u tekstu). Divna atmosfera, neko selo negdje u Njemačkoj, ne bih ga više ni na karti znao pokazati, i samo nas petnaestak. Dali nam ljudi lijepo petnaest dana samo da se upoznamo i psihički pripremimo za ovo što nas čeka. Neki od nas će ostati u Njemačkoj da vode Schueler Helfen Leben e.V. (nas osam) na mjestu rada i nastanka, a neki će otići na Balkan, da pomažu na licu mjesta. Kažu biće puno stresa. Kažu plakaćete i svađati se. Kažu vrijediće toga. Mi klimamo glavom i zabavljamo se, jer – šta mi znamo šta znači raditi godinu dana za Schueler Helfen Leben e.V. Ne mora mi niko povjerovati, ali zaista postoje stranci koji žele da Balkan dočeka bolje sutra. Sa takvim ljudima sam ja proveo svoju godinu. A ja jedini Balkanac. Ako sam ikada ikog uspio naučiti nešto o Balkanu, onda su to bili moji volonteri – Kathi, Alex, Lene, Rahel, Sjelle, Chris, Jan, Anna-Lena.

Razmišljao sam, još dok sam se pakovao, da to zacijelo i neće biti neki previše složen posao. Šta sad, jedna radionica ovamo, prezentacija tamo, u međuvremenu sjediš u uredu i odgovaraš na mejlove. Koliko sam pogriješio shvatio sam tek kada je počela obuka koja će trajati punih mjesec dana. Mjesec dana osam „starih“ volontera, onih koji su tvoj posao obavljali do tada, tebi pokazuju sve fore i fazone oko rada u uredu. Koliko složeno može biti javljanje na telefon? Poprilično, ako to radiš na stranom jeziku, a persiranje ti i nije jača strana. Misliš da znaš sve što se može znati o PowerPointu? Razmisli još jednom. Sve tako, korak po korak, ti i tvoje kolege, svako na svom ravnom mjestu, učite kako se vodi jedna humanitarna organizacija koja godišnje prikupi sedmocifren iznos.

Kada su se napokon ispucali naši prethodnici počeli smo da vodimo sve stvari sami. Iznenađujuće, nije nastao neki prevelik haos, a i to malo prašine što se diglo kada su starije kolege otišle, brzo se spustilo. Ja sam bio Regionalkoordinator. Kada objašnjavam šta to znači, obično kažem edukator, ali ia toga se krije i vozač, nosač, fizikalac, prezentator, planer, dušebrižnik i glavni promoter svega što je ta organizacija za koju sam radio postigla u sada već 24 godine postojanja. Nakon nekog vremena, kada sam, sa Lene i Kathi – moje dvije koleginice sa kojima sam dijelio poziciju, izradio radionice i prezentacije, nalijepio naljepnice na auta i pošao put prve škole koja je htjela čuti šta imamo reći, shvatio sam šta znači biti lice nekog udruženja. Dan za danom. Jutro za jutrom. Ustaneš, spakuješ sve u auto, okreneš ključ i ispališ se 150km južno do neke škole koju eto baš zanima šta se to dešavalo na Balkanu u devedesetim i zašto baš tamo treba da pošalju pare koje će zaraditi za SHL na Socijalnom danu. Ponekad organizuješ neki seminar, a i to je više posla nego što bi iko pomislio pri zdravom razumu. Biti regio (kako su nas kolege zvale), poseban je položaj. Niko od ostalih volontera (dizajner, glasnogovornik, komunikator…) ne provodi toliko vremena na putu. Niko ne vidi toliko mladih ljudi koji vjeruju u SHL kao mi. Niko nema toliko kreativne slobode u svom radu kao mi.

Naravno, nije sve u poslu. Čudan je to sklop ljudi tamo u SHL-u. Svi su većinom i sami bili volonteri, pa kad na Generalnu skupštinu dođe 80 volontera prošlih generacija i još toliko aktivista, svi se ponašaju kao da su prijatelji godinama.

Moje kolege sasvim su druga priča – došli smo iz sasvim drugačijih okolina, različitih karaktera, vještina i očekivanja, a srasli smo nevjerovatno mnogo. Svako je sa svakim imao drugačiji odnos, ali uvjek ispunjen ljubavlju. Kroz šta smo sve prošli! Od odlaska na kupanje na Baltičko more, do clubbinga u Hamburgu, i još mnogo toga.

Tri puta sam se „vratio“ u ulozi SHL-ovca na Balkan. Prvi put sa kolegama, još na početku naše godine. Obilšli smo Beograd, Novi Sad, Sarajevo, Bijeljinu, Orahovac, Tiranu, Skopje i svako selo na putevima između ovih gradova u kojima staju prokleti balkanski autobusi. Tu sam bio među jednakima, sa malom razlikom što baratam ovim varijacijama jezika na našem poluostrvu. Drugi i treći put radio sam nešto drugo: organizovao putovanja za njemačke srednjoškolce, većinom naše aktiviste, koji su željeli vidjeti Balkan. Mislim da me malo šta u životu umorilo kao planiranje, organizovanje i izvođenje ovih putovanja. Niko te nikad ne upozori da si ti odgovoran i kada ti učesnik loše sanja, ili kada zaboravi da se istušira. Govoriti pred grupama pola dana tada mi već nije pretstavljalo nikakav problem. Na kraju su mi ovo bila omiljena iskustva.

Prije nego što sam se sasvim uspio navići, već sam ja podučavao naše nasljednike kako će oni raditi isti (ili možda i ne tako isti) posao kao i ja. Došle su tada Džana i Dobrila, „moje“ nasljednice – ipak sam upravo ja dobio čast da budem prvi Incomer, volonter sa Balkana, a one su tu godinu poslije mene. Nikola je sada tamo, poslije njih. Odlučio sam da se vratim kući vozom. Let bi trajao prekratko da se čovjek pomiri sa činjenicom da je godina prošla. Četrnaest mjeseci, da budem tačan. Na kraju krajeva, i ovu Novu godinu slavim sa Kathi i Rahel. Niko me ne može ubijediti da nije bilo vrijedno toga.

*tekst je napisan u decembru 2016.

Ukoliko ti se sviđa Stefanovo priča i želiš steći slično iskustvo, prijavi se za SHL incoming volunteers program 2018 do 22.02.2018.

(SHL)

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.